Chicago, IL
30°
Mostly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 27°F
Wind: 4mph SW
Humidity: 70%
Pressure: 30.18"Hg
UV index: 0
8 am9 am10 am11 am12 pm
34°F
36°F
39°F
41°F
43°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 3 years ago

By Antonije Kovačević

SEĆANJA TRI DAME NA VELIKOG ŠMEKERA GAGU: Ljudi kada umru nestanu, ali ne i Dragan Nikolić!

“Ljudi kada umru nestanu, ali ne i Dragan Nikolić“, napisao je neko na društvenim mrežama povodom pet godina od smrti jednog od najvećih jugoslovenskih glumaca i svakako najvećeg šmekera među njima. Simbol beogradskog duha, neprevaziđeni mangup i pre svega veliki umetnik Gaga Nikolić napustio nas je 11. marta 2016. godine.

Osim što sam imao tu sreću da ga nekoliko puta intervjuišem, dodatna vrednost je bila i to što smo bili komšije. Neretko sam ga posmatrao sa prozora svoje iznajmljene garsonjere, kako obučen kao za Kanski festival ide u kafe „Talija“ da se nađe sa svojim večitim prijateljem Borom Todorovićem.

U vreme bombardovanja strah smo gasili u kafiću „Dablin“, tik pored njegovog ulaza, besomučno igrajući pikado i ispijajući pivo. Sve loše misli i slutnje nestajale bi kada bi izašao Gaga obučen kao za modnu pistu, seo za visoki sto u bašti, bolje reći na trotoaru, naručio viski, zapalio cigaretu i zagledao se u daljinu. Mi smo onda više gledali u njega, nego u tablu za pikado. I znali smo da će sve biti u redu jer je tu, pored nas bio on, smiren, šarmantan i elegantan.

Svaki put je imao drugačije odelo, šal, maramu, cipele… Sedeo je tako u vračarskom lokalu, u toj malo prometnoj ulici, kao da je u nekom holivudskom kadru, usred sveopšteg beznađa. Ponukan njegovim izgledom i neretko izjutra posmatrajući ga s prozora kako u mornarskoj majici prolazi kroz haustor, razmišljao sam o tome da li odelo čini čoveka. Izgleda da je Gaga „činio“ ta odela.

ŠMEKER SA BEOGRADSKOG ASFALTA: Dragan Nikolić

Kada sam pisao romasiranu biografiju Pavla Vuisića, Gaga mi je bio dragocen sagovornik, provodili smo neko vreme razgovarajući samo o Paji. Jednom me je pozvao da se savetuje oko nekih tabloida koji su ga valjali kroz blato (da, da, tabloidi su nasrtali i na Gagu). Ne mogu da opišem kako sam se osećao kada mi je, bez ikakvog povoda, poklonio tu svoju mornarsku  majicu dugih rukava. I danas je čuvam kao najveću relikviju.

Kada nas je napustio, nisam želeo da delim ove uspomene, već sam pronašao tri žene, koje su ga poznavale iz neke druge vizure, i do tada nikada javno nisu govorile o Gagi. Reč je o njegovoj koleginici Merimi Isaković, šankerici u bifeu „Ateljea 212“ Branki Golubović i kostimografkinji Ivanki Krstović. Ovo su njihove priče.

Merima: Dečak, nestašan, ali nikad prost

Jedna od najlepših i najtalentovanijih jugoslovenskih glumica, koja je na Akademiju ušla sa šesnaest i po godina, zablistala u filmu „Jovana Lukina“, sa Draganom Nikolićem igrala u „Nekoj drugoj ženi“. Brzo je Merima Isaković osvajila pozorišnu publiku, ali imala je tešku saobraćajnu nesreću i u 21. godini ostala nepokretna. Prvi intervju za štampu sa eks-jugoslovenskih prostora, posle oporavka u Rusiji, Kini i Ukrajini, dala mi je pre petnaestak godina, sa Novog Zelanda. Sada je na Zlatnoj obali Australije, gde kao psihoterapeut pomaže ljudima po šesnaest sati dnevno. Ovo je njena priča o Gagi…

„Skoro da se i ne sećam kako sam tačno upoznala Gagu. Od prvog trena činilo mi se da ga znam oduvek. U sećanje mi dolazi pozorište, smeh na sceni, mi studenti prve godine Pozorišne akademije statiramo, a ja među svima odabrana da šetam po sceni Atelje 212 kao student statista sa cigaretom u ruci. Problem: ja sam jedina u klasi koja sam nepušač. Sećam se, idem od pozicije A do pozicije B na probi, svi lepo pratimo instrukcije reditelja, kada me je blago dotaknula nečija ruka. Okrenuh se i ugledah Gagino lice i širok osmeh: „Malena, zapalićeš pozorište“. U ruci je držao moju cigaretu koju sam očigledno izgubila dok sam šetala po sceni. Dugo posle toga nisam ga videla, da bismo se ponovo sreli na snimanju filma „Neka druga žena“.

UVEK U ELEMENTU I SA STILOM: Dragan Nikolić

Gaga je uvek za mene bio Gaga. Moj jaran. Osmeh pun nestašluka. Voleo je da me zbuni nekim komentarom. Znao je da kaže:

„Divno je videti da se još uvek nekome zarumene obrazi“.

Njegove šale su imale nestašan ton, ali nikada prostakluk nije provejao. Gaga je u sebi nosio čistotu dečaka i srce drugara, koji bosim nožicama korača putevima duha i bdenija pozorišnih snova.

Živi som koji repom meša čorbu

Prvi put smo pričali o reci u vreme predstave koju je jedan od studenata režije pokušavao da sazda. Pomenuo je Savu i koliko mu znači. Ja sam ispričala svoju priču o reci, mom Dunavu gde sam s dedom pecala ribe. Rekla sam mu kako bih svaku ribicu vratila natrag u reku i kako se moj dedo smešio kroz brkove, govoreći da sam rečna veverica koja spasava ribe od ribara. Ipak, nekim čudom, dedo je uspevao da donese kući pokoju ribu, a meni bi rekao da ih je kupio usput dok smo se vraćali kući, a ja dremala u kolima. Nedostajao mi je moj dedo. Puno. Gaga mi je rekao:

„Moraš doći na Savu. Moraš upoznati Duleta Glavonju. On je baš kao tvoj dedo“.

Tako stigoh na Savu. Reka splavova i ribara koji, uz čarobnu čorbu Duleta Glavonje, dele ribarske bajke. Mene je predstavio kao „devojčicu sa Dunava“. Uživala sam kao da sam tamo rođena. Kako sam stupila na splav Duleta Glavonje, začula sam: „Dete, pazi na koske“ i veliki tanjir riblje čorbe tog trena se našao preda mnom. Riblji rep je virio. Sećam se da mi je Gaga rekao: „Znaš kako se pravi najbolja čorba: mora živ som da pliva da bi repom mešao čorbu. Inače ne valja“.

“NEKA DRUGA ŽENA”: Merima Isaković i Dragan Nikolić u sceni iz filma

U vreme snimanja „Neke druge žene“ Sava je postala moj dom. Kupila sam splav blizu Duleta Glavonje i divnog, dragog Pavla Vuisića. Moja Ada, nemački vučjak, stalno je bila sa mnom. Gaga nikome nije rekao da sam glumica. Ostadoh „devojčica sa Dunava“. Kada sam kupila splav, ribari su čuli da je „Ahmedov splav kupila glumica“. Skoro da je bio dan žalosti kada su to saznali. Ja sam spremala po splavu, farbala, čistila, a oni su mislili da sam studentkinja i da me je ta „glumica“ platila da za nju sredim splav. Praktično sam se preselila na splav i tu je bila moja nova porodica ribara: Dule, Isa…

Znali su da mi kažu da poneke noći ostavim šerpu na ivici splava, a ujutru bih u njoj našla očišćenu ribu. U znak zahvalnosti, ja bih uveče ispekla palačinke i odnela kod čika Duleta na veliki splav, da podeli ribarima. I dalje nisu znali da sam „glumica koja je kupila splav“. Gaga je uživao u čitavoj enigmi i stalno ih je zadirkivao kako će im, eto, „glumica“ jednog dana biti u komšiluku.

Palačinke sa džemom od šipaka

Došao je dan kada su svi radovi na mom malom plavom splavu bili privedeni kraju. Čika Dule me je pozvao na čorbu. Ribari su sedeli kao da nekome daju četrdeset dana. Nisam shvatila šta se dešava. Sedeli su u tišini, samo se čulo povremeno srkanje. Osetila sam tugu i sećam se kako sam skoro i sama zaplakala, a da nisam znala zašto! Upitala sam Isu da li se nešto desilo čika Duletu Glavonji. Dule se okrenu ka meni: „Juče je bio Gaga! Reče nam: Vidi bogati kako je malena sredila onaj splav! Skoro pa gotovo. Pitao sam ga jel’ to znači da će ta glumica uskoro da dođe, pa će ovo dete otići sa splava, a Gaga mi je odgovorio: Ne znam tačno kada, pitaj malenu, pa će ti ona reći“.

Srce mi je zaigralo. Saznanje da bi im bilo toliko žao da odem sa Save bilo je divno. Porodična toplina kojom su zračili širila se rekom. Rešila sam da prihvatim igru koji je, eto, Gaga počeo. Rekla sam: „Sutra završavam radove. Glumica će biti ovde u podne.“

To veče sam nazvala Gagu i rekla mu da dođe sutra, ako može, na Duletov splav. On se nasmejao, tačno znajući šta će se desiti. Sutradan sam završila radove i ispekla gomilu palačinki. Skinula sam gumene čizme u kojima sam obično krstarila splavom i bosih nogu otišla na splav čika Duleta Glavonje. Ista lica: isti ribari i drugari. Gaga je bio tamo. Opet ista atmosfera tišine i isčekivanja. Čorba pred nama, palačinke u sredini, džem od šipaka s velikom kašikom sa strane. Povremeno se čuje srkanje. Čorba je pojedena. Čika Dule prekida tišinu: „Pa, šta sada, kao neće da dođe ni na čorbu?“.

„Ko?“, pita Gaga kao da ne razume.

„Pa ta glumica!“

„Je l’ dete“, obraća se meni, „gde je?“

„Ko?“, velim ja.

„Pa ta glumica“, promrsi čika Dule.

„Pa, tu je“, rekoh.

„Gde tu?“, pita Dule.

„Pa ovde, sa palačinkom u ruci“, rekoh i pružih palačinku sa džemom čika Duletu.

Nikada neću zaboraviti zbunjen izraz lica i široke obrve, nadvijene kao oblaci nad njegovim očima koje su me prostrelile: „Ti glumica?!“.

„Ja glumica. Ja sam, čika Dule, ako smem da priznam“, rakoh smejući se.

Lice mu se ozarilo, okrenuo se i zagrlio Gagu: „E, baš si magarac! Skoro mi je bre srce stalo, mislio sam da će neka tamo sa kučencetom i štiklicama da se useli na splav. E pa, dete, neka si nam živa i zdrava!“.

Priče za decu koja ne žele da odrastu

Gaga i ja smo se na Savi sretali uvek za stolom čika Duleta Glavonje, uz čorbu i čapras divan. Nije to bilo često koliko bih ja volela, ali svaki susret je bio divan. Znali smo da pričamo o životu, reci, ribarima, mom dedi, ulogama, glumcima. Gaga je često pričao o Mileni i kako su se sreli, kako je uz nju odrastao kao glumac, kao čovek… Imali su splav negde iznad čika Duletovog, ali nikada nisam videla Milenu na čika Duletovom splavu. Gaga je pričao kako je sreo Batu Živojinovića, kako je drugarstvo važno u životu glumca, kako nas čuva da se ne uobrazimo…

“OSMEH NAM JE DAROVAN DA GA DELIMO DRUGIMA”: Govorio je Lepi Gaga lepoj Merimi

Kada se sada sećam tih razgovora, čini mi se da je sa mnom pričao kao s detetom za koje nije želeo da odraste. Kao da je želeo da svi ostanemo klinci pozorišta, deca snevanih priča. Razgovarali smo o glumi kao umetnosti snova. Gaga me je savetovao da čuvam svoje snove i da se ne osvrćem na one koji ne snevaju teatrom. U tim trenucima izgledalo je kao da mu je 100 godina i da propoveda. Govorio je: „Osmeh života je nama glumcima darovan i čast da ga delimo sa drugima“. Govorio je sa dečačkom radoznalošću i o knjigama, pričama, stihovima. Gaga je imao godine klinaca i klinceza i godine staraca sa reke. Uvek je ostao moj dobar drugar, moj jaran sa Save.

Ubrzo posle snimanja „Neke druge žene“, desio se moj saobraćajni udes. Gaga je došao u bolnicu. Bio je bled kao duh: „Kako si, malena?“

„Super, ne brini, doći ću ja na Savu.“

Usledile su godine operacija, rehabilitacije… Dok sam bila u Rusiji na lečenju, sa Save su mi stizale slike moje Ade, mog vučjaka kojeg je moja porodica ribara pazila kao svoje kučence. Isa i čika Dule su mi slali pisma sa slikama Ade, potpisom svih ribara i sa otiscima šapica Adinih štenaca.

Sećanje na Gagu i to vreme su prelepe uspomene na moje prve korake, detinjstvo, život devojke koja je punim srcem bila glumica na sceni i u filmu, ali je u svakom drugom trenutku ostala dete sa Dunava i Save. Retko sam se družila sa glumcima van pozorišta, osim kada bismo ostali posle predstave. Moji drugari iz osnovne škole su i dalje ostali moji drugari, do današnjih dana. Par divnih glumaca postali su i ostali moji i ta prijateljstva sam sačuvala u svom srcu. Moj život je posle povrede i dugog lečenja uzeo nove tokove, ali sam sa osmehom pratila karijere mojih dragih drugara. Na scenu sam se vratila sa „Staklenom menažerijom“ i ponovo dotakla snove sa dasaka koje život znače. Gaga i Isa su došli na premijeru direktno sa reke. Gaga mi je posle predstave rekao uz veliki osmeh: „Malena, sada si stvarno zapalila pozorište!“.

Čika Dule nije bio dobrog zdravlja pa nije mogao doći. Sećam se tuge kada je čika Dule preminuo. Kako Gaga reče, sigurno pravi najbolju čorbu na nebesima, sa živim somom koji repom meša čorbu. Eto, sada, pomislih sa osmehom, verovatno, obojica sede tamo gore na nekom nebeskom splavu, uz tu čuvenu čorbu, i smeše nam se punim srcem.“

Branka: Zvao me je “stoko”, od milja

Nije bilo ni manjeg prostora ni veće količine značajnih ljudi koji su tu prodefilovali, autentičnijih štoseva, intelektualnijih rasprava, smeha… nego što je bio bife Ateljea 212. Jedan od zaštitnih znakova tog kultnog mesta bio je Gaga, a tu je i njegova omiljena šankerica Branka Golubović, čuvarka je najvećih glumačkih tajni.

LJUBAV i “TEŠKE REČI”: Branka Golubović u bifeu Ateljea 212 Foto: Kurir/Nebojša Mandić

„Kad god dođe u bife, on kaže: „Kelner, stoko!“, a ja: „Kaži, svinjo.“ Tako je počinjao svaki naš susret. To je bila ljubav između nas, samo je meni govorio: „Kelner, stoko!“ Upoznala sam ga čim sam došla ovde, 1983. godine, ne sećam se koji je mesec bio, i tada smo počeli jedno drugom da se obraćamo sa „stoko“ i „svinjo“ i to je ostalo do samog kraja. A znao je da uđe u prepun bife i mahne meni rukom: „Ej, Branka, daj meni viski, a ove pitaj…“, i svi očekuju turu, a on nastavi: „A njih pitaj šta će ovde u radno vreme.“

Bio je pun ljubavi, kada me zaboli glava, on će: „Dođi da ljubi lepi Gaga, da to prođe.“

STARA GARDA: Aljoša Vučković, Dragan Nikolić i Petar Kralj

To je bio stari bife, nikada se nije zatvarao, ceo dan, pa do šest ujutro, bio je non-stop pun. Bila je to ekipa koja je imala ozbiljan tempo.

Uvek sam ostajala do kraja, a kraj je bio kad oni odluče. A bilo je zabavno, to su bile intelektualne gromade. Nikada nisam žurila kući. Ovuda su prošli veliki Bata Stojković, i Aligrudić, Ljuba Moljac, Zoki Radmilović, Taško Načić, Butković, Bačić, pa Pera Kralj, i Lepi Gaga, i ovo dete Madžgalj. Kad god je išla pesma „Brod plovi…“, ja sam trčala na scenu da ga slušam. Imao je božanstven glas. Gagu sam gledala u „Aždahi“ i u jednoj predstavi s Cecom Bojković, ali imala sam mnogo posla, pa nisam stizala. Dolazio je Tirke, Oliver Mandić, fudbaler Cvele, Mihiz, Duško Kovačević, Brana Crnčević. Volela sam mnogo da slušam Mihiza. Tu je bila mala klupa, on sedne, krene i svi se pretvorimo u uho. Ovde su dolazili ljudi iz radija, dekorateri, majstori, a Gaga se sa svima družio.

Uglavnom je pio viski „dvanaesticu“, a voleo je i neku domaću rakiju. Ako mi ne nabavimo, onda on donese pljoskicu, dođe po led i nosi na probu. Bio je malo tremaroš. Uvek je bio elegantan, nikada apa-drapa, sećam se njegove kožne jakne…

UVEK SPREMAN ZA ŠALU: Gaga služi goste u Srpskoj kafani

Bio je kolovođa smeha. Onako iznebuha ispali: „Kako beše nadimak Ljubomiru Draškiću“, i ovi se upecaju: „Muci.“

„E, za k…. me povuci.“

Kada god je bila neka srpska Nova godina, njega su trubači čekali ispred vrata. Sećam se, Mira Trailović je imala neku probu, trubači se već čuju s ulice, ulaze u bife, Mira silazi, viče: „Proba je“, a on će trubačima: „Udrite jače, neka čuju i ovi na probi.“ Niko nije mogao da ga zaustavi.

Gaga me je pustio

Ruža Sokić je radila neki komad s Mirom Trailović i Ruža mu se požali kako ima neke obaveze i da mora da krene, a on onako iz zezanja kaže: „Idi slobodno, kaži da sam te ja pustio.“ Nije ni mislio da će ona stvarno da ode usred probe, ali to se desilo. Ceo ansambl je poludeo, posle Mira Trailović riba Ružu, ona kaže: „Ali Gaga me je pustio.“ I od tada je nastalo to čuveno, kad god neko treba da izađe ranije, samo kaže: „Gaga me je pustio.“

Kada se napije, Gaga nije bio agresivan, za razliku od Preleta. Kada Prele popije, onda svi kroz vrata, „tutavela“. Jednom je bio Baja Bačić, ja sam ga zvala „medeni kolačić“, i Prele ide okolo i urla iz sve snage, i Baji se ostaje. Sakrijem ga iza šanka, Baja pije, Prele sam lupa čašama, a nas dvoje ne progovaramo od straha.

DVA ŠMEKERA, DVA RAZLIČITA KARAKTERA: Dragan Nikolić i Dušan Prelević Prele

Gaga i Pera Kralj su imali veseliji ton kad su pijani, bilo je više humora.

Pera Kralj je znao da ne volim da se slikam, a on je stalno dolazio sa foto-aparatom i proganjao me, jurili smo se po bifeu. Pera me je stalno zadirkivao. Imala sam neke papiriće s računima i odjednom vidim da ih nema, otvorim frižider i nađem ih u zamrzivaču: „Šta će ovde papirići?“

„Pa, da se zamrznu cene“, viče Pera.

Bife je živeo bez velikih trzavica i s mnogo šarma.

Glumci su pili i na recku, ali su redovno plaćali kad stigne plata, a i uvek me časte. Cela prethodna ekipa je bila boemska i kavaljerska. Slušala sam priče o predstavama, bife je bio umetnička laboratorija, tu se stvaralo. Dolazile su obožavateljke, i to je Gagi prijalo, ali kod njega je sve bilo na nivou, to je znalački znao da nosi.

Mnogo tih epizoda sam zaboravila, neke nisu za priču, i žao mi je što nisam sve to zapisivala, ali tu je moj kolega Novica, pa me on podseti.

Opasno telefoniranje

Novica, koji drži bife već 40 godina, priseća se kako je nekada bilo pravilo da ko ne dođe u bife, tog dana nije ni živeo.

„Dok je igrao u Francuskoj, Gaga je svako veče nastupao u nekom drugom gradu, i čim se završi predstava, iz prve govornice zove Atelje i traži bilo koga iz bifea, da ga samo čuje, da pokupi malo energije.

DO KRAJA ODAN JEDNOJ ŽENI: Milena Dravić i Gaga Nikolić

Bio je ovde samo jedan telefon, tamo gde je sada portirnica i kada neko ode da telefonira, u bifeu odmah nastane tišina, da bi se čulo šta priča, a taj koji telefonira, onda počne da šapuće. To je bila standardna fora. I tako je Dragan jednom pričao i kada je završio razgovor, onda je glasno nastavio da simulira razgovor: ‘Ma, moraš da abortiraš, ne mogu ja da vodim računa o tome, šta mene briga!’ I onda nastaje opšti šou. Ili kada završi razgovor, a kada se ne čuje šta priča, onda Muci dobacuje: ‘Je l’ Žiža?’, aludirajući na čuvenu epozodu iz ‘Otpisanih’ sa Žižom Stojanović. Tada se šuškalo kako njih dvoje nisu tako brzo mogli da izađu iz uloge ljubavnika. On i Bora su se stalno takmičili ko je popularniji kod mladih dama, pa su se dogovorili da ko prvi umre, da ovaj drugi zapiše koliko je žena bilo, a koliko je plakalo.

Gaga nije bio muzikalan, nije bio sluhista. Jednom su Ðuza i on gledali neku probu na kojoj su pevale Gorica Popović, Mira Pejić i Ljiljana Dragutinović. Gaga oduševljen: ‘U, mamu ti, kako ove pevaju’, a Ðuza ga pogleda: ‘Otkud znaš?!’

NIJE ZNAO DA PEVA: Sa Goricom Popović na snimanju “Nacionalne klase”

Obožavao je i da se druži s decom. Kada su bile dečje nove godine, Taško Načić je bio Deda Mraz, Gaga bi pokupio Cacijevu decu i još neke klince, podmitio bi ih nekom čokoladom i nagovorio da pevaju: „Pršti, pršti bela staza, j…. deca Deda Mraza’.

Teško su se odlučivali da odu kući, ne samo zato što su voleli da sede, piju, šale se već i zbog neformalnog pravila: ‘Ko prvi ode, taj je nadrljao’. Odmah bi se našao na tapetu.

Nažalost, mnogi su otišli, mada to ne znači da neće ‘nadrljati’ od ovih koji su ostali.

Ivanka: Bio je ikona stila i mnogo fin

Kostimografkinja Ivanka Krstović kaže: „Dragan Nikolić je pored svega ostalog bio – glupe li floskule! – i ikona stila.“  Radila je s njim u seriji „Ranjeni orao“ i jednom davno u filmu „Biće bolje“.

Ivanka se priseća: „Kada je kostim u pitanju, glumci umeju da budu zahtevni, hoće ovo da obuku, a ono neće nipošto. Gaga je zaista pristajao na sve. Bio je zgodan, tako da sve što obuče, njemu dobro stoji, a bio je toliko plemenite prirode da nikada nije pravio problem zbog oblačenja. Jedanput sam donela neko odelo i pantalone su mu bile tesne, ali se nije bunio dok nisam primetila da je otkopčao dugme. Pitala sam što ne zakopča, kaže: „Tesno mi je ovo“.

„Pa što ne kažeš, čoveče?!“, skoro da mi je bilo neprijatno koliko je bio fin. U „Ranjemo orlu“ je dosta jahao i to jako dobro, imao je savršene čizme i božanstveno mu je pristajalo jahaće odelo. Tada je imao blizu 70 godina, ali je bio dečko. Tako se i oblačio. Uvek sam volela da vidim u čemu je, pamtim tu kombinaciju: crvene starke, crveni tregeri, bela košulja, bele pantalone… To je na njemu izgledalo kao da je tog trenutka izašlo iz radnje, a zapravo ništa nije bilo novo. Ali on je toliko bio pedantan da je njemu sve stajalo bolje nego što je zaista bilo, a povrh svega je bilo dobro.

Radila sam jednu predstavu u Tivtu, a Milena i on su bili na moru, negde blizu su imali kuću, i on je došao na generalnu probu. Odjednom vidim kako prilazi neka fascinantna pojava: bela košulja, bele pantalone, bele starke, čak i beli džemper prebačen preko ramena, to sve šljašti, maltene kao da je uštirkano. Malo ko bi mogao da iznese takvu kombinaciju.

Beli šešir gospodine Gage

Jednom je na snimanje doneo šešir: „Ovaj šešir sam kupio u Južnoj Americi i voleo bih da se slika“. Dobro mu je stajao, to je onaj beli platneni šešir sa zelenom postavom, koji skoro sve vreme nosi u „Ranjenom orlu“. Drugi put sam donela odelo mog sina, koji je visok i mršav, ali Gaga je uspeo da uđe u to odelo. Lepo mu je stajalo i umeo je da ga nosi.

VOLEO JE TAJ ŠEŠIR: Sa Slobodom Mićalović u seriji “Ranjeni orao”

A kada smo radili taj film „Biće bolje“, čini mi se da je doneo neku belu košulju i rekao da bi voleo u tome da ostane. Većina glumaca ne voli da daje svoju garderobu. On nije bio od tih.

Svojevremeno sam držala butik preko puta televizije i onda on svrati i animira žene koje su se tu zatekle, pomagao mi je da prodam robu. Bio je neponovljiv.“

Piše: Aleksandar Đuričić Foto: Wikipedia

YOU MAY LIKE