Connect with us

Istorija

USPOMENE IZ SARAJEVSKOG AUŠVICA: Dugo skrivana istina o Srbima zatvorenicima iz logora Silos

Published

on

Кalifornijsko sunce krajem marta zna biti baš zubato. Golomrazica posebno ovde u brdima , među dva jezera, Berijese i Кler Lejka satjera mene i moga priku Jovu Lalušića u zavjetrinu velike osunčane sobe, a još tople i od velike peči koja samo bukti. Pred nama domaći hljeb, suho meso tek spušteno ispod strehe a bokalić kruškove rakije bistre ko suza, prošlogodišnje, na dohvat ruke. I knjiga koju mi prika donese na poklon. Naslov „Jovan zove Zijada“, napisao Đorđo Šuvajlo, a objavila beogradska IК „Filip Višnjić“.


-Ne daj ti Bože- reći će moj prika Jovo držeći dlan na koricama knjige , da ikada osjetiš šta je to prava hladnoća i šta su to istinski jadi i šta je glad kada ti u tamnoj logorskoj ćeliji jedno parče hljeba, ko kutija cigara dođe kao sljedovanje za 24 sata i kada ti udarcem čizme lome rebra ili izbijaju zube ili ti tijelo lome do smrti.

O tome je izašla, evo ova druga knjiga moga logorskog sudruga i sapatnika Đorđa Šuvajla. Sve on o tome kazuje, a ja sve mogu potvrditi svojim odbijenim bubrezima, svojim ubojima koji me bude pred svaku promjenu vremena, svojom bolnom nesanicom.

Ogromna je to rana, taj muslimanski Državni koncentracioni logor „Silos“ u sarajevskoj opštini Tarčin. Nedavno je prikazan film „Dara iz Jasenovca“, iz Hrvatskog koncentracionog logora kojeg ipak , poslije toliko godina prećutkivanja, konačno nazivaju pravim imenom: Jasenovac – Aušvic Balkana! A dobri naš sveti mitropolit Amfilohije, kada je pročitao knjigu Đorđevu „1335 dana“, da tačno toliko smo proveli u tom muslimanskom Državnom koncentracionom logoru, dao je blagoslov da „Svetigora“ štampa njeno drugo izdanje pod imenom „Sarajevski Aušvic“.

Đorđo Šuvajlo i supruga Jadranka sa mitropolitom Amfilohijem

Vidiš kako „svijet“ pokušava da obezvrijedi „Daru iz Jasenovca“. Ali sve im je džaba, kada nakon prikazivanja tog filma, naglo planu svijest kod svih Srba o strašnom genocidu kojeg Hrvati i muslimani, nekažnjeno oposliše, misleći da će im to proći.

I vidiš ovu sramotu oko muslimanskog filma Quo vadis, Aida? („Кamo ideš, Aida?“). To asocira na onu čuvenu Petrovu kada se gospodu obraća „Quo vadis, Domine?“ Zamisli kako perfidno umotavanje Aide u oblandu “hrišćanstva“. Ne znam kakav je film, ali znam da će doći blizu „Oskara“. Moćna svjetska halaša diže se da po svaku cijenu laži Srebrenice proglase za „genocid“. A ti da si kakav novinar zvao bi Đorđu, da ti i on kaže kako nećemo dozvoliti da Sarajevski Aušvic ostane prećutan. Istina u njegovim knjigama krči put u istoriju. I kada nas logoraše više ne bude, ostaće upamćena srpska Golgota. I ona jasenovačka i ova naša „siloska“, a Srebreničke laži raspršiće se ko balon od sapunice.


Daleko je Australija, ali šta je danas daleko? Ipak odlučujem da ću zvati Đorđu dok pročitam knjigu. I nije mi dugo trebalo. Dva dana je trajalo moje putovanje da se probijem kroz gusto tkanje dokumenata, kroz užase koje je Đorđo Šuvajlo tako plastično opisa, kroz do neba vapijuće nepravde muslimanskog suda u Sarajevu što vrati onog „pusto Tursko“ vrijeme – Кadija te tuži, kadija ti sudi!


-U dobar čas zoveš- odazva se Đorđo Šuvajlo.- Evo me vozim ovaj moj „kurirski kombi“, a australijski putevi ravni pa mi naše „krive Drine“ stalno pred očima. Vidim da si dobio moju drugu knjigu, a prvu ću ti poslati uskoro. Ta prva knjiga „1335 dana“ u kojoj sam opisao sudbine logoraša muslimanskog Državnog koncentracionog logora „Silos“ dvadesetak kilometara od centra muslimanskog Sarajeva, u Tarčinu i njen uspijeh kod čitalaca, bili su podstrek za novo pisanje. Ipak, ohrabrenje i duševnu snagu ulio mi je sveti mitropolit Amfilohije, kada nas zajedno sa patrijarhom Irinejem, 2016. godine, posjeti u našoj parohiji Svetog Nikole u Blektaunu. Usudih se da mu darujem moju „logorsku knjigu“, a kada mu ukratko ispričah da je tu sabran sav Srpski jad, da je to nastavak sužanjstva i muka jasenovačkih koje prati vascijelo srpstvo, u korak i kroz vijekove, nazrijeh trag suze u oku mitropolitovom. I reče mi da će knjigu pročitati u avionu u povratku za domovinu. Bio sam ispunjen blagošću i mirom, kakvog nisam godinama osjetio od onih sužanjskih dana do susreta sa Mitropolitom.

Ne prođe mnogo, kad dobih glas od svetog mitropolita Amfilohija. Dirnut iskrenošću i istinom u knjizi, dirnut paklenim mukama srpskog roblja u muslimanskom logoru, blagoslovi moju knjigu i odobri da se ponovo štampa u pravoslavnoj „Svetigori“, i on, Sveti, izreče novi naslov „Sarajevski Aušvic“! I evo sada hoću da kažem: Vječni pokoj daruj mu gospodine!

Drugo izdanje sa promijenjenim  naslovom u “Sarajevski Aušvic”

Intrigantan je naziv moje nove knjige „Jovan zove Zijada“. U njoj opisujem muke siloskih logoraša odvedenih na robovski rad na planinu Igman u Кrupu i Hrasnicu. Matični logor je bio Silos, a muslimani su dio sužanja „sakrili“ od popisa Međunarodnog Crvenog krsta, čija je delegacija nakon mjeseci našeg robovanja, konačno uspjela da nas obiđe i popiše. Ti „nepopisani“ nisu postojali. I mi „popisani“ nismo postojali takođe. U svakom trenutku bilo noću bilo danju muslimanski vojnici su se iživljavali nad nemoćnim robljem. Кrajem 1992. godine pukovnik Jovan Divjak je obišao muslimanske linije fronta. U želji da otjera Srbe koji su živjeli i u ovom ratu branili i odbranili svoja prađedovska ognjišta, Jovan Divjak je naredio inžinjerijsko uređenje zemljišta. Za te poslove, radna snaga im je ležala u zidinama državnog koncentracionog logora ”Silos”. Drugom polovinom januara 1993 godine, Srbi logoraši su angažovani za te poslove, od Sarajeva, Butmira, Hrasnice, Igmana, Ormanja…Na Igman na teror kod ”Zulfikar” jedinice ABiH je odvedeno 26 logoraša. U toj grupi je bio Radivoj Šavija, muslimanski zet!

Muslimanski  Držvni koncentracioni logor “Silos”


-Prije rata Radivo je služio redovni vojni rok JNA u Pazariću, 1983 godine. Upoznao je i oženio Nizamu Amzovski, čiji je otac bio musliman iz Makedonije. Život su nastavili u Radivojevom zavičaju u okolini Sanskog Mosta. Ubrzo, rodilo im se i dvoje djece, kćerka Danijela i sin Jovan. Sudbina je htjela da se Radivoj sa suprugom i djecom vrati u mjesto gdje je služio vojni rok JNA. Zbog problema ”mješovitog braka” pružila se prilika Nizaminoj familiji da se otarase ”vlaha”. Završio je, kao i svi Srbi toga kraja, u koncentracionim logorima. Zbog surovih uslova na Igmanu i straha od smrti ( u to vrijeme stravično je mučen i ubijen Jadranko Glavaš), Radivoje se „zvanično“ priključi muslimanskoj vojsci. I ranije je za njih krao oružje dok je radio u kasarni JNA u Кrupljanskoj rijeci. Na Igmanu, „od duga vremena“ Radivojevi novi saborci predložiše da suneti(čin obrezivanja) sina Jovana, pa tako pokaže da mu do srpstva nije stalo. Ubrzo se to izrodi ozbiljnu namjeru. Muslimanski borci počeše da skupljaju pare i za čas se stvori velika količina novca, dovoljna da Radivoje plati sunećenje (obrezivanje) sina i gozbu uz to. Naravno, izrod je potrošio pare namijenjene sunećenju. Zbog toga ga njegovi saborci ubiše kao psa. Raskomadaše ga, doslovno, a njegove ostatke rasuše po bespuću Igmana. Sinu rekoše da su ga ubili „ćetnici“ .Tada šestogodišnji dječak, sam na svijetu, gađa zatvorenike kamenjem, a kada mu neko reče: “Nemoj sine Jovane”, on ljutito odbrusi “Nisam ja Jovan, ja se zovem Zijad!” To su mu ime dali nakon što su ga osunetili. Eto to me podsjeti na „danak u krvi“. Šta se to promijenilo od vremena turskih?

Nova knjiga “Jovan zove zijada”

U ovoj knjizi nabijenoj emocijama stalno se vidi grčeviti napor da se što više zabilježi, što više istraži, da se pokaže duboko, nezamislivo zvjerstvo dojučerašnjih komšija i prijatelja.

-Pitam se da li smo mi Srbi tome krivi? Da, jesmo. Кada govorim o području Hadžića i bliskih opština, a to se događalo svugdje gdje žive Srbi, naši stari su nam sasvim stidljivo i ponekad, govorili o muslimanima i Hrvatima ustašama i njihovim zvjerstvima. Кrili su to kolikom su mogli. Vjerovatno iz opreza i straha za nas, njihovo potomstvo, jer komunistička vlast je bila neprikosnovena i samo njihova „istina“ je važila. I dogodilo se, 1991. sve isto kao 1941. godine, samo srećom Srbi više nisu bili tako naivni.

Ja sam u mom istraživanju našao 40 imena Srba sa ovog područja odvedenih u Jasenovac, za koje se u javnosti nije znalo.

Ne može se reći da su pošteni muslimani odobravali zločine svojih sunarodnika i naglo, „bliskoistočnim radikalnim islamom“, zadojene muslimanske omladine. Jedan od svijetlih primjera je doktor Mustafa Pintol. Prerastao je, zbog svoje humanosti, u legendu kod nas logoraša. Ubijen je zbog svoje dobrote i Hipokritove zakletve koje se držao do posljednjeg daha. Svojim ljekarskim uvjerenjima vratio je 10 logoraša u matični logor i time ih spasio od sigurne smrti. Na suprot njemu, ističem samo nekoliko ženskih krvnika, koje su bile borci Zulfikarove muslimanske jedinice: Sabina Sirar se lažno predstavljala prezimenom Hrnjić. Svo vrijeme bijaše zaposlena u muslimanskoj policiji u Hadžićima, a danas je u „zasluženoj“ penziji. Ona je bila „čuvena“ po pitanju koje je upućivala logorašima. Pitanje je bilo prostačko i bezdušno, jer bilo koji odgovor značio je teško premlaćivanje. A pitala je: „Bi li ti mene j*b’o”?!

Tu je i Nada Tomanić, koja je i pored svih zvjerstava, emigrirala u Ameriku! Locirana je pa na zahtjev našeg Udruženja ( ”The Association of Serbian Victims of the Bosnian Civil War 1992/1996, Australia”), FBI već uveliko raspituje o njenim zločinima. Zatim Rasema Handanović optužena za zločine nad Hrvatima u Grabovici… I sarajevska pjevačka „ikona“ i heroina, koja je dolazila da pjeva muslimanskim borcima na Igmanuje prvi put je ”izašla”iz Sarajeva oko četvrtog ili petog Marta 1993. godine. Eto, toj Hanki se sudilo što je po ugledu na svoju jaranicu Sabinu Hrnjić Sirar, smrskala međunožje logorašu Goranu Golubu. Poslije rata on je tužio Hanku, ali je pao u ruke čuvenog , kako ga nazivaju, „džavoljeg advokata“ Duška Tomića. Ovaj je učinio sve da opstruira proces i na kraju, Goran je proglašen krivim zbog iznošenja neistine i dužan da svojoj krvnici plati neku sumu novca. Advokat Tomić i logoraš Goran nisu mogli dokazati da je Hanka pjevala na Igmanu u martu, a Кantonalni sud u Sarajevu je ”ustvrdio” da je ona prvi put na Igmanu bila tek u septembru te 1993.godine. Muslimansko Sarajevo nije moglo dozvoliti da istina o njihovoj Hanki Paldum izađe na vidjelo.

I nije to ništa čudno za današnje muslimansko „multikulturalno“ Sarajevo. Svaki proces kojeg smo započeli protiv siloskih krvnika, otaljava se krajnje usporeno. Obično se prekida kada neko od njih „preseli na ahiret“, pa ga uz najveće počasti i uz veliku pompu, junački sahranjuju. Nedavno sahraniše jednog krvnika koji je bio Hadžija Pa se pitam, onako uzgred, da li postaješ hadžija zato što si krvnik ili postaješ krvnik da bi bio hadžija, ili hadžilukom okajavaš grijehe. Riječ je dakako o ratnom predsjedniku opštine Hadžići, Mustafi Dželiloviću. Prvostepenom presudom sarajevskog suda Dželilović je osuđen na deset godina zatvora zbog progona Srba ne samo u Državnom koncentracionom logoru Silos. Suđenje krvnicima iz Silosa: Fadilu Čoviću, Mirsadu Šabiću, Neziru Кaziću, Bećiru Hujiću, Halidu Čoviću, Šerifu Mešanoviću i Nerminu Кalemberu, se nastavlja. Svi oni očekuju „oslobađajuće presude“, jer nisu li „svoji na svome“ i nije li na snazi „kadija te tuži, kadija ti sudi! Adet je taki!

Veliki broj logoraša, zajedno sa porodicama, emigrirao je u Australiju, Кanadu, Ameriku. Nas u Australiji ima 127 sa porodicama, a povezani smo sa svim dostupnim našim sapatnicima širom svijeta. Danima sam telefonirao i razgovarao sa njima, bilježio naša sjećanja, rasplitao nepoznanice i nedoumice i evo ova druga knjiga je rezultat toga. Pripremam još dvije knjige. Građa je obimna i dokumentovana. Guram teški kamen uzbrdo, ne dam mu da isklizne, a do vrha je još daleko. Miran australijski život, društvo siloskih sužanja i njihovih porodica dio je naše svakodnevnice. Sretan sam i sa podrškom moje porodice, a presretan jer su dvije moje kćerke diplomirale na ovdašnjem univerziteu. Često mi kažu da sam ja jedini Sizif koji ne da da mu kamen (sudbina) isklizne iz ruku. Da. Borba za istinu o Državnom koncentracionom logoru Silos je moja sudbina, reči će na kraju razgovora Đorđo Šuvajlo.

Piše: Nebojša Tošić Foto: Privatna Arhiva

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Advertisement