Iako pod pritiskom i u senci medijskog skandala u kome je njegov otac optužen za “podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu” i ko zna šta još, Novak Đoković nije dozvolio da ga isprovociraju i skrenu s puta – rašrafio je na sastavne delove Amerikanca Tomija Pola i plasirao se u finale Australijen Opena, gde će akobogda sutra uzeti rekordnu desetu titulu i još jednom ući u istoriju.
Naravno da Srđan Đoković nije uzviknuo “Živela Rusija!” za šta su ga optužili, ali je morao da zna da će zapadni mediji (kojima su se zdušno priključili i neki domaći koje tangira ono “Z”) iskoristiti svaku priliku da “puste krv” njegovom sinu. Uostalom, to nije prvi put, to se dešavalo toliko puta do sada…U tom smislu, njegovo statiranje u video poruci koju neki Srbin iz Australije šalje tamo nekom Rusu u Moskvi je naivan, a može se slobodno reći i glup potez, kojim je naštetio Novaku. Takođe ne prvi put.
Čitava ova situacija me još jednom podsetila na to sa čim se sve nosi i bori Novak Đoković na terenu i van njega da bi ušao u sportski Panteon, u kome pre njega, sada to već sa sigurnošću možemo reći – nije bilo sportiste kome su trebale tolike silne veštine koje zapravo nemaju nikakve veze sa sportom.
Pored toga što mora da bude dadilja rođenom ocu, čija je talenat da se nađe na pogrešnom mestu u pogrešno vreme jednak teniskom talentu njegovog sina, Novak mora da hendluje i suprugu koja ima sklonost da se druži sa guruima i šamanima, a povrh svega naciju koja mu stoji za vratom i od njega očekuje nemoguće – da životari kao emotivni vampir na dozi njegovih pobeda i pehara, da se kiti perjem njegovih uspeha, pa da na posletku, kad im negde u inostrantvu zafali reč engleskog i tišina postane neprijatna, kao spasonosno rešenje izvuku baš njega: You know, Novak Džoković, Srbija…? Yes, of course!
Ista ta pravoslavna nacija vernika sa dna kace vređa ga i ismeva kad posti ili kad ne jede slaninu i svadbarski kupus sa kolenicom, isuviše neuka da shvati da bi, da je kojim slučajem jeo špek i krmenadlu, Nole Naš Nasušni verovatno već odavno bio penzioner, i nikada ne bi ostvario naše vlažne snove. Ali, koga briga kad nije onakav kakav bi mi želeli da jeste.
Bitno je da svi mi od njega ultimativno očekujemo da nam bude uteha i satisfakcija za to što živimo loše, što nas žena ne voli, što nas muž vara, što nas gazda maltretira na poslu, što nam se žensko dete slikava golo po Instagramu, što ne znamo gde nam je muško dete noću, što nam je pauk pokupio kola dok smo čekali ženu i bebu ispred porodilišta, što nemamo novca da tom detetu, sutra kad poraste, kupimo patike…
Sve te rupe treba da popuni jedan Đoković, pa da na kraju balade, ako već jednom i mora da ode u tu penziju, da se već sledećeg dana kandiduje za predsednika Srbije i kolektivno nas izvuče iz belaja i kanala, bunara istorije.
U jednom pohlepna nacija ne greši – Novak Đoković je nešto najvrednije što je Srbija imala još od Nikole Tesle, ako je ovog potonjeg ikada imala, s obzirom na kompleksan životni put o kome smo uglavnom saznavali posle njegove smrti, pa električnog genija nismo stigli da zloupotrebimo za života, tek posthumno se ložeći na njegova otkrića. Sreća Teslina pa je mogao u miru da stvara, bez nas da mu diđemo za vratom, inače je pitanje šta bi nam ostavio.
Ali zato je sada tu Nole, koji osim što poseduje neverovatan sportski, teniski talenat, iskristalisan zahvaljujući većini nas stranom i nerazumljivom radu i odricanju, on je čovek koji poseduje bezbroj drugih talenata i veština, on glumi, igra, imitira, sporazumeva se na jezicima svih zemalja u kojima igra turnire. On je obrazovan, načitan, informisan, human, organizovan, empatičan…Uostalom, koji bi drugi sportista ušao u otvoren sukob sa organizacijom pod čijim krovom radi i zarađuje – a zbog nekih njegovih kolega tenisera koji ne žive tako dobro kao on? Ne mučite se, na lupajte glavu. Nijedan.
To što ponekad ne može da iskontroliše emocije verovatno je i jedina njegova osobina koju je nasledio od nas, njegovog plemena, koja je pretekla u njegovom genetskom kodu. Ali kad pogledaš sa čim se nosi, ne možeš a da ga ne pravdaš zato što ponekad istera nekog člana porodice sa tribina ili podvikne na Ivaniševića, samo on zna zašto…
Najpotresniji sportski momenat kojem sam prisustvovao u životu, a bio sam ih na podosta, bio je onaj na finalu US Opena 2021., kada je Novak zaplakao u trećem setu. Pod pritiskom svega i svačega, velikih očekivanja, ali i činjenice da je među 6.000 Srba koji su došli u Njujork da ga bodre bila i velika grupa onih koji su kod kuće zaboravili osnovno vaspitanje, zviždali i dobacivali Medvedevu dok je servirao, poput majmuna urlikali i skakali sa tribina. I siguran sam da ga je, takvom kakav jeste, naviklom da on bude taj kome se zviždi i čini nepravda, bila sramota do neba i da je to jedan od, ako ne i najveći razlog što je izgubio to istorijsko finale.
Nole se stidi u naše ime, i za naš obraz.
S druge strane, ima samo probleme zato što je ponosni Srbin, rođen iz utrobe majke Hrvatice, jer iz tog razloga nikada nije postao miljenik javnosti i medija, koji su ga sve ove godine razvlačili po blatu, bilo otvoreno sumnjajući u njegove povrede, bilo osuđujući ga što je duhovit i drugačiji, bilo linčujući ga kad lopticom napuca tetku, linijskog sudiju – što su pre njega uradili mnogi – i biva zbog toga izbačen sa velikog turnira – što se pre ni posle njega nije desilo nijednom velikom teniseru.
Da ne govorimo o tome kako nikada nije zarađivao od reklama onoliko koliko mu je to sportskim uspesima pripadalo, i koliko su dobijali njegovi glavni takmaci Federer i Nadal, koji uzgred budi rečeno, marketinški gledano, onako introvertni kao kuvane noge, nisu ni izbliza medijski atraktivne pojave (sa svim onim gore navedenim talentima) kao što je to Novak. Ali, za razliku od njega, koji na granici vadi onaj naš crveni, ova dvojica vade pasoše Španije i Šavajcarske.
The last, but not the least… Novak Đoković je prvi sportista u istoriji, ne samo tenisa, nego sporta uopšte, koji se u nekoj disciplini takmiči pod sasvim drugačijim pravilima i okolnostima nego svi ostali konkurenti, da igra tenis praktično sa jednom rukom jer mu je zbog neprihvatanja vakcine uskraćeno igranje na trećini velikih turnira, što ga stavlja u najneravnopravniji položaj u kome se ikada našao ijedan sportista!
I ako sutra pobedi Cicipasa, izjednači se po broju grand slem titula sa Nadalom i još jednom uspe da se digne iz ponora i vrati na prvo mesto, sa koga je bestidno i silom skinut, Novak će dokazati zašto je, kako god se na koncu završila ta trka u broju trofeja, neprikosnoveni i najveći svih vremena.
On je to zbog sportskih uspeha, ali i zbog bremena koje nosi i zbog vremena u kome živi, a koje ne prepoznaje istinske heroje, i čini sve da im oteža put.
Zbog toga ćemo i Novaka, kao i Teslu, više ceniti jednoga dana kada ga više ne bude, nego što ga cenimo sada.
Piše: Antonije Kovačević Foto: Instagram