Maksim Vojvodić (24) prvi put je strune svetog srpskog instrumenta osetio još kao dete, sa nepunih devet godina, a danas slovi za ponajboljeg guslara svih srpskih zemalja, kako se i zove titula koju je osvojio 2022.godine na istoimenom festivalu u Istočnom Sarajevu.

Guslama ga je „zarazio“ otac, koji ga je od malena vodio na guslarske svetkovine. A on je slušao i upijao. Kad je došlo vreme, odložio je igračke i u ruke uzeo slavno krivo gudalo. A onda ga je tako malog, sa guslama u naručju, opazio mitropolit Amfilohije, čije je duhovno čedo postao, proslavivši se za vreme čuvenih litija na kojima je znao da svojim glasom i pesmom razgali srca onih koji su se borili da očuvaju svoje svetinje… Ostalo je istorija.

A kad smo kod istorije, Vojvodići od davnina vuku porijeklo od Trebjese, brda iznad Nikšića, odakle su pred Turcima izbjegli za Pivu, pre ravno 300 godina. A mladom Maksimu istorija mnogo znači. Zato, kaže, i svira gusle, da bi je sačuvao. Kako srpsku, tako i svoju ličnu, porodičnu.

-Moje prezime vodi porijeklo od vojvode Andrije, koji je naše pleme, našu porodicu, preselio sa Trebjese na Pivu, gde obitavamo već tri veka. Kroz generacije upravo su nam gusle pomogle da sačuvamo to sjećanje, da ne zaboravimo ko smo i što smo. Gusle su duševna hrana srpskog naroda a čak su i najveći nači duhovnici, poput patrijarha Pavla i mitropolita Amfilohija, pjesmu uz gusle vidjeli kao nastavak liturgije. Tako gusle već vekovima stoje na pijedestalu moje porodice, kaže za Serbian Times Vojvodić, s kojim smo razgovarali neposredno posle nastupa u Staroj crkvi Svetog Vaskrsenja, jednog od nekoliko uspešnih koncerata koje je proteklih dana održao u Čikagu.

On dodaje da su guslari u našem narodu kroz istoriju imali status sličan sveštenicima, tako da i on oseća veliku odgovornost kada uzme instrument u ruke.

-Gusle su, uz našu crkvu, najsvetija riječ u srpskom narodu. Mi preko gusala čuvamo našu istoriju, ne damo zaboravu naše svece i junake. Gusle su velika svetinja i moramo se prema njima odnositi sa poštovanjem, iako toga nekad ima, a nekad baš i nema. Veliki guslar Boško Vujačić je jednom rekao: „Svaka srpska kuća mora da ima ikonu, kandilo i gusle!“

Zaboravljamo li ponekad te gusle, ili još gore, stidimo li ih se u ova moderna vremena?

-Početkom 21.vijeka se desio taj momenat gdje smo htjeli da se odreknemo gusala jer nas one opominju ko smo mi u stvari, šta smo. Što nije uvek lako…

Nekad te pjesme koje pjevamo uz gusle govore i o nekim lošim stvarima koje smo jedni drugima radili, nevjerstvima, izdajama…

-Tako je. Ima jedna pjesma koja kaže: „Srbina je majka sjetovala: Mili sine, čuvaj se gusala…Sablja može čovjeka posjeći, ali opet može od smrti pobjeći. Ali koga gusle posijeku, ne treba se nadati lijeku!“. Gusle nas opominju i na dobra i na loša djela. Knjaz Danilo je još govorio: „Crnogorci, paz`te šta radite, jer će gusle o svakome svašta reći.“ Tako da, početkom ovog vijeka nije svima odgovaralo da se diče sa guslama jer su gusle nezgodan svjedok, to je naš prvi medij i naš prvi učitelj. To je usmeno predanje koje se ne može izbjeći ni izbrisati. za razliku od istorije koja se prekraja, a čega smo svjedoci. Zato su i smetale određenim krugovima, političkim i državnim, pogotovo u Crnoj Gori, te su bile na meti da se predaju zaboravu i smjeste u muzej. Međutim, crkva na čelu sa našim mitropolitom Amfilohijem je mnogo učinila da se narod vrati vjeri, a u svemu tome i guslama.

Vojvodić smatra da su litije najviše doprinele da se, pogotovo u Crnoj Gori, mnogo mladih vrati tradiciji i počne da svira gusle…

– Prije petnaestak godina, kada sam ja počinjao da sviram, bilo je samo nekolicina madih guslara. Posle litija usledilo je buđenje nacionalne svijesti i sada je situacija puno bolja. Ima mnogo dece i mladića koji guslaju u Crnoj Gori, a tako je i u Hercegovini i ostalim srpskim zemljama. To ohrabruje jer se trenutno vodi velika i najvažnija bitka, ona za očuvanje identiteta. A to je zasluga litija , o čijem značaju će istorija tek dati sud i koga možda nećemo do kraja biti svjesni možda ni mi ni naši unuci, već pokolenja koja će tek doći. Litije, po mom sudu, predstavljaju početak našeg duhovnog preporoda i to u najtežem mogućem trenutku.

LJUBAV OD MALENA: Zbog gusala je upisao i istoriju i postao profesor

Mi u istoriji slabo pamtimo takve događaje, duhovne bitke, uglavnom one prave ratove?

-Na žalost. A ovo je bila jedna velika duhovna pobjeda čija slava nikad neće izblijedjeti.

Svoju ljubav prema guslama Maksim Vojvodić je i akademski ovekovečio i unapredio… Profesor je istorije i završava master studije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću…

– Istorija je moja druga velika ljubav, a smatram i da se apsolutno dopunjuje i prepliće sa ovom prvom, prema guslama. Peta sam godina i ako Bog da završiću master ove godine. Kada sam pošao na fakultet 2018. godine osnovao sam u Nikšiću Školu gusala kroz koju je do sada prošlo preko 100 mladih guslara, koji poslednjih godina bilježe odlične rezultate na takmičenjima, kaže naš sagovornik.

Neki narodi su od svojih instrumenta napravili brendove, Škoti od gajdi, Amerikananci od bendža, Južnoamerikanci imaju ukulele…Zašto mi Srbi ne napravimo brend od gusala? I šta nam za to nedostaje? Možda malo modernijeg pristupa i promocije, na način na koji to radi tvoje koleginica Bojana Peković, koja svira gusle na struju…?

-Apsolutno, treba koristiti sve moderne tehnologije i društvene mreže da bi guslama dali krila i promovisali ih širom sveta. Bojana je moj veliki prijatelj, znamo se više od 10 godina i praktično smo zajedno, još kao deca, krenuli da sviramo i promovišemo gusle. Učestvovali smo na prvom omladinskom festivalu u Kraljevu 2011.godine. Ona je bila prva, ja drugi, pa smo dogodine zamijenili mjesta. Nedavno smo imali koncert u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i ja se nadam da ćemo nas dvoje, kao i ostala guslarska omladina iznijeti taj teret da gusle vratimo se na nivo na kome su nekad bile, poručuje Maksim Vojvodić.

Imaš li ti osećaj da će to interesovanje mladih za gusle potrajati?

-Ja sam svjedok tome da traje već izvesno vrijeme. Imam guslarsku školu u Nikšiću koju sam osnovao kada sam upisao fakultet 2018.godine. Kroz tu školu je za ovih 6 godina prošlo preko 100 mladih guslara. Istovremeno, kroz istu takvu školu koja je osnovana u Podgorici 2014.godine prošlo je sigurno preko 300 mladih guslara. I večeras ovde u Čikagu su prisutna dva mlada guslara iz te škole. Nekome gusle krenu od ruke, nekome ne. Ali je mnogo bitno da svi imamo poštovanje prema njima, da ih uvijek slušamo i na taj način se sjećamo i naše tradicije i istorije.

Kakvi su ti utisci iz Čikaga i kamo ideš dalje, gde će sve naši ljudi u Americi imati prilike da te čuju?

-Ovo je prvi put da sam u Čikagu i raduje me što vidim da narod poznaje gusle i ima veliko poštovanje prema njima, tako da se nadam, bolje reći vjerujem da ćemo se uskoro ponovo vidjeti. Odavde idem dalje za Kaliforniju, gde u subotu 28.jula nastupam u crkvi Svete u San Francisku, odnosno Moragi. A 3. avgusta, takođe u subotu, nastupam u Detroitu u jednoj američkoj sali, a vjerujem da će ljudi iz naših lokalnih crkava na vrijeme obavijestiti ljude o tačnoj adresi.

Želimo ti sve najbolje i da zvukom gusala probudiš emocije u ljudima, da dotakneš mnoga srca kao što si naša večeras, vraćajući nas na „fabrička podešavanja“…

-Kada se neki Srbin susretne sa guslama na pravi način onda se u njemu probude i prave emocije, onda možete videti muškarce kako plaču, liju suze. To je veliki Momčilo Anastasijević jednom lijepo objasnio, a rekao je: „Kada nekom čovjeku uz neku melodiju zaigra srce, onda znaj da je te zemlje sin!“, podvlači na kraju našeg intervjua Maksim Vojvodić.

Kad gusle zagude s vrha Durmitora

Maksim je imao kaže, tu čast i zadovoljstvo da ovog leta uz gusle zapjeva i na vrhu Durmitora, na 2.523 metara nadmorske visine.

GUSLE S VRHA DUMITORA: Maksim Vojvodić zasvirao sa 2,523 metra nadmorske visine

-Neopisiv je osjećaj iznijeti gusle na jedan od najviših vrhova Crne Gore, a onda i zapjevati uz njih. Ideja je potekla od mog prijatelja Milinka Popovića, jednog od najboljih durmitorskih vodiča, koji je uz to i guslarski prvak Vojvodine. Krenuli smo kao planinarska ekspedicija, a gusle su nam dobro došle da nas okrijepe i nadahnu da izguramo do vrha. Snimak je postao popularan na društvenim mrežama, tako da su svi ciljevi ispunjeni – čuli smo se sa Durmitora nadaleko, u svakom pogledu.

PAMTIĆE SE DUGO: Guslarsko veče u Staroj crkvi Svetog Vaskrsenja u Čikagu

Tekst/Foto: Antonije Kovačević