Chicago, IL
30°
Mostly Cloudy
6:54 am7:02 pm CDT
Feels like: 19°F
Wind: 15mph SW
Humidity: 55%
Pressure: 29.94"Hg
UV index: 0
6 am7 am8 am9 am10 am
30°F
30°F
30°F
34°F
37°F
WedThuFriSatSun
37°F / 27°F
37°F / 34°F
43°F / 32°F
37°F / 30°F
45°F / 36°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

SRBI IZ ROKFORDA ZA PONOS(VIDEO): Izbeglice iz konc-logora kupile crkvu i imanje, napravili ikonostas, imaju folklor i fudbalski tim!

Kolonija mahom sastavljena od ljudi koji su preživeli najstrašnije ratne traume podigla najmlađu parohiju SPC u Americi. Sami renovirali hram, a planiraju da kupe duplo veće imanje i sagrade Srpski centar. “Nije nas uništila “Oluja” pa neće ni tornada koja prolaze Rokfordom”, poručuju.

Zajednica Srba iz Rokforda, gradića 80 kilometara zapadno od Čikaga, po mnogo čemu je zanimljiva i neobična. Čine je oko 180 porodica, uglavnom pridošlih iz Bosne i Hercegovine, od kojih je najveći broj onih koji su u Ameriku stigli posredstvom Izbegličkog (Refugee) programa, nakon što su za vreme rata boravili u koncentracionim kampovima Čelebići i Silos.

Naš domaćin Spasoje Lugonja jedan je iz te tužne povorke koja je bila prinuđena da napusti rodnu grudu i krene na put pun neizvesnosti:

– O mom životnom putu bi se mogao napisati roman, o tome ne volim ni da pričam. Moja žena je bila zarobljena tokom rata, cijela njena porodica, iz njenog sela oko 80 ljudi. Ona je tada imala nepunih 18 godina. Odveli su ih iz kuće, bili su mjesec i po dana u logoru, gde ih je registrovao Crveni krst, na osnovu čega je dobila pravo da ode u treće zemlje. Nakon zarobljeništva je došla u Beograd, gde sam ja živio i radio. Tamo smo se upoznali, zavoljeli, na kraju došli u Ameriku. Ovde smo dobili ćerkicu, naš ponos.

PRVI POSAO U FABRICI

Priseća se vremena kada su tek došli u ovaj kraj, 80 milja zapadno od Čikaga. Posla je u to vreme bilo samo u lokalnim fabrikama, koje su se, na nesreću, brzo gasile:

-Naši ljudi su prvo radili u fabrici ekrana za televizore “Klinton”, što mu dođe malo simbolično. Kada je to propalo većina je prešla u fabriku čekića, prekvalifikovali smo se, nema ti druge. Neki smo se posle zaposlili u fabrici merdevina…Poslovi su tako dolazili i prolazili, fabrike se otvarale i gasile, ali mi smo bili sve jači i organizovaniji, ističe, misleći pritom na srpsku zajednicu.

PONOS SRPSKE ZAJEDNICE: Crkva Svetog vaznesenja u Rokfordu

Ističe kako ima tri kuće: Porodicu, crkvu i Republiku Srpsku. A posebno se diči crkvom Svetog vaznesenja, koja, dodaje, nije samo njegov, već i ponos cele srpske zajednice u Rokfordu. Dok ulazimo na liturgiju u veliku i lepu bogomolju, kaže:

-Crkva je nekada bila luteranska ali mi smo je otkupili, a uskoro ćemo je ako Bog da u potpunosti isplatili, do poslednje pare. Kada smo pre 18 godina odlučili da je kupimo niko nije verovao da ćemo uspeti. Bilo je to mnogo para, 650.000$, ali ljudi su se žrtvovali, i to sve ova sirotinja, izbjeglice. Davali su po celu svoju nedeljnu platu, koja je ionako bila mala, da bi se crkva renovirala i prilagodila našem pravoslavlju. Nismo imali para da platimo majstore sa strane nego smo sami majstorisali, napravili ikonostas i sve ostalo što jednoj crkvi treba, konstatuje Pajo.

NAJVEĆE BLAGO

U crkvi, na nedeljnom bogosluženju, skupilo se oko 40 ljudi, muškaraca, žena, ali i dosta dece, koja su bezbrižno trčkarala okolo ikona, palila sveće ili crtala u prostoriji specijalno opremljenoj za njih.

Lokalni paroh, otac Branislav Končarević, rodom iz Dalmacije, je posebno ponosan na tu činjenicu:

-To je posebna draž i blago ove crkve. Imamo oko desetak dece i divno ih je videti kada pritrče da dobiju pričest, kao golupčići otvore usta… Jedan naš teolog je rekao kako je parohija živa i velika onoliko koliko imate pričesnika, a ne onoliko koliko je crkva bogata i ima imanja. A mi to bogatstvo imamo, i zbog toga smo srećni.

NAJVEĆA SNAGA: Mališani iz Rokforda sa roditeljima redovno dolaze u crkvu

On dodaje da je ovo najmlađa parohija Srpske pravoslavne crkve u Americi.

-Ima nas ukupno oko 180 porodica. Od toga svega 3-4 stare, koje su tu bile ranije, a većina ih je novodošlih (posle ratova devedesetih, prim.aut). Crkveno aktivnih porodica je 110-120, a imamo i dosta mješovitih brakova, gde su Srbi oženjeni muslimankama i Hrvaticama i obrnuto, Srkinje udate za Hrvate i muslimane.

Kaže kako je u crkvi nedeljom obično puno više vernika, ali da su mnogi u sezoni godišnjih odmora otišli svojim ognjištima, preko okeana…

-Većina ih sada obilazi svoja imanja i rodbinu u starom kraju i to je dobro. To je i ono što propovijedamo – da ne prodaju svoju zemlju, da bi se jednog dana imali gdje vratiti. Čuli ste za Bradinu, to je mjesto između Sarajeva i Mostara koje je teško stradalo u toku rata. Stotinak ljudi je poginulo u samoj akciji, a selo je skoro uništeno i opustelo. Odatle ih ovde ima dosta, u ovoj crkvi daju parastos svojim poginulima u maju mjesecu… I iz te Bradine su samo dve porodice prodale imanje. Ono što je naše i čega se sećamo ćemo zadržati. Ono što zaboravimo nećemo ni sačuvati, naglašava otac Branislav.

U MIRU SA KOMŠIJAMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA

On podseća da je najveći deo Srba koji žive u Rokfordu preživeo pravu golgotu pre dolaska u Ameriku.

-Najviše ih je bilo u konc-logorima u Čelebićima kod Konjica i Silosu kraj Sarajeva. Oko 150 porodica koje žive ovde je bilo zatočeno u tim logorima. Sve žene iz Bradine koje su ovde su bile u logoru. Imate crnu knjigu sa njihovim ispovestima koja je objavljena i to je teško čitati, a kamoli preživeti. A one su sve to preživele. I njihovi muževi sa njima. Zato me kao sveštenika posebno raduje što su bili u stanju da oproste…Posle svega plašio sam se kako će reagovati na komšije Hrvate i muslimane. I bilo je malo odbojnosti u početku, ali je sve posle teklo mirno i u hrišćanskom duhu.

PREŽIVELI GOLGOTU: Meštani Rokforda na liturgiji

Sve žene iz Bradine koje su ovde su bile u logoru. Imate crnu knjigu sa njihovim ispovestima koja je objavljena i to je teško čitati, a kamoli preživeti. A one su sve to preživele. I njihovi muževi sa njima. Zato me kao sveštenika posebno raduje što su bili u stanju da oproste…

Otac Branislav Končarević

Otac Branislav ističe kako su međunacionalni odnosi u Rokfordu dobri i da nekadašnji zemljaci uvažavaju i poštuju jedni druge.

-Postoji jedna tradicija u Dalmaciji i Bosni da komšije Hrvati dolaze na pravoslavni Uskrs i da se provlače ispod plaštanice. Posle izvesnog vremena Hrvati su počeli da dolaze na Uskrs i taj neki zid je pao. Ono čega sam se bojao nije se desilo, fala Bogu. Imamo i jedan slučaj gde je čoveku otac ubijen na Velebitu, masakriran, a njegov sin je oženio ovde ćerku jednog hrvatskog ratnog komandanta iz Bugojna. To je nešto što je ljubav i za šta nema granica. Pa, zamislite samo da neko ko je rođen na Balkanu, u bivšoj Jugoslaviji, oženi Kineskinju, što takođe imamo slučaj. To je ljubav, to je Bog. O tome sam i danas govorio u propovedi. To je smisao, a mi smo malo izgubili taj smisao, kao narod, kao Srbi. Mi imamo životnog prostora ali nas nema. Da se složimo, obožimo i umnožimo.

SAMO DA SE DECA RAĐAJU

Nikola Čulić je iz Bosanskog Grahova. Ovde je došao pre 15 godina sa familijom: bratom, sestrom, roditeljima. Došao je kao i većina u izbegličkom programu. Sa bratom drži trucking kompaniju, čime se bavi i većina Srba.

-Ima naših pa se bave i drugim profesijama, ima profesora, naučnika. A ne treba zaboraviti i naše žene koje su, i to treba reći, najbolje domaćice, vrlo vredne i talentovane.

Ja imam četvoro, moj brat petoro, a moja sestra četvoro dece. Moj kum takođe ima četvoro dece. Je li teško preživeti sa toliko dece u Americi? Pa, sve zavisi od toga kako čovek razmišlja i šta želi od života, čemu teži…

Nikola Čulić, vlasnik trucking kompanije

A njegova domaćica ima i mnogo posla, jer njih dvoje imaju četvoro dece:

-Bog me je nagradio decom i finom suprugom koja brine o njima, zna da kuva, čak i srpski govori (smeh). Moja supruga i ja smo se ovde upoznali i zavoleli, poput mnogih drugih. I to je dobro, što još uvek može da se nađe neko tvoj. A nije lako naći… Moja deca govore srpski, Bogu hvala. I nadam se da će sačuvati jezik. I brat i sestra i ja trudimo se kod kuće da našu decu usmerimo ka srpskoj veri i kulturi, i čivanju naše tradicije.

Njegov rođeni brat ga je nadmašio, on ima petoro dece, od kojih smo četvoro sreli na liturgiji.

-Jeste, brat mi beži za korak, a ja se trudim da ga stignem. Šalim se, ali drago mi je što smo kao porodica brojni. Moja sestra takođe ima četvoro dece, moj kum ima četvoro dece i dobro je dok se deca rađaju. Je li teško preživeti sa toliko dece u Americi? Pa, sve zavisi od toga kako čovek razmišlja i šta želi od života, čemu teži. Meni i ljudima iz mog bliskog okruženja nije teško, to nam je zadovoljstvo i obaveza.

SUVO MESO SA KUPRESA

Vraćamo se našem domaćinu Paji, koji je čuven i po tome što je očuvao jednu važnu tradiciju iz starog kraja – tehnologiju sušenja mesa…

-Rodom sam sa Kupresa gde se to tradicionalno spremalo, sušilo meso na nadmorskoj visini od sa 1.100 metara. Otac mi je umro dosta rano, kada sam imao četiri i po godine, pa sam živeo sa dedom i od njega učio. Ostala je ta tradicija koju smo doneli i u Ameriku. Ovde inače radim kao alatničar, majstor u fabrici. Kući sam napravio sušaru za svoje potrebe. A i ima za druge da probaju, kad ima za mene bude i za druge…

Pitamo ga koliko je teško sačuvati tradiciju daleko od zavičaja…

-Kad nešto voliš sve je moguće. I ne samo to, već i druge tradicije koje smo poneli iz starog kraja. Tako ovde u ovoj našoj crkvi gde smo se danas sastali i Bogu pomolili imamo fudbalski tim pod imenom “Soko” i folklornu sekciju koja se zove “Svilen konac” i čiji sam ja predsednik. Imamo ukupno preko 40 dece u tri grupe i svake godine nas je sve više i više.

USKORO SRPSKI CENTAR U ROKFORDU: Svečana sala ispod crkve Svetog vaznesenja

Ja sam petnaesti dan po dolasku u Rokford seo da vozim, sam, bez igdje ikoga. Nije bilo GPS, nije bilo mobilnih telefona, ničega. I dalje vozim iako sam u penziji već sedam godina.

Radmilo Samardžić, šofer

Radmilo Samardžić je Sarajlija koji je vodio vrlo živopisan život, kako u staroj Jugoslavijiu, tako i po dolasku u SAD.

-Došao sam 1998. godine u Ameriku. Zaposlili su me bili u jednu fabriku. Onda došla ta neka žena pa mi pokazuje, kaže: zeleno dugme za paljenje, a crveno za gašenje, ko da sam ja nepismen?! Tu je bio i prevodilac pa ja njemu kažem da joj prenese ovako: da je glupa i da ponižava moju državu i da neću da radim u toj fabrici. Biću šofer, voziću kamion, kažem mu. Pa, kako kad ne znaš engleski? Pa, ne vozi jezik, jarane…Ja sam petnaesti dan po dolasku u Rokford seo da vozim, sam, bez igdje ikoga. Nije bilo nikog da mi pokaže. Nije bilo GPS, nije bilo mobilnih telefona, ničega. I dalje vozim iako sam u penziji već sedam godina. Do sada sam najmanje 50 vozača obučio, naučio ih da voze ovde. Imao sam svojih 5 kamiona, kompaniju…I dan danas ne znam engleski, zaključuje Radmilo.

VELIKI PLANOVI

Crkva Svetog vaznesenja nekad je bila luteranska, a nakon što ju je srpska zajednica otkupila, parohijani su je kompletno renovirali.

-Sve su radili sami, gledali po drugim crkvama. Dosta dobro su je adaptirali, prilagodili je za pravioslavno bogosluženje, kaže otac Branislav Končarević, i dodaje: – Koliko smo aktivni svedoči i to da smo nedavno otplatili crkvu u potpunosti, da nemamo nikakvih dugovanja. Imamo ovde imanje površine oko 6 ekri, to je oko 2,5 naša hektara. A hoćemo da kupimo minimum 10 ekri, pa da napravimo jedan centar srpski sa jednom lepom crkvom u našem stilu, vizantijsko moravskom ili dalmatinskom.

Dok se opraštamo sa našim domaćinom Spasojem Pajom Lugonjom pitamo ga kako se bore sa tornadima, koji često pohode ovu oblast zapadno od Čikaga, da li primenjuju neke posebne mere bezbednosti da bi se zaštitili u slučaju nepogode…

-Ma, kakve mere bezbednosti. Kad smo preživeli “Oluju” preživećemo i njihova tornada. Bog je sa nama uvijek!

Pogledajte video prilog koji smo snimili u Rokfordu:

Tekst: Antonije Kovačević Foto&Video: Goran Pikula

YOU MAY LIKE