Chicago, IL
30°
Fair
6:54 am7:02 pm CDT
Feels like: 21°F
Wind: 12mph WSW
Humidity: 57%
Pressure: 30.04"Hg
UV index: 0
2 am3 am4 am5 am6 am
30°F
30°F
30°F
30°F
30°F
WedThuFriSatSun
37°F / 27°F
36°F / 32°F
41°F / 30°F
36°F / 28°F
41°F / 37°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

SAŠA SRBULJ, STAND-UP KOMIČAR, IZ NJUJORKA: U gradu se čuju samo ptice i sirene Hitne pomoći. Sve je kao u snu, a nije san (VIDEO)

Ovaj Virus je samo prvi takav izazov. Ako ne naučimo da budemo više složni kao ljudska vrsta – svakim sledećim izazovom će nas sve više srljati i padati dole. XXI. vek je odlučujući za opstanak ljudskog roda.    

Saša Srbulj se stand-up komedijom bavi već 10 godina (uglavnom) u rodnom Njujorku, inače prestonici tog žanra, a karijeru je počeo na istom mestu odakle su potekli velikani poput Edija Marfija i Džerija Sajnfelda.

Nakon cele decenije gostovanja po klubovima u SAD i inostranstvu, nedavno je Saši stiglo priznanje i potvrda za njegov uspešan rad i karijeru – stand-up show na prestižnoj globalnoj TV mreži Amazon Prime.

Ove dane Saša provodi u svom domu u Njujorku – epicentru epidemije koja je ceo svet praktično strpala u zatvor/samoizolaciju. Posmatra “grad koji nikad ne spava” kako presvučen u neko novo ruho, tumara između jave i sna…

– Sve ovde izgleda kao u nekom snu. Sve je prepoznatljivo, ali nadrealno. Ljudi su se povukli u domove i po prvi put vidim kako neke ulice izgledaju kad su prazne. Grad je živi organizam – stanovnici grada su deo tog organizma, koji je trenutno oboleo. Metro prolazi, ali nema putnika. Ulični semafori rade, ali nema pešaka ni auta. Sve je tiše. Čujemo najviše prolećne ptice čije glasove prekidaju sirene ambulantnih kola u daljini. I onda se setiš šta te sirene znače i tu bi san prestao. Tu bi se probudili. Ali, ovo nije san.    

Koliko je za umetnika tvog profila, koji “živi” od osmeha, aplauza i kontakta sa publikom, ovo stanje teško podnošljivo ili sa druge strane možda inspirativno? 

– Komedija je “tragedija plus vreme”. Ili tačnije “tragedija plus daljina”. Što si vise udaljen od neke tragedije – više joj se možeš smejati. Smeh je način da psiha naša kaže: “Preživeli smo!”. Trenutno je ovo još uvek tragedija koja se dešava. Daljine nema. Ljudima treba smeh, ali treba biti obazriv. Koliko god daljine bilo – žrtvama se nikada ne ismevaš. Ismevaš ljude od gore koji su velikim delom ovu tragediju svojom nesposobnošću učinili gorom. Ciljati na njih je plodno tlo. Problem konkretno u ovom slučaju je to što i oni mogu postati žrtve virusa. Trenutna situacija je komplikovana, ali postoji toliko apsurdnih stvari oko nas sada da ih naš um mora svrstati pod “smešno”.     

Koliko god ova kriza jedinstvena bila u našim životima, prvi impulsi su, umesto da ih usmerimo na problem, bili podgrejani našim klasičnim psihozama – rasizam, ksenofobija, ekonomsko raslojavanje, teorije zavera itd. A virus je na sve to indiferentan. Fascinantno je da nas upravo te naše stare psihoze koče u rešavanju ovog globalnog problema.

Hoće li korona, kad sve ovo prođe, postati deo tvog nastupa? I koji deo ovoga što nam se danas dešava: globalna psihoza, nemoć pred nevidljivim neprijateljem/prirodom, egocentrizam i empatija (ljudske osobine koje isplivaju na površinu u ovakvim situacijama)…Šta su stvari koje tebi padaju u oči ovih dana?    

– Korona je istorijski događaj i mora biti pomenuta. Ono što se odmah primetilo je koliko je odgovor na ovu krizu provučen kroz naše postojeće stare psihoze. Koliko god ova kriza jedinstvena bila u našim životima (poslednja ovakva pandemija je bila 1918/19-te), prvi impulsi na društvenom nivou, a i nekim ličnim, su bili podgrejani našim klasičnim psihozama – rasizam, ksenofobija, ekonomsko raslojavanje, teorije zavera itd. A virus je na sve to indiferentan. Naši prvi odgovori na ovu krizu su bili – ne napad na sam problem – već opravdavanje tih starih društvenih psihoza. Fascinantno je da nas upravo te naše stare psihoze koče u rešavanju ovog globalnog problema. I ovo je samo jedan od mnogih problema koji slede – globalno zagrevanje, veštačka inteligencija, genetski inžinjering, itd… U XXI. veku dolazi masa izazova koje svet može samo bližom saradnjom da reši. Ovaj Virus je samo prvi takav izazov. Ako ne naučimo da budemo više složni kao ljudska vrsta – svakim sledećim izazovom će nas sve više srljati i padati dole. XXI. vek je odlučujući za opstanak ljudskog roda.    

THE SHOW MUST GO ON: Sašini nastupi su puni i već standardno završavaju ovacijama

Sa stand-up-om sam počeo tako što sam 2010-te uzeo kurs kod DF Sweedlera u poznatom “Comic Strip Live”….Imao sam jedan čas sedmično tokom 6 sedmica da napravim svoj 5-minutni show. A zatim sam imao prvi nastup u Comic Strip Live – klubu gde su počeli Jerry Seinfeld i Eddie Murphy.

Kaži nam nešto o tvom životnom putu…Rođen si tu, u Njujorku. Odakle su tvoji, kako su se obreli u NY? Kako je u nekoliko slika izgledalo tvoje detinjstvo, mladost?

– Moji roditelji su došli u SAD sa talasom emigracije 1970-tih godina. Sreli su se ovde u Njojorku, a inače su iz Vojvodine i Šumadije. Ja sam rođen u Njujorku i ovde sam išao u prvih četiri razreda škole, dok sam leta provodio u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa 10 godina sam se preselio u Deliblato (selo u Vojvodini) i u Kovinu završio osnovnu skolu i gimnaziju – dok sam leta u tom periodu provodio u Njujorku. Tako da sam rastao okružen i našima i Amerikancima – koji su takođe “moji”; a ja bih rekao da su takođe i “naši”. Međutim, razumem da je možda ovako sveobuhvatno svojatanje na više kontinenata zbunjujuće – ali zbunjujuća je i sama podela ponekad.  

Kad si se zainteresovao za glumu? Da li imaš neko formalno obrazovanje, školu, ili si “samonikao”? Kada si imao prvi nastup…?

– Nikad zapravo nisam “glumio”. Bavim se stand-up komedijom koja ima elemente glume, ali samo u smislu performansa. Vi se ne pretvarate da ste neko drugi. Ako išta, pretvarate se da bi jasnije iskazali deo sebe. Dosta komičara postaju i glumci jer je iskreno lakša i često unosnija tezga. Ali ako je neko jako dobar stand-up komičar – teško da će ikada 100% postati vrhunski glumac. Takođe i obrnuto. Mislim da je ovo više faktor vremena koje je potrebno da bi se obe stvari uradile kako treba, nego neke lične crte. Sa stand-up-om sam počeo tako što sam 2010-te uzeo kurs kod DF Sweedlera u poznatom “Comic Strip Live” na Upper East Side (Menhetn). Ima možda nekoliko boljih klubova i komičara koji drže ovakve kurseve, ali je po meni DF Sweedler najbolji. Imao sam jedan čas sedmično tokom šest sedmica da napravim svoj 5-minutni show. A zatim i prvi nastup u Comic Strip Live – klubu gde su počeli Jerry Seinfeld i Eddie Murphy. Još uvek tamo nastupam redovno i smatram taj klub kao neku početnu tačku u ovoj priči.  

Dobru umetnost nećeš naći u glavama mirnih, dobro adaptiranih ljudi sa mnogo podrške i stabilnosti. Super su te stvari – ne umanjujem – ali ljudi kojima je “sve taman” nemaju najinteresantnije priče. Setim se one rečenice iz “Peščanika” – “Ako vam je dobro, onda ništa”

Trenutno je najaktuelnija stvar u tvojoj karijeri tvoj show “Artificial Ignorance”, koji se emituje na Amazon Prime? Kako je došlo do toga da završiš na mreži? I šta je, zapravo, “Artificial Ignorance”?

-Snimanje show-a “Artificial Ignorance” sam odradio sam sa svojom produkcijskom kućom, uz veliku pomoć koleginice i producenta Ljubice Popović. Tri najveća portala za streaming kada je komedija u pitanju su Netflix, HBO i Amazon Prime. Netflix je što se komedije tiče jako aktuelan. Iako najređe izbacuje stand-up, HBO je najprestižniji zbog kvaliteta i duge istorije izdavanja stand-up show-a (George Carlin, npr). Ono što je ključno je da obe te kuće produciraju svoja stand-up snimanja i oni postaju vlasnici distributerskih prava. Amazon ima drugačiji model i učinio mi se boljim za nas. Iskreno, sam naziv “Artificial Ignorance” je prvenstveno izabran pošto je igra reči na prepoznatljivu frazu “Artificial Intelligence”. Bitno je imati neki naziv koji će ljudi lako zapamtiti. Takođe, u svom nastupu bavim se temom nadolazeće Veštačke Inteligencije. Pozadina filozofije tog naziva je malo složenija. Ako dozvolim sebi malo slobode – crpeo sam inspiraciju tokom pisanja teksta iz dela poput “OK Computer”, “Blade Runner”, “2001: Space Odessey”. Pokušavam da obelodanim šta leži u mraku kada ugasimo telefone. Taj momenat kada ugasimo taj veštački svet u koji smo zaronjeni sve više i više minuta dnevno. Tu dolazi moja teza da smo mi zapravo pametniji nego što želimo biti. Svesni smo šta je realno. Znamo više nego što želimo priznati. Naše uživanje u tom svetu zato mora biti konstruisano – naša glupost je veštačka. Jer, onaj koji sebe napravi glupim, oslobađa se bola čovečnosti. 

Teme tvojih nastupa su raznovrsne, među njima ima klasičnih i kontroverzih: ljudski odnosi, religija, veštačka inteligencija, novac, oružje…Da li ih biraš prema ličnim interesovanjima ili pratiš trendove? Koliko komičar uopšte može da ostane svoj – prateći trendove?   

-U toj stezi “Trendova” i “Sopstvenosti” se i nalazi glas komičara. Ne bi da generalizujem, ali dobru umetnost (pa čak i dobar dizajn ili tehnologiju) nećeš naći u glavama mirnih, dobro adaptiranih ljudi sa mnogo podrške i stabilnosti. Super su te stvari – ne umanjujem – ali ljudi kojima je “sve taman” nemaju najinteresantnije priče. Setim se one rečenice iz “Peščanika” – “Ako vam je dobro, onda ništa”. Ali takođe ne smeš ni da biraš teme koje su suviše van “trendova”, jer te onda publika ne razume. Publika ulazi u salu sa pričama iz svog života i iz konteksta sveta i “trendova” oko nas. Kad svoje ideje predstaviš publici – ako publika odgovara smehom, znači bar je pola na tvojoj strani. Ta dinamika mora biti jako brza. Trudiš se da taj kontakt uspostaviš u prvom minutu, inače nastup postaje uzbrdica. Stand-up nije kao druge scenske ili likovna umetnost, gde je publika spremna da se bori da te razume. Smeh je refleksna reakcija. Vreme je bitno. Posebno u Njujorku, gde te pola publike gleda s izrazom: “Mogao sam večeras biti na Beyonce”. 

Načuo sam da voliš Seinfelda…Koji su te još stand-up i uopšte komičari zasmejavali i inspirisali prethodnih godina i decenija? Ima li na tom spisku nekoga od srpskih glumaca-komedijaša? 

-Volim Seinfelda. On je, naravno, jedan od magnata stand-up komedije. Ne znam da li me on baš inspirisao doduše. Većeg uticaja na mene lično su imali Eddie Izzard, Dave Chappelle, Bill Burr, Patton Oswalt, Louis CK, Greg Giraldo, Patrice O’Niel, itd… Ne živim već 20 godina u Srbiji tako da ne pratim mnogo. Super mi je Sandra Silađev, mada to nije stand-up. Prijatelji iz regiona mi pominju da ima dosta dobrog stand-upa sada tamo ali ne stignem dovoljno da pratim da bi nekog izdvojio. U detinjstvu, tokom poznih dana SFRJ i SRJ sam jako voleo da slušam i gledam “Indexovo Radio Pozorište”. Njih se sećam i oni su uticali na mene.  

Što se komedije tiče, da bi napravio set na bilo kom jeziku bitno je poznavati kontekst koji postoji u toj sredini. Možete imati i težak naglasak i loš vokabular ako su reči odabrane i poznajete publiku i tematiku…

Neko je opisao tvoje nastupe i tvoj stil kao “šta god Gvinet Paltrou pokušavala da izleči”. Otkud to poređenje sa holivudskom glumicom i kako bi ti opisao svoj stil?

– Trebala nam je neka rečenica da brzo opišem jedan svoj duži show koji sam radio u ‘Carolines on Broadway‘. Tokom tog nastupa sam imao neki vic koji se podsmevao lifestyle brandingu koji Gvinet Paltrou promoviše. Ako postoji anti-teza stand-up komedije to je koncept lifestyle brandinga. Lično protiv Gvinet nemam ništa osim onoga što ona pokušava da projektuje i prodaje. A to je da duhovnost ili prosvetljenje koje možeš dobiti internet kupovinom hidrantnih krema s placentom lame ili kakve god druge gluposti sada protura.     

Nema mnogo glumaca srpskog porekla koji su trenutno uspešni u Americi. Tvoj sugrađanin Džek Dimić je jedan od njih…Mnogi su dolazili, pokušavali, ali nisu ostavili veći trag. Šta je potrebno i šta je presudno da neko ko dolazi iz drugog govornog područja izgradi karijeru u Americi?

-Ja dolazim iz američkog govornog područja. Govorim bez akcenta oba jezika – srpskohrvatski i engleski. Što se komedije tiče, da bi napravio set na bilo kom jeziku bitno je poznavati kontekst koji postoji u toj sredini. Možete imati i težak naglasak i loš vokabular ako su reči odabrane i poznajete publiku i tematiku. Takođe, što se šire publike tiče, jedno je doći u SAD sa slovenskim naglsaskom, drugo je doći s francuskim ili italijanskim. Da se ne vraćam sada na to da moramo kao narod prevazići neke stare psihoze. 

Kako to da nisi promenio prezime kada si stupio na veliku scenu, s obzirom da je teško za izgovor na engleskom? Je li ti agent možda to predlagao?

-Mislim, koliko god sporo išao taj proges, Amerikanci ipak prihvataju nova imena, za njih neobična. Veliki komičari danas imaju prezimena poput Galafinakis ili Jeselnik. Čak su i dva puta birali ime Barak Obama za predsednika. Ali iskreno – nisam nikad ni stigao da razmišljam da bi mi prezime sputavalo bilo kakav uspeh. Bilo je tu mnogo, mnogo većih problema. 

Po čemu najbrže poznajem naše ljude u gradu? Biće da je to fenotip neki. Dakle nije ni oblačenje, ni ponašanje, nego sam fizički izgled. Crte lica zapadno-balkanske genetičke grupacije. A ko je tu Srbin, Hrvat, Bosanac ili šta već – ostavljam filozofiji.

Koliko si vezan za Srbiju i koliko pratiš dešavanja u njoj? 

-Vezan sam. Imam rođake i bliske prijatelje u Srbiji. Državljanin sam Srbije. Ali, iskreno, prestao sam da pratim dešavanja u Srbiji jer sam taj “film” već odgledao i “glumce” ne mogu da podnesem. Plus, možda i nemam prava da komentarišem mnogo pošto ne živim tamo. Ponekad pročitam nešto na ‘Peščaniku’ – to je jedini portal koji u Srbiji još pratim. Računam, ako je nešto bitno – neka poplava gde treba da se pomogne ili puč – pojaviće se vest i na BBC ili NY Times. 

Da li si u kontaktu sa srpskom zajednicom U NY? 

-Imam mnogo prijatelja iz Srbije u Njujorku. Takođe iz drugih ‘naših’ podneblja, Hrvatske, BiH, CG, Makedonije, itd. To je neka neformalna “zajednica” za mene ovde. Prijatelji. Iskreno – u mom životu su se prijatelji dokazali kao mnogo jača institucija nego crkve, države i druge formalne zajednice.      

Po čemu možeš prepoznati naše ljude u Njujorku?

-Po čemu najbrže poznajem naše ljude u gradu? Biće da je to fenotip neki. Dakle nije ni oblačenje, ni ponašanje, nego sam fizički izgled. Crte lica zapadno-balkanske genetičke grupacije. A ko je tu Srbin, Hrvat, Bosanac ili šta već – ostavljam filozofiji.

Piše: Antonije Kovačević Foto/Video: Privatna arhiva Saše Srbulja

YOU MAY LIKE