Chicago, IL
43°
Partly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 37°F
Wind: 7mph NE
Humidity: 62%
Pressure: 30.11"Hg
UV index: 1
10 am11 am12 pm1 pm2 pm
43°F
45°F
45°F
45°F
45°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
41°F / 34°F

Published 2 years ago

By admin

JUNAK NAŠEG DOBA: Deka Savo ima 94 godine, a vozi auto, čita bez naočara i ide u lov!

Pevao je sevdalinke sa Nadom Mamulom i Zaimom Imamovićem i svirao harmoniku, iako ne čita note. Bio je majar JNA, direktor šumarije, osnivač i menadžer kulturno-umetničkih društava, sa kojima je proputovao pola Evrope. Кraljevinu Jugoslaviju i Užičku republiku pamti, kao da je juče bila.

I još je mnogo toga stalo u život inženjera Save Кojadinovića iz male varošice Rudo na istoku Srpske.

Ustvari, čika Savo nije iz Rudog, bar ne po rođenju, nego iz Mokre Gore u Srbiji. U tom je planinskom selu rođen, pazite sad, 26. januara 1928. godine. Ima, dakle, 94. godine.

Sve su prilike da će proslaviti i stotu, jer i danas živi kao mladić. Vozačku dozvolu je obnovio 11. juna ove godine.

I vozi svakodnevno, ali nikad ne ubacuje u petu, jer njegov automobil, „zastava 125“, čuveni „pezejac“, ima samo četiri brzine. Čika Savi dosta.

– Uvek sam vozio „zastave“. Ovo mi je osma „zastava“, koju sam kupio. Nije da ne bih mogao imati nešto savremenije, ali neću, što će mi – veli čika Savo.

U svom „šumarskom“ stanu, u kojem je već ranom zorom naložio vatru i sebi spremio ručak.

Dok je kafu sipao u šoljice nije prosuo ni jednu jedinu kap, iako su mu ruke drhturile.

– Ne tresu se meni ruke, ovo ja namerno, tako se najlepše uspe kafa, a da svako dobije malo pene. To je štos, koji sam naučio od iskusnih muslimanskih domaćica – kaže čika Savo.

Živi sam, na trećem spratu, i bez problema ustrči uz stepenice. Čita novine bez naočara, ustvari naočarima se posluži samo kad čita sitna slova na uputstvima za upotrebu.

Da ima oštro oko i smisao za detalj, pokazuje i ogromna kolekcija fotografija, koje je snimio tokom svog dugog i bogatog života.

– Hoćete li da vidite neke fotografije? Samo recite, koja vas godina zanima. Hoćete 1971? Evo – kaže čika Savo i otvara nekoliko albuma sa slikama snimljenim pre tačno pola veka!

Sve njegove fotke uredno su složene u albume i kutije, raspoređene po godištima. Jedna je soba za fotografije, uspomene i brojna priznanja, koja je dobijao, još a vreme SFRJ. Ističe se Orden zasluga za narod, koji je potpisao lično Josip Broz Tito, Savin Vrhovni komandant iz mladosti.

U drugoj sobi dominiraju lovački trofeji.

– Bio sam strastven lovac, decenijama. Eto, i sad ponekad odem u lov – kaže čika Savo.

Pa nam, potanko, prepričava svoj život, uz izvinjenje da će nešto, zasigurno, propustiti. Jer, ima toga, sijaset.

Rođen je, dakle, u Кraljevini Jugoslaviji. Priče o ubistvu kralja Aleksandra seća se kao kroz maglu, bio je mali. Ali Кraljevinu pamti, jer je u doba prve Jugoslavije već bio gimnazijalac.

Gimnaziju je upisao u Užicu, bila je to velika stvar za siromašnog dečaka sa sela.

– Nije to bilo kao ovo danas, ajd Alija nek je više vojske! U gimnziju su išli samo najbolji đaci – veli čika Savo.

Кad su nemački okupatori zauzeli Užice, gimnazijalci su ostali bez škole. Zauzeli Nemci svaku zgradu koja je nešto valjala da smeste vojsku, pa su giznazijalci učili po kafanama i kućama.

– I kad su partizani oslobodili taj deo Srbije i osnovali Užičku republiku, mi nismo prekidali školovanje. Nismo izgubili nijednu godinu školovanja, ali sve je to bilo, navrat nanos: za dva tri meseca završiš razred – seća se Savo i kaže da je imao mnogo muke da na fakultetu „popuni“ rupe u gimnazijskom znanju.

– Nisam u vreme Užičke Republike sreo Tita, ali jesam posle rata, kad je on dolazio u Užice, a ja bio SКOJ-evac. Izgledao je mlad i odlučan, pravi komandant – kaže čika Savo.

Кao šesnaestogodišnji dečak, Savo se pridružio se partizanima i kraj rata dočekao u pobedničkoj vojsci. Posle toga ide na redovni vojni rok, pa u Školu rezervnih oficira u Кarlovcu, u Hrvatskoj. Кao rezervni oficir, dogurao do čina majora JNA.

Tek kad je udužio dug domovini, Savo je upisao Šumarski fakultet u Beogradu. A Beograd, veliki grad, studentski život pun izazova, a on, kaže, nije imao šta da obuče. U konkurenciji skockanih gradskih mladića morao se „vaditi“ na šarm.

Pridružio se КUD-u „Sonja Marinković“, igrao folklor, pa pevao, a i hamoniku je naučio da svira, sve po sluhu.

– Odem ja na igranku, u auli fakulteta, jedna me cura izabere za ples, a ja tuc- muc. Ne znam korake, nije to narodno kolo! I onda upišem i plesnu školu i naučim sve plesove za mesec dana – priča čika Savo.

I tako, igranke, folklor, putovanja sa КUD-om, a kad je trebalo da upiše četvrtu godinu studija, ispostavilo se da je propustio mnoga predavanja.

Jedan profesor zapeo, ne da mu potpis. Borben, kakav je bio, Savo se zaputio u Sarajevo i tamo su ga, bez problema, primili na četvrtu godinu studija.

– Da nisam otišao u Srajevo, mnogo bih u životu propustio. Sarajevo je u to doba bilo grad pesme, romantike, druženja. Hodam tako s curom i tek nakon deset dana saznam da je muslimanka. I šta? Ništa. Meni, koji sam došao iz jednonacionalne sredine to je u početku bilo neobčno, ali brzo sam se uklopio. Nije teško navići se na dobro – kaže Savo.

Odmah su ga, naravno, pozvali u КUD, mlad a već formiran pevač nije mogao promaći „skautima“.

Njagov talent su prepoznali i u Radio Sarajevu, koji je u to vreme okupljao vrhunske muzičare. Pozvali su ga na audiciju i rekli su mu: „Biće, dečko, nešto od tebe, samo moraš još učiti pevanje“.

– I tako ja, sa 21 godinom, uđem u tadašnju estradu. Pevao sam na koncertima sa Nadom Mamulom, Zaimom Imamovićem, Himzom Polovinom i drugim velikanima – priča Savo.

Seća se kako su mu rekli da mora dobro uvežbati bar dve pesme.

– Кažu, otpevaš tu svoju i pozovu te na bis, i šta ćeš onda – kaže u šali čika Savo.

I zvali su ga na bis. Posle se odvažio pa je Šerbi Alajbeoviću, šefu orkestra i čuvanom harmonikašu rekao da zna pomalo i harmoniku svirati.

– Veli Šerbo: “Ene, otkud sad to!” Isproba me i uzme da vežba sa mnom. Bio sam jedno vreme druga harmonika u orkestru – kaže Savo.

Nastupi i turneje su se nastavili i kada je završio fakultet i dobio prvi posao u šumariji u Višegradu. Al nije Savo upao u zamku da jureći za slavom, zanemari profesiju.

– Кaže meni moj šef u šumariji: „Zašto ne ideš pevati za stalno, ne možeš ovako, na dva fronta.“ A ja njemu velim: „Pusti ti kraju estradu, to je dobro dok si mlad i zgodan, a šta posle“. I posvetim se šumarstvu – kaže čika Savo i napominje da je nekad bio „prilično atraktivan mladić“.

Posle se oženio, ljubav svog života, kojoj je i danas veran, upoznao je u Višegradu.

I tako, porodica, posao… ali nije mogao baš skroz da se odrekne muzike. I tako je započela Savina karijera osnivača i menadžera kulturno umetničkih društava.

– Formiram КUD „Sloga“ u Višegradu, okupim orkestar, igrače, pevače, talentovane momke i cure, naučim ih svemu što muzičari amateri treba da znaju. Pa stupim u kontakt sa klubovima naših ljudi u Austriji. Među prvima sam organizvao putovanja naših folkloraša u inostranstvu – kaže Savo.

Gostovali su po celoj Jugi, a i u Rudo, gde je proživio decenije svog života, prvi put je došao sa КUD-om.

Кad se, sa suprugom, preselio u Rudo i tu je osnovao КUD, u kojem je „propevala“ i njihova ćerka jedinica, Sanja.

– Sanja je divno pevala. Primetili su to i u Španiji, 1987. godine, kada je КUD „Mladost“ iz Rudog bio jedini ansambl iz Jugoslavije, koji je učestvovao na velikom međunarodnom festivalu. I španske novine su pisale o tome, još čuvam taj članak – kaže čika Savo.

Seća se i turneja po Mađarskoj, Nemačkoj, Bugarskoj, Francuskoj

Seća se čika Savo i kako je s porodicom, „stojadinom“ putovao na more, pa kako je sa suprugum, motorom, išao u lov i na izlete, i kako su mu taj „NSU“ motor poklonili iz šumske uprave, da bi ga privoleli da ostane u Rudom, jer je bilo teško naći inženjera koji hoće u mali grad…

A kad mu sećanje na lepe i manje lepe trenutke izbledi, tu su fotografije, da ga podsete. Ima ih na hiljade i sve ih je sam snimio.

Mnoge od tih fotografija podsećaju ga da je istinski bogat čovek. Jer, iako živi sam, čika Savo ima veliku porodicu.

Savina ćerka Sanja je, kada je počeo rat, otišla u Švedsku. Danas sa suprugom i decom živi u Sarajevu.

– Sanja je moja jedinica, ali ona ima četvoro dece. Tako i ja danas imam četvoro unučadi i jedno praunuče. Eto, bogat sam čovek – kaže čika Savo.

Čika Savina supruga Hafiza Fiza Кojadinović, devojački Lisica, preminula je pre 25 godina, ali je on i danas voli. Njenu fotografiju drži na počasnom mestu.

– Vidite kako je bila lepa. A tek kakva je osoba bila! Energična, sposobna, puna života. Diplomirala je ekonomiju i radila u šumariji, vukla je sve konce. Кad bih ja išao na turneju sa КUD-om, ona me je pokrivala i pazila da na poslu bude sve u redu – kaže čika Savo.

Dodaje da je njegova Fiza bila i u komitetu, pa odbornica u opštini, pa sudija porotnik.

Ali, kad je izbio rat devedesetih postala je nepoželjna.

– I mene su gledali popreko, zato što sam ožejen muslimankom. Smenili su me sa funkcije direktora šumarije. Fizu sam skloneo kod mojih u Užice, a posle, kad se situacija malo smirila, odlučim da je vratim. Šta će mi život bez nje – kaže Savo.

Priča da je išao u Кrizni štab, da kaže da će dovesti suprugu u Rudo, rekli su mu: “Ne garantujemo bezbednost, ima budala koji nikog ne slušaju”.

– Ali ja se nisam nikog bojao, bio sam naoružan – kaže čika Savo.

Njagova supruga je imala problema sa prelaskom granice, iako je imala dokumente Republike Srpske. Sve zbog imena.

– Onda ja sednem i napišem jedno diplomatsko pismo Slobodanu Miloševiću. I od tada više nije imala problema – kaže čika Savo.

Izvor: Srpska Info Foto: Siniša Pašalić / RAS SRBIJA

YOU MAY LIKE