Chicago, IL
46°
Mostly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 43°F
Wind: 12mph WSW
Humidity: 43%
Pressure: 30.09"Hg
UV index: 4
3 pm4 pm5 pm6 pm7 pm
50°F
50°F
50°F
48°F
46°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
55°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

FELJTON, NAJVEĆI SRPSKI PISCI I NJIHOVE ŽENE, MIKA OKLOP: Čovek čija je knjiga zauvek promenila mladost u Jugoslaviji, a koju dugo niko nije želeo da objavi

Uvek postoji taj jedan roman koji ume da promeni život, tok svesti. Generacijama koje su zarobljene, početkom osamdesetih, u vremenu socijalizma, iščekivale neka modernija vremena to se desilo kada je izašla knjiga “CA blues” Milana Oklopdžića.

Izgledalo je kao da je neko otvorio prozore, provetrio, i svež vazduh je omamio stotine hiljada ljudi (prodat je u sto hiljada primeraka). Mika Oklop je postao simbol slobode, različitosti, neustrašivosti, fajter sa čuburske kaldrme, koji diše ono što piše.

Nije slučajno što je Kaliforniju posvetio Keruaku, koji je na njega izvršio uticaj da ne bude pisac koji s jednog finog balkona i iz daljine posmatra to što se dešava, nego da bude u tome, da neki put bude inicijator događaja, a nekad hladan ili vrlo strastan posmatrač.

Govorio je: „Mene više interesuje trenutak empirijskog saznanja. I dalje više volim ulicu nego biblioteku.“

U jednom pismu, potpisani kao „generacija klinceza, 1975–1976, Bugojno, Bosna“ mu pišu: „Mika, Oklop Mika, hvala Vam što ste našu adolescenciju učinili pametnijom i duhovitijom. Hvala Vam što ste nam dali toliko snova i neke lude nade i vjere u naš način razmišljanja koji je knjiga samo ’podebljala’.“

Opisuju kakvo je oduševljenje nastalo kada se pojavila ta knjiga roze korica, kako je išla iz ruke u ruku, kako su se otimali za nju jer oni što su je prvi pročitali, već su počeli u govor da ubacuju rečenicu: „Ja ne radim nigde: suviše sam lak za težak posao, suviše težak za lak posao i suviše sam seksi za noćni posao.“ To jedno jedino izdanje koje je kružilo među školarcima, svašta je preživelo, jednom je čak letelo sa osmog sprata jer se neki otac iznervirao što se „to“ čita, a ne uči se. Na kraju je ta roze knjiga počela svoj imigrantski život u Torontu.

ZA DOBRIM KAUBOJEM SE DIŽE PRAŠINA

Mikinu suprugu Branu Simonović zatičem blagim početkom leta u Americi, sprema se za višenedeljno putovanje kroz Kanadu i posetu prijateljici u Torontu. Komuniciramo mejlom, dosta intenzivno. Krećemo s početkom burne ljubavi.

Upoznali su se u restoranu „Resava“, u podrumu, u Ulici generala Ždanova. Ciganski orkestar je „cepao“. Bio je januar i 1969. godina.

„Okupilo se društvo s Čubure, jedino sam ja bila sa Starog grada; pozvao me drugar iz detinjstva Sven Bihler, koji je kao poslovan čovek došao te zime iz Trsta, što zbog trgovine, što zbog starog društva: Pera Cvijić, njegova Flora Zengović, još neko koga se ne sećam, Mika sa starijom gospođom, Sven i ja. Sedela sam preko puta Mike, njegova gospođa na čelu stola, između njega i mene. S obzirom na to da smo tada i on i ja imali 21 godinu, meni je njegova veza s tom gospođom bila neobična, pa sam, verovatno, kao svraka gledala čas u njega čas u tu ženu i mislila šta je tom čoveku, tom Miki. Veče je prolazilo lagano, meni je bilo dosadno. Mika je preko Flore, to sam, naravno, saznala kasnije, tražio i dobio moj broj telefona. Onda smo se, konačno, svi razišli kućama. Ne znam kuda je Mika otišao te noći! Ja sam stanovala u Ulici maršala Tita 33, dijagonalno od parka i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u blizini ’Resave’. Sven me je ispratio do kuće i tako se to veče završilo. Posle nekoliko dana čujem glas moje mame Olge: ’Neko te zove!’ Taj ’neko’ je bio Mika. I tako je sve počelo. Dolazio je po mene i ispod prozora, zviždao ’fifiku’. Mahnula bih mu kroz prozor i sletela niz stepenice preskačući po dva-tri stepenika… Tog proleća 1969. godine bili smo ludo zaljubljeni.“

EKIPA OD PERA: Mika Oklop u društvu Mome Kapora i Dragoša Kalaića

A kakav li je bio tada, daleko pre nego što će stići književna slava i sve ono što je ovog gradskog kauboja pretvorilo u uvoznika modernog izraza za područje Jugoslavije.

„Bio je ’pican’; voleo je italijanske mokasine, engleske košulje, škotske mašne i čarape, odela je šio od engleskih štofova kod Bogosijana, nosio blejzere sa zlatnim dugmadima, bordo somotske pantalone, iglu u kragni košulje, izbrijavao se do ’ispod kože’, koristio najbolje parfeme, i… I imao čuveni osmeh. A kosa?! To je bilo posebno: kratka ali s dugačkim pramenom koji je češljao od razdeljka na levoj strani na desnu stranu, do desnog uha. Bio je visok i ’šlang’. Veoma mu je bilo stalo do toga kako izgleda i s tim sam se pomirila. Ispod izgleda krili su se slojevi tajanstvenosti, nežnosti, romantičnosti, humora… Imao je fantastičnu memoriju, veliko znanje o književnosti i džezu, nije bio spontan, bio je prirodno komplikovan… Ponekad bi mi nešto od svega toga smetalo.“

Beograd je bio njihov.

„Šetali smo ulicama, često bih dugo hodala žmureći, dok me je on držao za ruku, ’vodio’. To je bila naša igra poverenja. Išli smo u pozorišta, bioskope, na Fest, džez koncerte, po kafanama – onim starim, zadimljenim. Sedeli kod ’Grka’, ’Madere’, ’Dva ribara’, ’Vltave’, pili vino – beli špricer, pa posle nekoliko godina prešli na crno vino. Voleli smo kafane u okolini Beograda, diskoteke u Ulici Lole Ribara na Tašmajdanu, i u Inđiji. Nije voleo da igra, mada je umeo. Kod kuće bi se uz muziku tresao kao lud svirajući ’vazdušnu’ gitaru.“

BUBNJAR U KAZNI, VOJNIK NA STRAŽI

Kao gimnazijalac je bio bubnjar, svirao je s orkestrom u Makarskoj sve dok mu otac Ratomir nije oduzeo bubnjeve i prodao ih, i to zbog loših ocena u školi.

„Mislim da mu je ta očeva odluka ostavila doživotni ožiljak u duši.“

Kada se vratio u Beograd, Brani je sve izgledalo sjajno. Tada je i počeo da piše svoj prvi, ispostaviće se, zaista kultni roman.

NESUĐENI MUZIČAR: Milan Oklopdžić

Posle kratkog vremena stigao je iz Zagreba od Zlatka Crnkovića odgovor da nije zainteresovan za objavljivanje. Epilog: dotični izdavač je kasnije izjavio da je napravio najveću grešku što nije objavio Mikinu knjigu. No, on nije bio jedini koji je odbio i Miku i CA…

„Moji roditelji su se saglasili da se Mika preseli u njihovu kuću gde smo živeli: ja – jedinica, moji roditelji i naš pas Menda. Mika je imao dovoljno prostora i mnogo razumevanja od svih nas kada je počeo da piše CA blues. Niko ga nije uznemiravao. Pisao je danonoćno i usput se borio sa saznanjem da će morati da odsluži vojni rok i da niko na svetu neće moći da mu pomogne da to izbegne. Roman nije završio. Spakovao se i otišao u Tuzlu, tačnije u planine blizu Tuzle, da služi vojni rok u JNA, na aerodromu. Bio je veoma loš vojnik i zato je proveo najveći deo na straži u nedođiji. Svake dve nedelje sam odlazila da ga posetim. Bio je potpuno izgubljen. Sve što sam mogla da učinim za njega učinila sam: pokupim ga ispred kasarne, pa nazad za Beograd. Želeo je samo da pomiriše grad! Sledećeg jutra, pre zore, vozila sam ga nazad u jedinicu jer je morao da se prijavi na jutarnji raport. Posle prozivke opet bi ga pustili iz kasarne. Otišli bismo do Tuzle, bazali okolo do večeri i onda: on nazad u kasarnu, a ja za Beograd. Planirali smo venčanje posle odsluženja vojnog roka i posle godišnjice smrti njegovog oca. I onda smo iznenada odlučili da to obavimo ranije, jer je on imao pravo da zbog venčanja odsustvuje iz kasarne šest dana. Venčali smo se 25. juna 1977. godine, oboje smo bili potpuno izgubljeni. Desila nam se velika svadba, moji roditelji su udavali jedinicu! I to je prošlo. Sledećeg jutra smo odleteli za Dubrovnik i tamo smo pokušali da se opustimo i povežemo šta nam se sve to dogodilo. Šestog dana smo sleteli na beogradski aerodrom, pa pravo u kola i nazad za Tuzlu i na stražu.

„Mikin povratak iz vojske je bio pravo iznenađenje. Pukovnik u jedinici ga je pustio nedelju dana ranije i rekao mu: ’Idi, Oklope, i neka ti je prosto!’ Nije mogao više da ga gleda u jedinici.“

Stigao je u pola noći stopirajući kamione.

MUKE SA IZDAVAČIMA

„Trebalo mu je vremena da se vrati samom sebi i da nastavi da piše “CA”. Kada je seo za svoju staru pisaću mašinu, završio je knjigu za mesec dana, rekordno. Dok je pisao, ja sam svake večeri čitala sveže stranice i bila zadivljena. Mikin rukopis sam odnela u Zagreb gde sam se srela s gospodinom Crnkovićem, izdavačem. Predala sam mu Mikinu “CA”. Posle kratkog vremena stigao je od Zlatka Crnkovića odgovor da nije zainteresovan za objavljivanje. Epilog: dotični izdavač je kasnije izjavio da je napravio najveću grešku što nije objavio Mikinu knjigu. No, on nije bio jedini koji je odbio i Miku i CA. Knjiga je prvo bila ponuđena beogradskoj ’Prosveti’. Nisu bili zainteresovani. Lagano se oporavljao i od vojske i od neuspeha sa izdavačima. Počeo je da se šeta Beogradom i da se sreće s poznanicima i prijateljima. Video se sa Momom Kaporom i tada je sve počelo. Moma je pročitao CA i odneo je u BIGZ. Mikina prva knjiga je štampana 1981. godine. Ostalo znate.“

TATA: Mika Sa sinom Damijanom

Trebalo nam je dve godine lečenja da se povrati, oslobodi i očisti od zla i eksperimenata s drogom. Pojačao je pušenje, strastveno je uvlačio dim kamels cigareta bez filtera – dve do tri kutije dnevno

Brana Simonović, supruga Milana Oklopdžića

Znamo.

Godine 1979. rodio im se sin Damijan, a 1983. kćerka Iva.

„Kada se Iva rodila, Mika je bio poznat pisac. Prva knjiga i veliki uspeh, trebalo je to izneti i ’ostati svoj’; on je ’odlepio’ na neobičan način. Trebalo nam je dve godine lečenja da se povrati, oslobodi i očisti od zla i eksperimenata s drogom. Pojačao je pušenje, strastveno je uvlačio dim kamels cigareta bez filtera – dve do tri kutije dnevno. Posao na TV Beogradu, gde je radio kao urednik dramske redakcije, mnogo mu je značio; voleo je dramu i dramaturgiju, glumce, reditelje, kamermane i Zoru Korać.

Mika je bio scenarista raznih TV emisija, najvažnija je bila „Petkom u 22“, čuvena emisija iz kulture. Njegov tekst je čitala Sonja Savić. Iako važi za pisca jednog romana, to nije tačno. Mika je nastavio s pisanjem, izbacio je: “Video”, “Metro” i “Horsless”.

„Horsless – my favorite!“ piše mi Brana.

POVRATAK U KALIFORNIJU

Te knjige su vredne, nedavno ih je nanovo izdala „Dereta“, ali nisu doživele uspeh ni približno CA blues.

„Šta mislite, koliko mu je to smetalo? Smetalo mu je i povređivalo ga je sve više i više, i sve više i više se zavlačio u svoj oklop! Godine 1992. rešio je da napusti zemlju zbog svega što se u njoj dešavalo, što mu nije prijalo. Naravno, i zbog činjenice da više nije imao ni posao, ni izdavača i da nam se život sveo na puko preživljavanje. Odveo nas je u Kaliforniju.“

Iz knjige Aleksandra Đuričića “Čuvarkuće – udovice pisaca”

Knjigu možete poručiti na sajtu Samizdat B92 www.samizdatb92.rs putem linka goo.gl/jmbevL po ceni od 880,00 dinara + cena poštarine.

YOU MAY LIKE