Chicago, IL
37°
Clear
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 36°F
Wind: 4mph NNW
Humidity: 62%
Pressure: 30.09"Hg
UV index: 0
5 am6 am7 am8 am9 am
37°F
36°F
36°F
37°F
39°F
SatSunMonTueWed
55°F / 39°F
45°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
39°F / 34°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

TREĆA AMERIKA: Kako su mediji, “žaleći” jednog, ubili trideset i jednog Džordža, i doveli državu na ivicu građanskog rata (VIDEO)

Gledam ovih dana na Netfliksu zanimljivo štivo u nastavcima pod nazivom “Trial by Media”. Serija se bavi fenomenom zločina i sudskih procesa koji su posle njih usledili, a u kojima su presude manje, više izricali – mediji. Nakon što su prethodno, na način njima svojstven , završili “istragu” i prikupili “dokaze”.

Da ne bude zabune… Zakoni i procedure su u ovim filmovanim slučajevima ispoštovani do poslednjeg slova: U porotama je sedelo po 12 ili 14 građana, u zavisnosti od toga šta predviđa procedura, sudovima su predsedavale sudije u crnim togama, sa velikim drvenim čekićima, tu su bili tužioci, policija, svako je radio svoj posao, ali je “sedma sila” na kraju bila ta koja je konstruisala javno mnenje i dovela do toga da se nevinima kače bukagije, a zločinci puštaju na slobodu.

Novinari, poznati kao sveznalice, ali površne sveznalice, davali su sebi za pravo da tumače i procenjuju teška krivična dela, zanemaruju očigledne dokaze baveći se njima zanimljivim trivijama, odokativno braneći one kameri simpatične i kopajući jame onima koji to nisu. Igrajući se Boga gospodari informacija kreirali su ljudske živote po svom ćeifu.

Proteklih dana i meseci svedoci smo jednog takvog TV serijala, koji se na žalost svih nas odvija uživo, ispred naših očiju (Što ne znači i da se iz pozadine brižno ne montira, režira). Serijala kome se ne vidi kraj, u kome broj žrtava svakim danom raste, a svaka nova epizoda uključuje i novo ad hoc suđenje koje se ne odvija pred porotom sastavljenom od tuce ljudi, već prekim sudom javnosti, milionskim auditorijumom.

Tragedija se nastavlja, uživo, uz pivo i kokice

Tragedija u Kenoši, tu nadomak Čikaga, koju pratimo prethodnih nekoliko dana, nastavak je serijskog zločina, po mnogim parametrima najvećeg u istoriji SAD. Saga započeta smrću Džordža Flojda produžena je u ponedeljak veče, kada su mediji izvestili da je “policajac ispalio šest metaka u leđa nenaoružanog crnca, Džejkoba Blejka” koji se na licu mesta zatekao “da bi razvadio dve posvađane žene”.

Posle ovakvog šlagvorta, znalo se šta sledi. Bio je to crvena marama bačena na uličnu arenu, poziv hordi demonstranata među kojima je, da ne grešim dušu, možda bilo i onih nenasilnih, ali takvi, na žalost, nisu došli do reči. Usledio je rušilački pir, nalik onima kakve smo prethodno gledali na ulicama Mineapolisa, Čikaga, Portlanda, Njujorka, Sijetla...Uništavana je imovina, razbijani izlozi, paljeni automobili, prebijani starci – vlasnici lokala, čiji je jedini greh bio taj što su stali u zaštitu nečega u šta su uložili ceo svoj život.

Zašto bi ijedan policajac, makar bio i najostrašćeniji crnomrzac i pripadnik Kju Kluks Klana, usred grandiozne, politički instruirane rasne hajke koja traje već mesecima, tek onako, svesno i hladnokrvno, ubio Afroamerikanca i sebe izložio linču medija i prekom sudu?

Medijska haranga i ovog puta je bila okidač posle koga je usledio pakao. U tom paklu malo ko je primetio izjavu državnog tužioca Viskonsina Džoša Kaul koju su prenele lokalne novine i portali, a u kojoj kaže da Blejk zapravo nije bio “nenaoružan”, već da je imao skriveni NOŽ na podu svog automobila, istog onog na čijim vratima je upucan nakon što je odbio da posluša više puta ponovljeno upozorenje policajca.

Mejnstrim mediji, međutim, nisu obratili pažnju na izjavu tužioca Kaula. Kao što niko od njih nije demantovao neistinu da se policija na licu mesta nije našla da “razvađa zavađene žene”, već zbog prijave bivše devojke kojoj je Blejk, za koga se ispostavilo da je osoba sa bogatim kriminalnim dosijeom, uključujući tu i pretnje pištoljem i porodično nasilje, nepozvan banuo na vrata i oteo ključeve od stana, što se jasno čuje i na snimku sa policijskog radija. Te “beznačajne informacije”, međutim, nije imao ko da napiše, jer su mediji koji su pokrenuli spiralu nasilja već bili zaokupljeni novim zadacima, svojski se trudeći da podrže agendu po kojoj je Amerika rasistička zemlja, a svaki beli policajac koji vršeći svoju dužnost naudi crncu, makar i najgorem kriminalcu, apriori – rasista.

Koga još briga za istinu

Dok su, sa druge strane, zločini crnaca nad belcima, čak i onim najmlađim, bespomoćnim, poput petogodišnjeg Kenona Hinanta iz Severne Karoline, ubijenog u kućnom dvorištu, pred očima svoje dve sestre, teme koje ne zavređuju pažnju medijskih giganata.

ZLOČIN KOJI MEDIJIMA NIJE INTERESANTAN: Mali Kenon sa svojim komšijom i dželatom

Po tom copy/paste narativu, Blejk je u očima javnosti morao ostao upamćen kao dobroćudni, nenaoružani Afroamerikanac koji je stradao od ruke policajca rasiste. Niko se, naravno, logički nije zapitao: Zašto bi ijedan policajac, makar bio i najostrašćeniji crnomrzac i pripadnik Kju Kluks Klana, usred grandiozne, politički instruirane rasne hajke koja nesmanjenom žestinom traje već mesecima, tek onako, svesno i hladnokrvno, ubio Afroamerikanca i sebe izložio linču medija i prekom sudu?

Naravno, takva pitanja niko ne postavlja, ponajmanje mediji.

U ovom trenutku preče i zabavnije im je da policajca koji je, po svemu što je do sada poznato javnosti, imao opravdane razloge da drastično reaguje u Blejkovom slučaju (da li i da ispali sedam metaka, pokazaće istraga), prikaže u javnosti kao monstruma. Javnosti u koju, treba podvući, spadaju i onih 12 porotnika koji će za koji mesec ili godinu odlučivati o njegovoj sudbini.

Ali avaj, tu nije i kraj nesreći u Kenoši. Noć posle incidenta sa Džejkobom Blejkom koji je, hvala Bogu, van životne opasnosti, desio se novi, sa još tragičnijim posledicama.

Ubijeno dvoje, sahranjeno troje (?!)

Tinejdžer Kajl Ritenhaus (17), pripadnik samozvane građanske milicije, koji se navodno odazvao pozivu prijatelja iz Kenoše i naoružan automatskom puškom došao iz obližnjeg Ilinoisa da pomogne u odbrani njihove imovine, za samo nekoliko minuta pomračenja postao je dvostruki ubica. U nekom trenutku te kobne noći, iz razloga koje za sada ne znamo, a možda i bez razloga, Kajl se, sa sve puškom, uputio ulicama grada. U tom mimohodu naleteo je na demonstrante koji su ga napali, poneseni histeričnom atmosferom koja je stvorena zahvaljujući upravo medijima, ne hajući za ozbiljnu pretnju koju je nosio u rukama.

KAO NA DIVLJEM ZAPADU: Kajl Ritenhaus u obračunu sa demonstrantima u Kenoši

Da li bi tri života bila sačuvana (ovde računam i onaj Ritenhausov, jer je i on zanavek izgubljen) da su se, što bi bilo logično u nekim normalnim vremenima, demonstranti klonili naoružanog čoveka, tj. dečaka, umesto što su ga, omađijani ludilom koje im je dalo privid da su brži od metka i jači od sudbine, zaskakali, šutirali i udarali skejtbordom, kockajući se životima kao da su ih dobili na lutriji?

Sedamnaestogodišnji balavac sa AR-15 u šakama reagovao je kao i svaki balavac, panično, usput ubivši dvojicu i ranivši jednog demonstranta, koji ga je, ispostaviće se, napao sa pištoljem u rukama. U revolveraškom obračunu koji je uhvatila kamera brži je bio Ritenhaus, raznevši lakat čoveku za koga se kasnije ispostavilo da je osuđivani pedofil.

UBISTVO ILI SAMOODBRANA? Još dva života pala uzaludno, mediji napravili atmosferu linča i podela koja je dovela do erupcije nasilja na ulicama (snimak iz Kenođše, Viskonsin)

Treba li napomenuti da nijedna novina i televizija sa nacionalnom pokrivenošću nije izvestila o ovome, ali su zato svi u svojim raportima podvukli kako je policija nekoliko minuta ranije dala flašicu vode Ritenhausu, aludirajući tako da je maloletni ubica u svom pohodu imao podršku policije. A policija je, ispostaviće se, te večeri patrolirala i delila vodu mnogima koji su se zatekli na ulici, suvih usta, uzburkanih emocija i sužene pameti.

Bez želje da branim mladog militanta koji zaslužuje primerenu kaznu, samo se pitam sledeće: Da li bi tri života bila sačuvana (ovde računam i onaj Ritenhausov, jer je i on zanavek izgubljen) da su se, što bi bilo logično u nekim normalnim vremenima, demonstranti klonili naoružanog čoveka, tj. dečaka, umesto što su ga, omađijani ludilom koje im je dalo privid da su brži od metka i jači od sudbine, zaskakali, šutirali i udarali skejtbordom, kockajući se životima kao da su ih dobili na lutriji?

ORUŽJE I USIJANE GLAVE:Mediji snose veliku krivicu za tenzije koje su dovele do krvoprolića

Tzv. “mirni protesti”, kako im tepaju vodeće američke medijske kuće, izveli su na ulice najgori šljam, pljačkaše i plaćenike, ali i običnu, prosečnu omladinu, koja se perfidnom manipulacijom kada padne mrak preobraćuje u nasilnike i kriminalce. U tom prljavom poslu uloga medija bila je ključna i neoprostiva.

Tempom kojim najveći i najuticajniji među njima doziraju mržnju i podele među rasama i socijalnim grupama u američkom društvu, dodajući gas kako se izbori primiču, do novembra će cela Amerika zaličiti na scenografiju iz “Poludelog Maksa“, sa pustim apokaliptičnim pejzažima i drumskim bandama koje njima haraju, dok krvavo sunce zalazi na Zapadu.

Porodicama preminulih, pored saučešća, iskreno preporučujem da zbog izgubljenih života tuže i odštetu traže od medija. Kao uostalom i svima onima koji su pretrpeli štetu za protekla tri meseca. Oni snose veći krivicu i odgovornost od države, policije…

A najveću korist iz te distopije, imaće, pogodite ko…Pa, naravno, mediji i njihovi gospodari iz sive zone. Kao sladoled na plaži prodavaće se reklame u intermecima uličnih borbi, kupovaće se ekskluzivni paketi koji će gledaocima nuditi live uključenja u domove poginulih i njihovih dželata, a ovce će pravo iz fotelja, za šaku dolara i uz sezonske popuste, gledati rat uživo i kladiti se u mrtve i ranjene.

Kafansko svođenje računa

Ako se za čas vratimo na početak i podsetimo okolnosti koje su pratile slučaj Džordža Flojda i prethodile širenju talasa nasilja, lako je zaključiti da su mediji, uz militantne Soroševe grupacije poput Antife i BLM, najodgovorniji za to što se tragična smrt jednog kriminalca koji je prethodno pištoljem pretio trudnoj ženi, a fatalnog se dana opirao opravdanom hapšenju zbog upotrebe falsifikovanih novčanica, izrodila u najveći rasni sukob u istoriji ne Amerike, nego čitave planete.

Ako je već tako, onda je red da, kada se računi budu svodili, svako plati cenu za ono što je svojim postupcima izazvao. Da plati račun, kao u kafani u kojoj je prvo pojedeo i popio sve što se zatekao, zatim polupao inventar, a na kraju sve to polio benzinom i zapalio šibicom.

SLUČAJ KOJI JE POKRENUO KRVAVU LAVINU: Snimak hapšenja Džordža Flojda

Do sada je u nemirima i nasilju od smrti Džordža Flojda naovamo, za 95 dana poginula ukupno 31 osoba, na stotine njih ranjeno, uništeno na hiljade objekata, radnji, restorana, prodavnica, popaljeno bezbroj automobila. Porodicama preminulih, pored saučešća, iskreno preporučujem da zbog izgubljenih života tuže i odštetu traže od medija. Kao uostalom i svima onima koji su pretrpeli štetu za protekla tri meseca. Oni snose veći krivicu i odgovornost od države, policije…

CNN, CNBC, ABC, Njujork Tajms, Vašington Post…koga god da izaberu, neće pogrešiti. A pravda će, makar donekle, biti zadovoljena.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Ben Gray/Atlanta Journal

YOU MAY LIKE