Chicago, IL
43°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 36°F
Wind: 11mph SW
Humidity: 44%
Pressure: 30.15"Hg
UV index: 3
1 pm2 pm3 pm4 pm5 pm
45°F
46°F
48°F
50°F
50°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
55°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

MILAN JE NAJBOLJI FOTOGRAF ČIKAGA: Učio posao na svadbama u Srbiji, a onda je napravio čudo u Americi! Pročitajte kako…(VIDEO+FOTO GALERIJA)

Problem je što naši ljudi uglavnom dolaze sa opštim obrazovanjem, retko kada su usko specijalizovani, što Amerika traži. Zato savetujem da ako već nešto znaju da rade, da se usavršavaju, možda će izgubiti neko vreme, ali će rezultat doći. A sa njim i novac…

Milan Lazić je u Čikagu je već treću godinu i jedan je od onih naših ljudi koji se ovde bave istim poslom kojim su se svojevremeno bavili u Srbiji. U njegovom slučaju to je fotografisanje i snimanje venčanja, što je počeo da radi još poodavno, u rodnom Smederevu.

I prilično je uspešan. O čemu govore i specijalizovani sajtovi na kojima je Milan rangiran među deset najboljih “wedding photo journalist”-a u Americi, u državi Ilinois nalazi se na drugom mestu, a u gradu Čikagu zauzima počasno, prvo mesto. Popričali smo sa njim o svemu pomalo, a ponajviše o tome koliko je bilo teško popeti se toliko visoko…

Je li “fotograf za venčanja” postoji kao posebno zanimanje ovde u Americi?

-Da, poslednjih 15 godina to je klasifikovano kao jedna grana fotografije. Ljudi koji se time bave ne rade druge stvari, već isključivo slikaju venčanja. Amerika je prva počela da to tretira kao posebnu kategoriju, kasnije su taj njihov stil preuzeli u celom svetu. Ovde je, naravno, i najjača konkurencija…

RAD I USAVRŠAVANJE: Milan otkriva tajne svog uspeha

Da vratimo film na početak tvoje američke priče. Kada si došao u Ameriku i da li si odmah počeo da se baviš svojim poslom, ili si poput mnogih naših ljudi prvo radio nešto “da preživiš”?

-Fotografijom se bavim maltene ceo život, a od 2015 sam počeo da prebacujem posao ovde, radim neke probne snimke, gradim ime i reputaciju. Tako sam dolazio povremeno tokom 2016 da bih 2017 definitivno preselio sa porodicom. Od početka se bavim samo onim što najbolje znam, što je velika stvar.

I koliko vidimo prilično dobro ti ide…Na sajtovima koji se bave tvojom profesijom u samom si vrhu. Koliko je teško bilo doći do tih pozicija?

-Nije bilo lako. U Čikagu po mojim procenama ima oko 2.000 fotografa koji se bave ovim poslom i trebalo se probiti u prilično žestokoj konkurenciji… Kao neko ko je novi, tek došao, nema veze ni poznanstva, morao sam od nule da gradim svoju reputaciju. Ali najvažnije je bilo ovih godina raditi na sebi, truditi se da iz dana u dan budeš sve bolji… i posle se sve to vrati.

Ko su ti klijenti, Amerikanci, Balkanci…?

-Klijenti su nam uglavnom Amerikanci, retko kada su to pripadnici naše, srpske zajednice. U kompaniji ima nas četiri fotografa, svi smo poreklom iz Srbije, i stalno se trudimo se da obučavamo neke nove, mlade ljude koji dolaze iz naše zemlje. Trenutno imamo Nemanju iz Beograda i Jelenu iz Vršca, nastojimo da naše ljude koji imaju talenta i radne navike uključimo i obučimo za ovaj posao.

Naši ljudi koji ovde dolaze u potrazi za boljim životom u početku su uglavnom oslonjeni na srpsku zajednicu i profesije gde je ona prisutna, kao što su trucking biznis, ugostiteljstvo…Ti si išao drugim putem.

-U ovom poslu je teško i nije baš pametno osloniti se na srpsku zajednicu, jer od toga ne bi moglo da se preživi. Venčanja ima mnogo i treba gledati širu sliku.

Kakvi su zahtevi klijenata, mladenaca i porodica ovde, da li podsećaju i koliko se razlikuju od zahteva koje si imao u Srbiji?

-Zahtevi se ne razlikuju mnogo, ali sama venčanja su drugačija. U Srbiji je sve mnogo veselije, popije se, opusti se, ne robuje se protokolima, dok ovde postoji scenario i samim tim je sve zahtevnije. Zavisi i od toga ko te angažuje, različite su kulture, vere, samim tim i običaji. Nije isto kada radiš američku, srpsku, nigerijsku ili indijsku svadbu sa po 800-900 zvanica. Takođe, grad Čikago je veliki pa je organizacija posla prilično zahtevna, pogotovo kada se ide na više lokacija, sa puno opreme, treba puno logistike i planiranja…

Jesi imao neke neobične zahteve?

-Indijci su specifični, kod njih svadbe nekad traju i po tri-četiri dana, i prilagođene su verskim običajima. Tako da, na primer, u nekim danima insistiraju da isključivo ženski fotografi mogu da pristupe ceremoniji. I na muslimanskim svadbama traže da mladu (nevestu) fotografišu isključivo žene. Zato mi u kompaniji imamo dve žene i dva muškarca, da možemo da izađemo klijentima u susret, da ispoštujemo njihovu tradiciju. Pa, i mi volimo kada poštuju našu…

Više Milanovih fotografija možete videti na njegovom sajtu: https://www.wsphotography.us/

Posao ti ide dobro, a koliko si zadovoljan životom ovde?

-Moja supruga već dugo živi ovde, američki je državljanin i ona je navikla. Deca idu u školu, njima je u startu bilo zanimljivo zbog novog okruženja. Živimo u Lake view, kraju gde ima dosta naših ljudi sa kojima se trudimo da održavamo kontakte, tako da decu ne muči nostalgija, imaju s kim da govore srpski, što mi je drago. S druge strane, život je ovde dosta skup, ali ako se vredno radi, može da se preživi.

Pomenuo si da se tvoja deca druže sa vršnjacima iz Srbije i govore maternji jezik. Mnoga deca čiji su roditelji relativno skoro došli ovde slabo ili skoro nikako ne govore srpski jezik. Zašto je to tako?

-Mislim da treba mnogo više da se radi sa decom. Ovde ne postoji neki kulturni centar gde bi mogli da vodite decu, gde bi mogla da gledaju i slušaju neke kulturne sadržaje na jeziku svog naroda. Tu blizu se nalazi Srpska kuća, koja na žalost ne radi već godinama, što je velika šteta. Tako da sve ostaje na roditeljima. Mi se trudimo da naša deca govore srpski, u kući pričamo isključivo po naški, da ne bi zaboravili.

Šta je tvoj savet našim ljudima koji dolaze ovde…Da pokušaju da se bave poslom i profesijom koju su doneli iz Srbije, ili da se prilagode okolnostima i nekim uobičajenim zanimanjima koja ih sačekaju ovde?

-Problem je što naši ljudi uglavnom dolaze sa jednim širokim, opštim obrazovanjem, ali retko kada su usko specijalizovani za neke poslove, što Amerika traži. Svi moji prijatelji koji su usko specijalizovani, bilo da se bave građevinom ili čime već, su vrlo uspešni. Zato savetujem ljude da ako već nešto znaju da rade, da idu sa tim dalje, da se usavršavaju, na početku je uvek teško i možda će izgubiti neko vreme, ali će rezultat uvek doći. Nama i u sistemu obrazovanja u Srbiji fali ta uska specijalizacija, zanat, a u Americi su zanatlije najbolje plaćene. U početku će sigurno raditi za nekoga, dok se ne snađu, ali će posle doći do novca. Bitno je samo znanje a ova zemlja pruža mnogo prilika da dođu do njega, a samim tim i do novca! Puno više nego što je to slučaj u Evropi…

Piše: Antonije Kovačević Foto: Goran Pikula

YOU MAY LIKE