Chicago, IL
45°
Mostly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 11mph WSW
Humidity: 43%
Pressure: 30.13"Hg
UV index: 5
2 pm3 pm4 pm5 pm6 pm
48°F
50°F
50°F
50°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
55°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
43°F / 36°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

SRPSKI ŠARPLANINCI OSVAJAJU AMERIKU! Kako je Zoran naučio kauboje da čuvaju stoku sa našim psima

Pre tri decenije, Zoran Milovuković je sa beogradskog asfalta otišao za SAD i tamo, u Njujorku, nastavio da gaji i voli svoje šarplanince. Vremenom, postao je najpoznatiji odgajivač ove autentične srpske, balkanske pasmine na američkom kontinentu. U svojoj ispovesti Serbian Times-u govori o nekadašnjoj i današnjoj Americi, Titu, Hajle Selasiju, Niksonu, Amerikancima i Srbima, njihovim sličnostima i razlikama…

– Ja sam komercijalista. U prodaji sam dugo, od 1990-tih. Prodavao sam, ovde u Americi, sve živo: od igle do lokomotive. Sve osim – šarplaninaca! Iako moji psi koštaju mnogo, ja više volim da kažem da ih – udomljavam. Više me zanima gde će i kod koga otići, kakve će uslove imati tamo gde ode…Ja jesam trgovac i od trgovine živim. Ali, ovde je reč o živom stvorenju, koje je, po američkim standardima, opasna rasa pasa… Pre nekog vremena slatko sam se nasmejao kad sam video šta je neka žena ovde, u Americi, napisala na Fejsbuku. Kaže ona u svom postu: “Imate problem sa vukovima, kojotima? Ja imam rešenje za vaše probleme. Kupite kod mene šarplaninca!” Ha, ha.

• Koliko se Amerika promenila od vremena kada si ti došao ovde…

– Te 1988. godine, sećam se, ni jezik nisam znao, a bilo je posla za sve… Mogao si da zaradiš u Njujorku 100-150 dolara na dan. Sad je malo drugačije. Gledam ovu decu ovde: ubiše se od posla za 10 dolara na sat! A cene, u međuvremenu, otišle gore…

Nije više Amerika ono što je nekad bila, definitivno…Većina tih mladih ljudi ovde, koji rade, sada nemaju redovnu platu, već rade na procenat. U kompaniji gde radim, jedan mladi čovek završio fakultet, počeo da radi kod nas…Međutim, on je, po završetku fakulteta, ostao 150.000 dolara dužan! Jer, kod njih školovanje nije za džabe kao kod nas. I taj mladić sad “čupa kosu”. Ne zna šta da radi, jer ne može da zaradi dovoljno da bi vratio dug…

• Otkuda ti u Americi? I, što je posebno zanimljivo, otkuda sa tobom i naši šarplaninci?

– Sasvim slučajno se to dogodilo… Došao sam da vidim kako je ovde… U petak sam dobio vizu za Ameriku, a već u ponedeljak sam sleteo na JFK aerodrom u Njujorku. Sve je bilo neplanirano. Nit’ sam znao jezik, nit’ sam imao nekog ovde… I onda, šta ću, obiđem svako drvo ovde u Bruklinu i vidim, nema dolara na njima, kako se pričalo kod nas, haha…

• To je bilo 1988. godine?

– Da. Imao sam američku vizu na godinu dana. Pa, odem na Floridu, pa u Ilinois. Da vidim kako je i tamo… Radio sam koješta, sve… Sipao sam benzin na benzinskim pumpama; za to mi nije bio potreban dobar engleski.

Ali, kad sam malo naučio engleski, počeo sam da radim sa nekim Grcima, na građevinama. Zamisli: ja i građevinarstvo?! Pre nego što sam došao u Ameriku, ja nisam imao, brate mili, potrebu ni da uzmem čekić u ruke. Živeo sam vrlo lepo. Otac mi je bio vojno lice, ja studirao veterinu…

• Znači, tvoj početak u Americi nije bio lak?

– Ma kakvi, bre, lak! Jedva sam našao, u Njujorku, sećam se, za 320 dolara, nekakav stan, više u podrumu…Ali, meni je to bilo super. Radio sam, istovremeno, na tri benzinske pumpe! Morao sam prvo da naučim jezik… I onda, posle skoro šest meseci u Americi, već sam radio sa Grcima na građevinama, pitaju me oni hoću li da počnem sam, za svoj račun, da radim ovaj posao? Pitam ih: Kako sam?… Hoću!

Iznajme mi oni povoljno svoj kamiončić, sa svim alatom i ja krenem…Što da ne?! Da probam. Jednog dana radio sam na Long Ajlendu. Dođe mi komšija čoveka kome sam popravljao nešto na kući i pita me mogu li da mu dam ponudu za to i to. Razmišljam, izmerim, procenim, dam mu cenu…A ja, iskreno da kažem, nikad to nisam radio pre… Haha. Ali, ko me pita. Vrati se čovek, kaže, razgovarao sa ženom, hoće da im radim. Auuuu! Vratim se kući, nije bilo tada, te ’89, mobilnih telefona, pa od kuće nazovem Grke i kažem im: Ja ugovorio posao!

Kako? Ispričam im šta je bilo. Iznenade se oni prijatno, uđemo zajedno u to, daju mi procenat, završimo taj posao. Pitaju me, hoćeš da radiš za nas to, da nam nalaziš posao? Hoću… I tako ugovorim drugi, treći, šesti posao… radim i ja, ali dobijem od Grka i procenat.

• Krenulo na bolje?…

Da. Baš krenulo. Odemo u neki kvart Njujorka, radimo kuće, a ja ne budem lenj pa napravim plakate i oblepim okolne ulice, ceo komšiluk. Kažem u plakatu: Radimo to i to, izvolite, dođite na tu i tu adresu, tu radimo, pitajte ako vam šta treba… I dok si rekao “keks” počeli ljudi da dolaze, da nas traže i raspituju se… I posao lepo krene. Vide Grci da je veća fajda od mene da im nabavljam poslove nego da im radim na građevini. Tako je sve počelo. Tako sam ušao u prodaju i njome se, eto, do današnjeg dana, bavim. Mnogo toga sam prodavao, a danas se bavim prodajom vina.

Bio sam, u tom svom početnom lutanju, i na Floridi, i u Kaliforniji…Tamo sam video razne mastife, leonbergere i kavkaske ovčare, sve te prelepe pse, ali meni je trebao moj šarplaninac! I kažem ćaletu: Šalji mi, bre, šarplaninca! A on: “Pa pod sankcijama smo, kako da ti pošaljem štene, čoveče?” Nemam pojma, kažem mu, snađi se…

• Otkuda u tvojoj životnoj priči, posebno u Americi, šarplaninci? Znam da si ih imao i dok si bio u Beogradu…

– Pa, vidi… ja sam šarplanince imao ceo svoj život! Negde početkom 1990, kada sam već znao da ću da ostanem u Americi, kažem ćaletu da mi ovde nedostaju šarplaninci. Bio sam, u tom svom početnom lutanju, i na Floridi, i u Kaliforniji…Tamo sam video razne mastife, leonbergere i kavkaske ovčare, sve te prelepe pse, ali meni je trebao moj šarplaninac! I kažem ćaletu: Šalji mi, bre, šarplaninca! A on: “Pa pod sankcijama smo, kako da ti pošaljem štene, čoveče?” Nemam pojima, kažem mu, snađi se…

I on uzme Vuka, tog mog prvog šarplaninca, od kog je sve počelo; prošvercuje štene ispod sedišta auta u Mađarsku. I odande mi ga pošalje u Ameriku. Neverovatno! Ali istinito. Tako je Vuk došao kod mene. Meni je tada bilo samo važno da pored sebe imam šarplaninca. Nikakva odgajivačnica, ni odgoj nisu mi bili na pameti… I gde god da sam ga vodio sa sobom ljudi su me pitali, onako zadivljeni, šta je to? A ja im kažem: Šarplaninac, bre! Nisu mogli Ameri tad, a ni sad, da pravilno izgovore to…

Uskoro, kažem ćaletu: treba mi ženka. I on mi, preko Londona, pošalje dva šteneta, muško i žensko. I tako je to počelo da se “kotrlja”…

ŠARPLANINAC NA MENHETNU: Zoran Milovuković sa kolegom ispred centrale Microsofta

• Kako je izgledao život sa velikim psima u malim njujorškim apartmanima?…

– Muka! Radim svaki dan, ali ustanem u šest ujutru…Stan mi je bio pored parka u Kvinsu. Izvedem ih na dva sata, oni se dobro istrče, umore… Vratim ih kući, sednem u kola i odem na posao. Kad se vratim, opet u park. Išli su sa mnom i na žurke! Odem jednom, na Menheten, na neku žurku sa dva svoja psa, sto ljudi tamo… Druže se oni sa tim svetom, ljudi zadivljeni, ne mogu da veruju…

Jednog dana pozove me moj drug, inače dreser pasa, i pita me da li hoću da radim na Menhetnu kao obezbeđenje sa svojim psima. Začudim se tom predlogu jer to nikada nisam radio, niti su moji psi bili obučeni za to. Kaže mi on: “Ma, ne trebaju njima agresivni već veliki psi koji izgledaju opasno… Idi i vidi šta nude”. Odem ja. Bila je to 1991. godina. Ponude mi 29 dolara na sat! Prihvatim. Radio sam svakoga dana po 10 sati. Naravno, morao sam, po njihovim pravilima, svaka tri sata da odmaram sa psom. Ne zbog mene već zbog pasa. Ovde u Americi više vole kerove nego ljude, haha…

• Znači, investicija i ljubav prema šarplanincima je počela da se isplaćuje…

– Baš tako! Evo jedne zgode iz tog perioda…Izbije opasna tuča tu gde sam radio sa psima, World Wide Plaza Center, na Menhetnu, gde je bilo sedište Microsofta. Dvadesetak klinaca, sa bejzbol palicama i lancima, nasrnu na nas…Počeli i mene i pse da udaraju. Ne ostanemo im dužni ni malo, a ni jedan od mojih pasa se nije povukao ni za milimetar! Tada su se pokazali kao neverovatno staloženi i hrabri psi. Zahvaljujući tom poslu finansijski sam se stabilizovao, mislio sam da otvorim svoju aganciju za obezbeđenje, ali sam odustao od toga i vratio se prodaji…

• I onda si se, pretpostavljam, oženio?

– J… ga! Desilo se! Ha,ha… Svoju ženu sreo sam u Grinič Vilidžu.

• U čuvenom umetničkom kvartu Njujorka?

– Da. Sve se dogodilo slučajno… Meni, inače, tada nije padalo na pamet da se ženim. Međutim, eto, ona kao da je bacila neku afričku vudu magiju na mene, haha… I ja se oženim!

• Tvoja supruga je iz Etiopije?

– Da, iz Adis Abebe.

• Mi smo tada, u ondašnjoj Jugoslaviji, bili veliki prijatelji sa Etiopijom. Tito se sa njihovim carem Hajle Selasijem…

– E, sad ću da ti ispričam jednu anegdotu. Naime, pričao mi to moj tast, Tito je toliko često dolazio u Etiopiju da je tamo imao i svoju vilu… I svaki put kad je Tito tamo dolazio, Hajle Selasije, njihov car, poređa silan narod uz put, da mu maše, pozdravlja, da uzvikuje “Tito, Tito”… Matorom maršalu je to bilo drago. Kad, prođe neko vreme, a u Adis Abebu doputuje tadašnji američki predsednik Nikson. I opet narod pošalju na doček, na ulice, zastavice. Ali, šta zna narod koga dočekuje, pa oni i ovoga puta počnu da skandiraju “Tito, Tito”… Našli se svi u čudu! I Amerikanci, i Nikson, i car Hajle Selasije… Ha,ha. Šou!

VELIKI PRIJATELJI: Josip Broz Tito sa etiopskim carem Hailem Selasijem

• Tast ti je bio diplomata?

– Da, bio je etiopski diplomata ovde u Njujorku, u Ujedinjenim nacijama. I onda, kad je na vlast u Etiopiji došao Hajle Marijam Mengistu, svrgnuvši Selasija, moj tast je izbegao u Ameriku i počeo da radi na koledžu, kao profesor…

• Da se vratimo na šarplanince…Za tebe danas kažu da si jedan od najboljih odgajivača ove rase… U čemu je tajna?

– Nema tu velike tajne… I daleko od toga da sam najbolji. Imam dobre kerove, volim ih i ponosim se što sam uspeo, i posle toliko godina, daleko od naše zemlje, da sačuvam sve ono što, po meni, na pravi način reprezentuje tu rasu. Kada sam imao 15 godina ja sam, u svojoj glavi, napravio sliku tog šarplaninca, čitajući standarde čuvenog profesora Pavlovića. I od tog vremena meni je bilo važno da taj pas bude funkcionalan, da ima stabilnu narav, vodio sam računa o selekciji… I nikada nisam pratio modu! Još onda, dok sam živeo u Beogradu, išao sam po Šari i gledao tamošnje šarplanince. U Srbiji i Makedoniji, koje danas baštine šarplaninca, od 1935, od kada je registrovan kao ilirski ovčar (što nikako ne znači da je bio albanski), pa do onog trenutka kada mu je ime promenjeno u Jugoslovenski ovčarski pas šarplaninac, oduvek je bilo naših registrovanih pasa, šarplaninaca…

U prošlosti sam pravio greške, pa sam od nesavesnih vlasnika posle uzimao svoje kerove nazad… Obećaju mi da će pas biti socijalizovan i ja odem tamo i vidim: pas gotovo podivljao u kavezu, grize žicu… I naravno, odvedem psa nazad, vratim ga kući

• Čujem da pažljivo biraš kome ćeš prodati psa

– Uvek tražim od kupca garancije da moj pas neće biti na lancu. Taj pas mora da bude član porodice. I uvek pitam potencijalne kupce koji bi to bio razlog da odustanu od psa, da ga napuste? Ako mi kažu da bi to moglo da bude to što im je, recimo, ujeo dete ili što ne mogu da ga kontrolišu, onda ih dodatno pitam i koliko oni imaju znanja da bi mogli da odgoje jednog tako velikog psa? U prošlosti sam pravio greške, pa sam od nesavesnih vlasnika posle uzimao svoje kerove nazad… Obećaju mi da će pas biti socijalizovan i ja odem tamo i vidim: pas gotovo podivljao u kavezu, grize žicu… I naravno, odvedem psa nazad, vratim ga kući…

• Šarplaninac je ovčarski pas. Kako se pokazao u Americi, da li ga američki rančeri i kauboji koriste da im čuva stoku?

– Priča se pročula tako da ih ima dosta, javljaju se svih ovih godina i uglavnom su zadovoljni. Međutim, imao sam problem sa nekim američkim farmerima kojima je neko “prodao priču” da je dovoljno da uzmeš štene od tih tzv. čuvara stada, da ga staviš sa ovcama i to je to. Kao, sve će on to sam da uradi… E, to nije istina! Jer, i na Šarplanini, na Kopaoniku, gde god su ovce, tu je i čobanin. Sa šarplanincima, dakle, treba i mora da se radi. I na Šarplanini možeš da vidiš tamošnje čobane koji, sa dužim konopcem, vežbaju štenad; pa, kad se ono zaigra sa ovcama a on ga cimne kanapom. I oni znaju da mora da se radi sa psima.

RUNDAVI DRUGAR, IDEALAN ZA PRVE KORAKE: Čuveni Cale sa Zoranovom bratanicom

• Da li su šarplaninci izgubili nešto od svojih karakteristika, s obzirom da nisu više u nikakvom odnosu sa stadom, ovcama?

– Baš mi je drago što si me to pitao. Svi moji psi su došli kod mene iz urbanih sredina. Zemun, Beograd, Sarajevo… Nikad nisu videli ni omirisali ovcu! Kada sam kupio imanje 1997, rešio sam da probam i kupim ovce. Žena mi se tada prekrstila jer zna da ja gotovo ništa ne znam o njima. I kupim ja deset šetland ovaca. A moji psi, rođeni u Kvinsu i u Bruklinu, nikad videli ovce. Ja ogradio kao tor, smestio ih tamo, a moji psi videli nešto novo, strano, krenuli na onu ogradu, hoće da ih pojedu… Ja ih zaustavim, uđem u tor među ovce, hranim ih iz ruke. A moji psi seli okolo i gledaju. To mi je uzelo dva dana. Posle toga, otvorio sam vrata ograde i svi psi su ušli kod ovaca kao da su odrasli zajedno, to možete da vidite i na fotkama i video snimcima.

Šta je poenta ove priče? Pa, upravo to, da ako odgajaš šarplaninca koji ima temperament i narav kao što piše u standardu, nema problema. Jer, sve što je tvoje to je i njegovo!

ČLAN PORODICE MILOVUKOVIĆ: Ćerka Milijana sa čuvenim Cale-om

• Na Šarplanini se održavaju borbe šarplaninaca. Neki kažu da je to u redu jer šarplaninac treba, ako zatreba, da se bori i sa vukom i medvedom… Drugi, opet, najoštrije osuđuju te borbe. Šta ti kažeš?

– Ja nikad ne bih pustio bilo kog od mojih pasa da se pobije sa drugim. Kada je reč o organizovanim borbama pasa, lično mislim da su one nepotrebne. Ali, ne osuđujem… Jer, osim na Šarplanini, ta duga tradicija borbi postoji i u Avganistanu, Rusiji…Naravno, potpuno je druga priča ona u kojima se ovi psi bore protiv pit bulova; to je kreiranje neke potpuno druge linije šarplaninaca i ja sam protiv toga.

Čim smo ušli u ring, čujem sudiju, koji gleda netremice mog psa, kako kaže asistentkinji: “O Bože, kako je ovo lep pas! Koja je ovo rasa?” Jooooj, ja popizdim! Znači, on treba da mi oceni psa, a ne zna koja je rasa!? Odem do stola, tražim da mi vrate pare, pokupim psa i pravac – kući. Posle toga prestao sam da vodim svoje pse na izložbe

• Koliko ima šarplaninaca u Americi?

– Poslednjih godina ovde su šarplaninci dolazili uglavnom iz Makedonije, Srbije i nešto iz Bosne. Danas u Americi ima oko 20 američkih odgajivača šarplaninaca. Svi znaju za moju odgajivačnicu “Shara Kennel”, ali mi je žao što me, iako sam među najiskusnijima, retko zovu za savet. Za sve ove godine moji psi osvajali su brojna priznanja, imamo mnogo šampionskih titula…

Jednom prilikom, vodio sam svog psa Cala u Vašington, na najveću izložbu retkih rasa pasa u Americi. Bio je to zaista prelep pas, odličnog temperamenta i naravi, voleo je da se pokazuje…Kad ga uvedem u ring a on se sam isprsi, podigne onu repinu kao sablju, izgleda sjajno, kao da kaže: “Hajde, bre, slikaj me!” I gde god da ga izvedem on uzme tittulu…Tako je bilo i ovaj put, Cale ‘ladno dobio pobedio u svojoj kategoriji i ulazimo na Best in show. Kad, čim smo ušli u ring, čujem sudiju, koji gleda netremice mog psa, kako kaže svojoj asistentkinji: “O Bože, kako je ovo lep pas! Koja je ovo rasa?”

Jooooj, ja popizdim! Znači, on treba da mi oceni psa, a ne zna koja je rasa!? Odem do stola, tražim da mi vrate pare, pokupim psa i pravac – kući. Posle toga prestao sam da vodim svoje pse na izložbe…

• Koliko je sorta šarplaninaca danas poznata u Americi?

– Sad je već poznat, znaju ljudi za rasu… Međutim, ja njegovo ime pišem, zbog Amerikanaca, sa onim “sh” na početku pa mi to neki naši ljudi silno zameraju. Dobro, kažem: kad Amerikanci budu imali slovo “š” ja ću da ga stavim a do tada, da bi oni znali da, koliko-toliko, pravilno izgovore ime rase, pišem ovako za one koji govore samo engleski…E, nekima i to  smeta…

CELA AMERIKA SADA ZNA ZA NJIH: Šarplaninci na ceni među kaubojima

S druge strane, ja, bre, nisam promenio svoje ime ovde. Zoran i tačka. I ima da ga izgovore baš onako kako i glasi, a ne kao Zak, Zek… Dođe naš lik, Srbijanac, u Ameriku, zove se, na primer, Rade, pa uskoro, brže-bolje, promeni ime u Rab, Rod… Misli, lakše će mu biti…Haha.

• Kolika je konkurencija među uzgajivačima šarplaninaca u SAD?

Pre svega, svi mi odgajamo pse isključivo sebi za dušu… Uživamo u tome. I zato sam zahvalan svom ćaletu što je uspeo da me zarazi baš takvom “bubom”… I drugo, ja svoje pse nameravam da ostavim u amanet svojoj deci i unucima, da imaju jedan lep i plemeniti hobi. A to da se ja sad nekome dokazujem, ubeđujem sa nekim ko je najbolji, ne pada mi na pamet…Znaš, lepota pasa je u očima posmatrača. Ukoliko je životinja zdrava i prava, potpuno je svejedno ko je lepši. I ko je taj ultimativni sudija koji će da kaže da je to baš taj i taj pas?

ODAN PRIJATELJ: Zoranova ćerka sa omiljenim kućnim ljubimcem

• Neki kažu da su šarplaninci albanski a ne srpski, a treći da je to samo makedonski pas? Čiji je, zapravo, šarplaninac?

– To je čisto gubljenje vremena i energije. Jer, takva razmišljanja su posledica nezdravih politika koje se vode na Balkanu a sad se pokušava da se one uvuku i u kinologiju. Čiji je šarplaninac? Pa, čiji je pas dalmatinac? Engleski! Zašto? Pa, oni su najviše uradili na rasi iako mu geni potiču daleko od Velike Britanije. Ovi moji šarplaninci su samo moji!

Jedno vreme i ja sam, isprovociran tim silnim napadima i nacionalnim svojatanjima, šarplanincu dao ime: starosrpski ovčarski pas. I, šta se dogodilo? Najviše me napali moji Srbi! Kako sad starosrpski?! Pa, čoveče, kažem im, Makedonija, Kosovo, Metohija… sve je to bila Stara Srbija! Ali džaba, ne vredi objašnjavati…

Meni Makedonci, što me ponekad zaboli, pošalju imejl pa mi u njemu psuju sve po spisku; kažu to je makedonski pas. Šiptari takođe, da ne pričam… Meni je Kosmet uvek bio i biće srpski. Ali, ja neću uopšte da mešam šarplanince sa politikom! Uostalom, zašto ga ne bismo svi zvali Jugoslovenski ovčarski pas? Kažu, nema više Jugoslavije. Pa, nema više ni Rodezije ali je ostao rodezijski ridžbek!

ŽIVOT SA ŠARPLANINCIMA: Zoran Milovuković

Doduše, jedno vreme i ja sam, isprovociran tim silnim napadima i nacionalnim svojatanjima, šarplanincu dao ime: starosrpski ovčarski pas. I, šta se dogodilo? Najviše me napali moji Srbi! Kako sad starosrpski?! Pa, čoveče, kažem im, Makedonija, Kosovo, Metohija… sve je to bila Stara Srbija! I ako je to postojbina šarplaninca zašto se ne bi zvao starosrpski ovčarski pas? Ali džaba, ne vredi objašnjavati…

Tekst: Dušan Marinović / Serbian Times Foto: Arhiva Zorana Milovukovića

YOU MAY LIKE