Chicago, IL
32°
Fair
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 27°F
Wind: 5mph SW
Humidity: 68%
Pressure: 30.17"Hg
UV index: 0
7 am8 am9 am10 am11 am
30°F
34°F
36°F
39°F
41°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 1 year ago

By Antonije Kovačević

POTRESNA PRIČA SA KOSOVA: Srbi u enklavama, kao ptice u kavezu

„Džejms Džojs je u jednom intervjuu na pitanje “Kada će se vratiti u svoju domovinu?” odgovorio “Zar sam ikad odlazio?”. S obzirom da živim na relaciji Beograd – Kosovska Mitrovica-Donje Korminjane, ne bih sebe svrstao u kategoriju onih koji su u pravom smislu reči otišli. Moji roditelji, rodbina i prijatelji žive na Kosovu i Metohiji, to su sve stvari zbog kojih se vraćam i zbog kojih bih se vraćao. Šta me navodi da odem? O tome bih mogao da pričam danima…“, kaže Jovan Zafirović mladi aforističar i pesnik, student Sociologije iz Donjeg Korminjana, kod Kosovske Kamenice.

Mnogo mladih ljudi na Kosovu i Metohiji pokušava da u sebi pomiri glas srca i razuma, koji istovremeno govore „odlazi“ i „ostani“. Proterivanje Srba iz gradskih sredina, privredni slom i ratna razaranja potpuno su promenili život Srba u Kosovskom Pomoravlju. Mnogi koji su najgora vremena proveli na Kosovu i Metohiji, otišli su zbog bezizlazne ekonomske situacije, u godinama posle sukoba, i nažalost odlaze i danas.

„…Odvlači me odsustvo elementarnih stvari za život, verujem, kao i sve ljude. Odvlači me neizvesnost. Mladi ljudi teže za napretkom i usavršavanjem, i to je bitna stavka zbog koje odlazimo… Dakle, u dobroj meri ono što je rešivo, a što se godinama ne rešava.“, objašnjava Jovan.

Njegova generacija je o nekim lepšim i bezbrižnijim vremenima slušala samo iz priča. Danas je Srbinu iz Kamenice ili Gnjilana potpuno nezamislivo da je zaposlen u fabrici, ima svoj stan, izlazi sa prijateljima u grad, iako se taj grad nalazi na samo nekoliko kilometara od njegovog sela. Često se u ovom kraju čuje da Srbi i Albanci žive normalno, a to je možda i najveći pokazatelj da zakon jačeg diktira normalnost. I upravo taj zakon dozvoljava Srbima da žive, ali samo u svojim selima, da se kreću gradom, isključivo po potrebi i sa što manje reči, kada ostavljaju svoj novac u prodavnicama, a onda da se mirno vrate kućama, budu zahvalni na tome i kažu mi normalno živimo.

Kosovsko Pomoravlje u medijima je često, nepravedno zanemareno, kao i broj Srba koji još uvek živi u opštinama Kosovska Kamenica, Gnjilane, Novo Brdo i Vitina i čini čak trećinu od ukupnog broja srpskog stanovništva u južnoj pokrajini.

Ovdašnje prilike možda najbolje pokazuju ogromne, nedovršene, a već urušene kuće po svim srpskim selima. Kuće građene za tek oženjene sinove, čija će deca odrastati negde daleko, daleko od dedovine, na kojima odžaci nisu stigli ni da zadime, kuće kao grane u cvatu, pokidane i bačene kraj puta da istrunu. U poređenju, čak, i sa domovima spaljenim i srušenim, kojih je u Pomoravlju danas malo, deluju strašnije. U tim kućama ostao je jedan davni, za mlade nedosanjan, a za njihove roditelje neostvaren život.

Sve to uticalo je da danas Srbi na Kosovu žive između pitanja da li otići odavde i kuda. Moj sagovornik Jovan, kao dete posleratnog perioda, veruje da zna i zbog čega:

„Rođen sam nešto malo pre početka bombardovanja, o selu pre rata mogu govoriti na osnovu priča koje itekako volim da slušam od starijih ljudi. Bilo je veselije, život dinamičniji, ljudi saborniji. To je trajalo i nekoliko godina posle bombardovanja. Situacija se menja, upliv stranih struja koje služe razjedinjenju dobro se kalemio.

Generacije starih izumiru, generacije rođene malo pre rata odlaze pod uticajem mnogih faktora, i stvara se negativna atmosfera, beznađe… Ljudi veruju jedino u Boga, i uzdaju se u Njega. Samo On ih jedino nije izneverio.“

Nepoverenje koje Srbi sa Kosova i Metohije imaju prema novim albanskim vlastima i stranim snagama razumljivo je i ima mnogo osnova. Sam kamenički kraj nekada su obezbeđivali ruski vojnici, zajedno sa grčkim snagama koje su bila razmeštene bliže Gnjilanu i Vitini. Većina Srba smatra da je prisustvo ruskih vojnika u ovom kraju imalo najveći uticaj da srpski narod ostane na svojim imanjima. Kažu da je osećaj sigurnosti i poverenja u strane snage, u tom trenutku, bio neuporediv u odnosu na sve što će kasnije uslediti.

Danas je situacija drastično drugačija i sve je manje bilo kakvih autoriteta kojima bi Srbi mogli da veruju. Naročito je težak položaj srpskih sela koja su posle samoproglašenja Kosova* pala pod upravu albanskih opština. Zbog nepoznavanja jezika meštani često ne mogu da ostvare svoja prava u institucijama, da zaštite imovinu, prijave neregularnosti i sl… „Gde živiš ti, čija je ovo država, kojim jezikom se priča…“, samo su neka od pitanja, „Nauči albanski, pa dođi po svoje papire!“, kažu čuje se, često sa šaltera.

Nemali broj ljudi iz okoline Kamenice, Gnjilana, Prištine, nažalost, je prepušten sebi, njihovi životi nisu ničija nadležnost. Do sela u kojima žive retko ima asfalta, kanalizacije, signala… Kada se prema tim mestima krene, obično se prolaze albanska naselja, a jedini znak da ste stigli je da nadalje puta nema. Takvim porodicama humanitarna pomoć i humanitarci koji ih obiđu su jedina podrška i svetla tačka.

I to je, nekako, postalo „normalno“. Živi se normalno, kažu Srbi, od minimalca, koji „normalno“ nikada nije povećan. Minimalac je minimalno mesečno primanje za bivše radnike društvenih fabrika, manje od socijalne pomoći. Od njega najveći broj Srba školuje svoju decu i pokriva osnovne životne potrebe. Čekajući penziju koja će takođe biti minimalna, nade da je neće dočekati bez ikog svog, takođe su minimalne.

Sve što se poželi je skromno-minimalno, što se planira daleko je i neizvesno. Privremenost kao opšte stanje, odvraća mlade da zasnuju porodicu na Kosovu i Metohiji. Malobrojne srpske institucije postale su pretrpane, jer su to i jedna mesta gde Srbi mogu da potraže posao. Privrede nema, industrija je oteta, a ekonomski oporavak gotovo da ne postoji.

Život na Kosovu i Metohiji, teško je i uporediti sa životom u drugim mestima, a takvo poređenje najteže pada onima koji zauvek ostanu dušom u mestu gde su rođeni.

„Beograd – ptica na nebu, Kosovo i Metohija ptica u kavezu. Potpuno se razlikuju. Beograd nikad ne spava, Kosovo i Metohija se retko bude. Obično za vreme velikih praznika. Ljudi u Beogradu imaju različite prohteve i prioritete, ljudima na Kosovu i Metohiji je prioritet probuditi se ujutru bez da ti je obijena garaža, ukradena stoka, poljoprivredne mašine. Prosto, prioritet je buđenje. Preokupirani su borbom za goli opstanak, dok su ljudi u Beogradu oslobođeni tih stega, i opet, glas im je daleko prodorniji, čuje se, dok se srpska truba s Kosova čuje, ali na glas naroda svi se prave gluvi.“, rekao bi Jovan Zafirović.

Drugi, koji bi to nazvali normalnošću, nikada neće razumeti one koji, ne mareći šta je normalno, ostaju na svome, naoružani nesalomivim duhom, strpljenjem i iskrenom verom, uprkos svemu. Uprkos svetu.

*Jovan Zafirović rođen je u Kosovskoj Kamenici, odrastao u selu Donje Korminjane, gde i danas živi njegova porodica. Osnovnu i srednju školu završio je u Kosovskoj Kamenici, a danas je student Filozofskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici. Dobitnik je Vibove nagrade, koju dodeljuje najstariji srpski list „Politika“ najboljim aforističarima. Napisao je dve zbirke pesama, posvećene odrastanju i životu na Kosovu i Metohiji, a sav prihod donirao je deci iz vrtića u rodnom mestu. Sav svoj rad prožima ljubavlju i brigom za Kosovom i Metohijom i pišući o životu, realnosti i problemima Srba sa Kosova i Metohije svedoči stradanje jednog naroda i još jedne generacije koja je odrastala u neizvesnosti i strahu za goli život.

Izvor: Kosovsko pomoravlje Foto:

YOU MAY LIKE