Ima naših zemljaka koji, kada dođu u Ameriku, uzimaju strana imena ili prezimena, neki iz umetničkih, drugi iz praktičnih razloga, zarad lakše komunikacije, da stranci, zapravo domaćini, ne bi lomili jezike. Ana Srbu (25), devojka koja uspešno gradi karijeru pevačice u Los Anđelesu, nije želela a ni imala razloga da išta menja. Osim što je lako za izgovor, njeno ime nosi pečat naroda od koga potiče na šta je, kaže, posebno ponosna.
-Srećem ovde ljude koji misle da je ovo Srbu moje umetničko prezime, pohvale me, potapšu, pa se onda malo zbune kada im kažem da je to moje “pravo”, porodično prezime, da sam “obeležena” po rođenju pa nije bilo potrebe da bilo šta izmišljam, kaže uz osmeh Ana na početku svoje ispovesti za Serbian Times.
Ana Srbu je rođena u Jagodini, odrasla u Smederevskoj Palanci, gde spoznaje da će pesma biti njen životni izbor. Uporedo sa gimnazijom uči solo pevanje u muzičkoj školi “Božidar Trudić”, bavi se glumom, piše poeziju.
Kao tinejdžer glumi u čak tri pozorišta, beogradskom “Dadovu”, te gradskim pozorištima u Smederevskoj Palanci i Velikoj Plani, pobeđuje na smotrama recitatora, učestvuje na takmičenju “Srbija u ritmu Evrope“.
-Ljubav prema umetnosti najviše dugujem profesorki srpskog jezika Mariji Popović, profesorki pevanja Jovani Bulatović i pozorištu na Terazijama, u koje tih godina često odlazim po inspiraciju. Pogodilo me što sam odbijena na prijemnom ispitu za Fakultet Dramskih Umetnosti (FDU), bilo mi je teško, ali nisam odustala. Upisala sam Fakultet za kulturu i medije, smer – odnosi sa javnošću (PR), sa idejom da ću, kada jednog dana napravim karijeru, tamo naučiti kako da je vodim. Još u to vreme sam zacrtala sebi cilj – da jednog dana odem u Ameriku, priseća se Ana.
Iako su mnogi u njenom okruženju bili skeptični, neki je čak i odgovarali od te ideje, nije odustajala. Leta 2017 stigla je u SAD, preko Work and Travel programa.
–Sletela sam na aerodrom JFK u Njujorku sa pozajmljenih $300 u džepu i promenila život iz korena. Provela sam to nezaboravno leto sa 15 studenata iz celog sveta. Bez imalo znanja engleskog malo sam se uplašila kako će biti kada ostanem sama na kontinentu na kom ne poznajem ni jednu jedinu osobu. Bio je to veliki korak i odluka za nekog od 22 godine. Ipak, ostala sam. To je bila godina moje najveće radosti, slobode i ličnog uspeha, ali i stresa.
Sreća prati hrabre. Tako se pokazalo i u slučaju naše Ane...
-Zvezde su mi bile naklonjene, spletom okolnosti su mi se otvarala vrata, jedna, pa druga, a pomoć je stizala od ljudi koje jedva da sam poznavala. Kolege studenti su mi pomagali, zvali ambasade i imigraciju, govorili u moje ime, jer je jezik još uvek bio ogromna prepreka. Menadžeri sa posla su me vozili, prevodili rukama i nogama na mojim intervjuima, da bih mogla legalno da promenim vizu i tako dobijem na vremenu. Kada sam sve to završila, odlučila sam da krenem za Los Anđeles. Grad snova. Grad koji diše umetnost. Grad koji je za mene tada bio neotkrivena misterija, ali mi je neko “šesto čulo” govorilo da je to mesto gde pripada,.
Izazov je bio veliki, ali i rizik. Los Anđeles je grad u koji se svake godine slivaju desetine hiljada umetnika iz celog sveta. Ali samo oni probrani uspevaju da naprave karijere.
-Pošto u Kaliforniji nisam imala nikoga, pre polaska sam otišla na Fejsbuk stranicu “Los Angeles Srbi”. To mi je bilo najlogičnije mesto da potražim nekoga, pitam za savet. Pisala sam svakom članu grupe ponaosob još dok sam živela u Njujorku, bila ponekad i dosadna. Mislila sam: “To su naši ljudi, naravno da će pomoći“. Onako kako misliš, tako i bude!
Na stranici “Los Angeles Srbi” Ana je upoznala grupu momaka i devojaka njenih godina, koji su već prošli put koji je bio pred njom i znali odgovore na pitanja koja su je mučila, smirivali je kada je bila zabrinuta…
-Preko telefona sam se dogovorila sa jednim dečkom da nam nađe stan, poslala mu novac za dva meseca kirije, od preostalih para koje sam zaradila kupila karte i – došla.
Po dolasku u LA Ana otkriva jednu od velikih životnih istina…Nekada su neizvesnost i neznanje put kojim se, hm, možda ne stiže brže, ali je iskustvo koje stekneš na takvom putu svakako dragocenije od onog kojeg možeš steći idući utabanim stazama.
-Ideš i otklanjaš prepreku po prepreku, bez puno premišljanja. Nema se vremena, biraš plan a ili b, manje zlo. Prve dve godine u Los Anđelesu sam se borila za život, radila razne poslove da bih zaradila novac i omogućila sebi da u jednom trenutku živim od onoga što volim. To se desilo prošle jeseni. Sada sam na pola puta do ostvarenja svojih snova, koji su ostvarivi ako veruješ u njih. I više me niko ne može uveriti u suprotno, samouvereno će naša mlada umetnica.
U međuvremenu, ona se, korak po korak, penjala stepenicama kojima prolaze svi mladi muzičari i pevači na putu do vrha. Uz, naravno, velike smetnje koje je joj je pravila virusna epidemija…
– Sve je počelo sa video prilozima o mojim muzičkim snovima. Tako su se otvorila vrata za mnoge poslovne prilike, radila sam džinglove za emisije i podkast. Onda su stigli i prvi pozivi mojih kolega, muzičara, pevača, da kao back vocal gostujem na njihovim albumima i pesmama, ali i na živim nastupima. Tako sam upoznala dosta ljudi iz biznisa, producenata, muzičara, što mi je omogućilo da počnem uporedo da radim na svom debitantskom albumu. Tri-četiri pesme su skoro gotove i ovih dana bih trebala da snimim prvi singl, koji se zove “Danger zone”. Ta pesma ma u sebi primese balkanske muzike i govori o mom dolasku u Ameriku. Pesme, inače, sama pišem, jer najlakše i najbolje da pevam ono što lično osećam, priznaje Ana.
Radeći na svom albumu prvencu došla je jednog dana na ideju da beleži svaku stepenicu na tom putu, od čega je na kraju nastao projekat “Journey To Becoming a Singer” (“Put – kako postati pevačica”) koji već ima mnogo pratilaca na društvenim mrežama.
-Znam da puno dece i mladih širom sveta sanjaju iste snove kao i ja…i da retko ko ima podršku i razumevanje okoline. Zato sam poželela da zabeležim svaki trenutak na tom putu, da podelim svoja iskustva. Želela sam da to vide neki koji će sutra reći: “Ako je mogla ona, mogu i ja…“Journey To Becoming a Singer” je dostupan na Facebooku i Youtube-u i drago mi je da je u startu naišao na pozitivne reakcije. Tamo objavljujem bukvalno sve, počev od proba, vežbi glasa, plesa…toga kako komuniciram sa raznim manadžerima, izdavačima, pa do kucanja na vrata producenata. Sve snimam i emitujem, bez cenzure, ostavljajući da kod gledaoca lebdi ono: “Šta će se desiti na kraju?”, kao u nekom dobrom filmu, poput onog Lejdi Gage, na primer. Želim da edukujem ljude o tome kako funkcioniše američka muzička industrija i Hollywood, i da ih motivišem da pokušaju, jer ništa nije nemoguće.
Usput pišem nedeljni blog, koji bi na kraju trebao da postane jedna lepa knjiga uspomena, u kojoj ću sumirati sva iskušenja i izazove. Ako uspem, biće to odličan socialni eksperiment i nešto što niko do sada nije uradio. Ako ne uspem, ostaće za nauk drugima – da znaju šta ne treba raditi da bi uspeo, zaključuje na kraju razgovora Ana Srbu.
Mi iz “Serbian Times” iskreno verujemo da će njena priča biti priča o uspehu, jer poseduje sve ono što je za uspeh potrebno; talenat, hrabrost i onaj nama tako svojstveni inat. I zato na kraju ovog intervjua ne stavljamo tačku, već tri tačke…
U iščekivanju dobrih vesti iz Los Anđelesa!
Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva