Chicago, IL
45°
Clear
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 45°F
Wind: 2mph WNW
Humidity: 55%
Pressure: 30.06"Hg
UV index: 0
10 pm11 pm12 am1 am2 am
43°F
41°F
37°F
37°F
36°F
FriSatSunMonTue
48°F / 43°F
57°F / 39°F
46°F / 43°F
46°F / 41°F
45°F / 36°F

Published 4 years ago

By Novak Lukovac

HEROJ SRPSKE AVIJACIJE: Kapetan Steva je spasavao srpske izbeglice i flotu, uprkos nebu punom NATO aviona! (FOTO)

BEKSTVO U RUMUNIJU

Ignjatović priča kako su Žika Vulin i on postavili rekord: 23 sata bili su za komandama aviona, imali su 14 letova u jednom danu. Uprkos opasnostima i činjenici da se mnogi koji su učestvovali u operacijama nikada nisu vratili, nikakvog zvaničnog priznanja nije bilo. „Nismo mi ni išli radi odlikovanja. Nisam mogao mirno da posmatram šta se dešava, a da ne pomognem. Nikoga nisam pitao da li je Srbin, Hrvat ili musliman. Meni je čovek bio svako ko beži iz nesreće. Čak i oružje koje smo dobili na poklon kasnije su nam oduzeli i tražili da razdužimo svaki metak.“

Dejtonski sporazum, koji je označio kraj rata, doneo je olakšanje svima i taman što su stvari počele da se vraćaju u normalu, proletele su četiri godine i stigao je novi rat – počeo je NATO napad na SRJ. Već prvog dana bombardovanja doneta je odluka da u nekom pogodnom trenutku određeni broj aviona bude sklonjen iz Srbije. Tih dana se Ignjatović intenzivno družio s kolegom pilotom Suadom Hamzićem.

„Moj dragi prijatelj bio je šef Obaveštajne službe Ratnog vazduhoplovstva tokom rata u Jugoslaviji, bio je vojni izaslanik u Ankari, usavršavao se na koledžu NATO u Engleskoj, testirao je američki F5e… Bio je to čovek s neverovatnom širinom, znanjem i iskustvom. Naprasno je penzionisan 1993. jer je rekao da će svi zločinci svog naroda završiti u Hagu. Preživeo je veliki progon, čak su mu i sina otpustili iz kontrole leta. Isto što sam rekao Mladiću, rekao sam i Hamziću: ‘S tobom na kraj sveta jer znam da me nećeš izdati.’ Zvao me je prvo veče bombardovanja i kaže: ‘Rode, počelo je. Ja imam gajbu pive, a ti imaš dobru terasu. Eto mene još dok ima struje, a ti vadi meso iz zamrzivača, pa ćemo nešto napravit.’ Tako je i bilo. Bombe su padale, mi smo navijali, pekli roštilj i dočekali prvo jutro.“

Tri dana kasnije, 28. ujutro, zazvonio je telefon. Ignjatović se sjurio do aerodroma. Odlučeno je da se avioni prebace negde, ali niko nije govorio gde.

„Patriotski naboj je trajao sve dok general Bilbija nije rekao: ‘Gledajte, momci, ja ne mogu da vam garantujem bezbednost. Veze su u prekidu, nemamo kontakt sa svim jedinicama PVO. Ne mogu da garantujem ni da vas naši neće oboriti, a kamoli avioni NATO.“ Na nebu je, prema nekim informacijama, bilo oko 200 aviona NATO. Opšta gužva.

Došao je 29. mart.

„Taman kad smo sastavili posade, grunule su dve NATO rakete u policijski hangar. Samo se čulo: ‘Momci, na avione!’ Istrčavamo kao u američkim filmovima, prolećemo pored pasoške, ova sa šaltera viče: ‘Alo, bre! Gde ćete? Dajte pasoš!’ Kakav, bre, pasoš… Kad je grunula treća raketa, samo smo nastavili. Ušli smo u avione, tražili dozvolu i u 12 sati gas i maksimalno uvis. Krenuli smo pravo ka Rumuniji.“

Čim je izleteo iz oblaka, Ignjatović je upalio svetla, radare i transpondere jer je to bila jedina odbrana – predstaviti se kao putnički avion.

„Gledali smo kroz prozor očekujući ili lovca, ili raketu. Međutim, vreme je prolazilo. Dvanaest najdužih minuta u životu dok nismo prešli na kontrolu leta u Bukureštu. Dogovor je bio da, ako mi prođemo, javimo ostalima da i oni krenu.“

Tog dana uzletelo je devet aviona, a još četiri došla su sutradan. Plan je bio da se u Bukureštu natankuje gorivo i da se produži za Rusiju ili Belorusiju. Međutim, Rumuni su bez mnogo objašnjavanja „Jatove“ pilote popakovali u hotel, da ih drže na oku. Vrlo brzo su se pojavili službenici NATO kako bi izvršili inspekciju, očekujući da će pronaći zlato ili neke Miloševićeve navodno odbegle političare. Pretresli su avion u prisustvu srpskih mehaničara i inženjera, ništa nisu pronašli.“

Na pitanje da li je bilo kontakta s našom ambasadom, Ignjatović odgovara: „Interesantno, naša ambasada u Bukureštu je tek četvrti dan poslala nekog bezveznjakovića koji nas je otprilike pitao: ‘Šta ćete vi ovde?’ Dani su prolazili i po isteku prve sedmice bilo nam je jasno da smo praktično zarobljeni i da Beograd ništa više za nas ne može da učini.“

Posle mesec dana u neizvesnosti, konačno je stigla vest da je vreme da se krene kući. Piloti su avionom prebačeni do Temišvara, gde ih je čekao „Jatov“ autobus.

„Najgore je to što smo s našim carinicima imali problem. Pitali su nas ko smo, odakle mi, kakve su to uniforme… Kad smo im sve objasnili, oni kažu: ‘Znači, vi ste dezerteri.’ Na sve to, mene još napade carinik da sam švercer jer sam imao četiri boksa cigareta. Tada sam ga zapalio pesnicom. Skupila se carina, vojska, policija. Nekako se sve to reši i mi ‘jatovci’, kao firma Krstić, nastavimo ka Beogradu.“

Dogovor je bio da se po dolasku kući svi nađu sutradan u zgradi „Jata“. „Žika Petrović nas je sačekao, svakoga je zagrlio, poljubio i rekao: ‘Vratili se moji sokolovi’, priseća se Ignjatović uz težak uzdah i suze u očima.

BAHATI POLITIČARI

Uprkos opasnostima kojima se izlagao, promena režima 5. oktobra donela je Ignjatoviću nove nevolje. Naprasno je skinut s letenja, tri puta mu je prekinuto usavršavanje za nove tipove aviona koje je „Jat“ u međuvremenu dobio.

„To je zbog demokrata koje su došle i rekle: ‘Tako prolaze Miloševićevi vojnici.’ Oni su se utrkivali da postave svoje ljude jer, bože, oni su demokrate i ne može njih da vozi neko suprotnog političkog ubeđenja. Onda smo došli u situaciju da za izvršnog direktora ‘Jata’ bude postavljen Miljenko Nikić, koji je promenio sve moguće političke partije, od SPO, preko SPS, do demokrata. Taj čovek je bio profesionalno dno, ali ako pogledaš bilo koju sliku Ðinđića pored aviona ili u zgradama ‘Jata’, uvek vidiš ovog u uniformi iza njega. Nisu ni svesni ko ih je vozio i koliko su puta mogli da poginu. On je taj koji mi je rekao: ‘Ti si Slobin vojnik. Podržavao si Slobinu politiku. Zbog vas takvih se sve ovo desilo.’ Nisam imao pojma da sam bio Miloševićev vojnik. Što mi ne rekoše ranije. Tek 2003. nastavio sam usavršavanje. Demokrate su upropastile nacionalnu avio-kompaniju.“

Na pitanje zašto je onda u jednom intervjuu rekao da mu je najveća čast bila što je vozio Tadića, Ignjatović odmahuje rukom i uz kiseo izraz lica priča: „Meni je bila čast što sam pilot predsednika, a najmanja čast mi je bila što sam vozio njega. S obzirom na to kako se ponašao prema nama pilotima, nije zaslužio ni da ga čovek spomene. Jedva sam ga jednom prilikom izmolio da pristane na slikanje s kolegama pilotima i kabinskim osobljem koji su želeli da imaju uspomenu s predsednikom. Bilo je odvratno gledati one njegove – Mikija Rakića i Vuka Jeremića – kako se ponašaju. Koštunica se nikada tako nije poneo, da ne pričam o Miloševiću. Sloba je pilotima iskazao najveće ljudsko i profesionalno poštovanje i nikada nijednom pilotu ništa nije zafalilo. Tadić je, za razliku od njega, pokazao svu svoju bahatost. Možda čak ne on toliko lično koliko ovi oko njega, koje je očigledno slušao. Bilo mi je nejasno da šef diplomatije uđe u avion, izuje cipele i digne noge na pregradu aviona dok preko puta njega sedi engleski lord. To je radio Vuk Jeremić. Prema nama su se ponašali kao da smo kočijaši.“

Ali Ignjatović nije rezigniran.

„Nisam sve to radio zbog odlikovanja, parčeta metala, već zbog zastave, zakletve i pre svega zbog ljudi i aviona koje smo spasli. Porodicu sam uvek stavljao iznad života, ali pilotska profesija bila je iznad oba. Nisam sinu ostavio milione, ali sam mu, eto, ostavio te novinske članke, da vidi koliko je lud bio njegov tata. Takav sam i takav ću umreti. Život sam proveo onako kako sam hteo – muški.“

Piše: Novak Lukovac
Foto: Privatna Arhiva

YOU MAY LIKE