“SRBI I HRVATI SU BRAĆA”: Evo šta je papa Jovan Pavle II zaista mislio o Oluji i srpsko-hrvatskim odnosima!

„Prošlo je 30 godina od epohalnoga govora Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu. To se ne smije preskočiti“, piše hrvatski novinar Drago Pilsel za portal Velike Priče u autorskom tekstu koji prenosimo u celosti:

Jedna od mojih najvažnijih kolumni u riječkom Novome listu, pored onih koje su me u ljeto 1995. pretvorile u prvog novinara koji je opisao hrvatske zločine nakon ”Oluje”, bila je kolumna koju sam posvetio prvoj godišnjici apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u povodu proslave 900. obljetnice osnutka zagrebačke nadbiskupije, 10. i 11. septembra 1994.

Iako sam želio istaknuti strašan skandal koji se tada dogodio na Kaptolu jer je katolički tjednik Glas Koncila, odlukom tadašnjeg urednika Ivana Miklenića, odlučio prešutjeti u potpunosti tu obljetnicu i cenzurirati Papu još jednom (te godine Glas Koncila se često bavio cenzurom, a i inače taj list je cenzorski uređen, pa je tako najprije cenzurirao Papino protivljenje akciji ”Oluja”, a onda je cenzurirao riječi kojima je zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić osudio nedjela hrvatskih snaga, što je učinio 13. augusta 1995. tijekom polaganja kamena temeljca za obnovu od pobunjenih Srba do temelja srušene Crkve svetog Vida u Okučanima), namjera mi je bila, kao i danas, istaknuti prevažne riječi Ivana Pavla II. u zračnoj luci Pleso, u zagrebačkoj katedrali i, napose, na zagrebačkom Hipodromu pred gotovo 700.000 vjernika.

Tada, 1995., kao i danas, 30 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj, želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku mnogo puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako nijednom nije koristio kleronacionalističku sintagmu ”Crkva u Hrvata”, te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama.

Na Plesu je, 10. septembra, uzvraćajući riječima kojima mu je Franjo Tuđman iskazao dobrodošlicu, već odmah na početku govora prvi puta jasno rekao gdje se to Hrvatska nalazi: ”Sveta Stolica nastavlja upotrebljavati sva raspoloživa sredstva za nadvladavanje postojećih napetosti i za ponovnu uspostavu pravednosti i mira na Balkanu.”

I odmah je prešao na bitno: ”Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitom velikodušjem. Bez te kulture mira, rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja. Kršćanskom nadom želim upravo upotrijebiti ovu svečanu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor oružja i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!”

Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 30 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše katoličkim nacionalistima, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon ”Oluje” kada su besramno slavili ”neviđenu humanost ratovanja” (naslov komentara u prvom broju nakon ”Oluje”), da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”.

Dakle, još jednom, za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova Crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća kardinal Josip Bozanić, odnosno predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša (zagrebački nadbiskup) i patrijarh srpski Porfirije Perić s arhijerejima, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, moja malenkost i mnogi drugi.

Nije Papi slučajno izletjelo to da je Hrvatska na Balkanu; on će to kazati još ravno 8 puta: jednom na susretu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te bogoslovima u večernjoj molitvi u zagrebačkoj katedrali, a sutradan, 11. rujna, još 7 puta tijekom propovijedi koje se Glas Koncila ne želi prisjetiti jer bi je onda trebalo analizirati, a iz toga izvući odgovarajuće zaključke. Neće oni? Hoću ja!

Svaki puta iznova je Papa pozivao sve da se krene u hitan zadatak pomirenja i bratskog zagrljaja, u prvom redu s onima koji su nametnuli i izazvali rat. U propovijedi Ivan Pavao II. na Večernjoj u zagrebačkoj katedrali je rekao: ”Pred vama je, predragi svećenici i redovnici, težak zadatak: pomiriti ljude s Bogom i čovjeka s čovjekom. To je vaša hitna dužnost, poglavito u sadašnjem teškom povijesnom trenutku, kada je ovaj apsurdni i surovi rat opustošio balkanske zemlje, okomivši se i na vašu domovinu, iskopavši ponor mržnje koji samo Evanđelje može nadvladati.”

Pa onda i ovo: ”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu.”

Ali, da, to je ono što se prešućuje, prešućuje se da je Glas Koncila okrenuo leđa kada su nacionalisti palili i žarili, ubijali i proganjali (da, naravno, Glas Koncila je u tome bio i ostao suučesnik jer je poticao na zločin grijehom nečinjenja onih zadataka koje je Papa zadao godinu dana ranije!), dok je Ivan Pavao II. u Vatikanu, žalostan više nego bijesan, pamtio kako je Hrvatima rekao: ”Volite braću Srbe.”

A rekao je to ovako: u propovijedi na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu najprije je stao tumačiti našu drevnu i slavnu povijest, naročito nakon plodova djelovanja dvojice slavenskih apostola, Ćirila i Metoda, koji su ”doista značajno utjecali na vjerski i kulturni razvoj cijelog Balkanskog poluotoka”.

List zagrebačke nadbiskupije Glas Koncila ne želi da se pamte ključne rečenice Papina govora jer te rečenice obvezuju: ”Sva ta povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama”, rekao je Papa i onda je uslijedio šok: ”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija!” Bio sam tamo i gotovo da mogu vidjeti škrgut zubima Franje Tuđmana kada je Ivan Pavao II. rekao i ovo: ”Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!”

PROČITAJTE VIŠE:

”Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.”

Ne, neću i ne smijem prepričavati onaj gromoglasni poziv. Neka riječi govore same za sebe:

”Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil, da je Crkva ‘sakrament’ ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1).

U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.”

Taj put ”jedinstva i mira”, taj put bratstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, ”nitko ne smije izbjegavati”. To je put i za nas antifašiste. Oh, da, ne zaboravite to, Karol Wojtyla je bio poljski antifašist. I to, kaže Papa, nije imperativ samo vjere, već prije svega razbora, koji prethodi vjeri: ”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sve na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir! Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ‘Oče’, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!

Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete? ‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”

Da, teško se ovo shvaća, ali Ivan Pavao II je volio i Srbe!

Tako reče Ivan Pavao II., sveti, treba dodati, jer tako vole da se kaže ovi iz Glasa Koncila. Ali, ne, ne može Ivan Pavao II. danas progovoriti kao prije 30 godina jer gdje će onda bratija s negacionizmom Holokausta i s negacijom genocida nad Srbima (u čemu se ide ruku pod rukom s HDZ-ovskim prvacima i ministricom kulture)? Gdje će kaptolaši sakriti ismijavanje žrtava jasenovačkog logora smrti? Gdje će sisački biskup Vlado Košić pospremiti svoju srdžbu i bijes spram ćirilice, te – kako ju je nazvao u Udbini 30. augusta 2014. – ”sotonske zamke” koja Hrvate u Vukovaru pretvara u žrtve, ne 1991., već danas, ravne onima posljednjih kršćana u Iraku ili Siriji?

“Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.” Zašto o ovome nema riječi u Glasu Koncila? Zašto o ovomu nije o 30. godišnjici progovorio zagrebački nadbiskup?

Zaključno, teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije (rekao bih i srpske) bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.

Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska Pravoslavna Crkva toga vremena) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro; iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, dakle i pravoslavnih Srba, morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.

Sveopće je poslanje pokretač i poticaj vjernicima današnjega doba. Potiče da se Isusov nauk naviješta ljudima ovoga vremena, i načinima prilagođenima današnjici. Kršćani stoga promiču blagovijest i potiču pomirbu s Bogom i s braćom.

Srbi i Hrvati su braća. Valjalo bi u to vjerovati.