Chicago, IL
43°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 36°F
Wind: 11mph SW
Humidity: 44%
Pressure: 30.15"Hg
UV index: 3
1 pm2 pm3 pm4 pm5 pm
45°F
46°F
48°F
50°F
50°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
55°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 2 years ago

By Antonije Kovačević

ZAMIRE NAJLEPŠE ZLATIBORSKO SELO: Posle 40 sahrana, zvonar crkve Sreten sanja da povede kolo na svadbi (FOTO)

Od prošle subote, kad se na onaj svet preseli Tomislav Pučijašević, tačno u devet se oglašava zvono sa crkve Svetog Ilije u Dobroselici. Sad mu valja, do četresnice, svako jutro zvoniti za dušu pokojnika. Jedino ono u pustom, staračkom selu ima snage da rastera sablasni muk sa jugozapadnih padina Zlatibora.

I tako će, ne preokrene li se kakvim čudom sudbina sela, pa se mladi vrate iz gradova, i veselja nadbroje sahrane, biti dok zdravlje služi Sretena Kovačevića. Krštenica mu žuta 76 leta, a jedan je od mlađih ovde!

Šta bi snegu, mrazu, vetru, tek u sredu, kao retko kada ove zime, poštedeše Dobroselicu. Odozgo sa prevoja Borova Glava, odakle se kao u dnu loca ukazuje selo ušuškano u dolinu među brdima, doveo me je put prekriven snegom. Tragova da su njime skoro prošla kola, da su gazili ljudi, goveda – nigde.

NEKAD VRVELO OD LJUDI, DANAS OPUSTELO: Selo Dobroselica, na jugozapadnim obroncima Zlatibora

Sa obe strane salutirale su kuće od drveta i ćerpiča, starinske, planinske, iz kolaža izbledelih zlatiborskih razglednica. Samo, prazne, hladne, zabravljene. Iz odžaka retko koje vijiorio se dim kao znak da u njima neko živi. Nad smetovima iznad puta kostrešilo se golo trnje gloga i šipurka, izniklog sa napuštenih imanja. Nikog da kosom udari po korovu. Sneg prekrio bašče koje jesenas, bez straha od ljudi, izrovaše krda divljih svinja.

Bog mu dušu prosti, ode i Tomislav. Nesretnik, sina je sahranio. Njegov Mićo mlad je umro letos, tih dana još troje iz našeg sela. Odlaze ljudi jedan po jedan, iza njih ostaju ugašena oginjišta i zaparložena zemlja. Rake im u seoskom groblju, nema ko drugi, kopaju zlatiborski komunalci – dočekao me je u centru Dobroselice Sreten Kovačević, zvonar u seoskoj crkvi-brvnari.

NI ZVONO NEMA KO DA ČUJE: Sreten Kovačević, zvonar crkve Svetog Ilije, najstarije crkve brvnare u Srbiji

Sa sobom, odozdo od kuće, donese miris sena koje je malopre položio ovcama.

Beše vreme da zazvoni u slavu pokojnog komšije. Zateže konopac pod zvonikom… Kad muško umre brečak tri puta, u tri cuga, udari u bakarnu leguru. Zvuk se poput sačme razletao selom do okolnih brda i otuda, kao rikošet, vraćao pred crkvu. Sreten, zvonar, odaje počast mrtvima. Sreten, seljak, kao dobošar daje na znanje da u Dobroselici ima živih.
Pričao mi o bogomolji, staroj 200 godina, crkvenim knjigama uništenim u Velikom ratu, čuvenim ilindanskim vašarima, ikonostasu, oltaru, visokom boru starom najmanje tri veka koji se raskrilio nad portom.

Dobroselica se, dok je jednom nije posetio kralj Aleksandar Prvi Karađorđević, zvala Zloselica. Zadivljen lepotom i gostoprimljivošću, kad se najeo domaće pite, naredio je da selo promeni ime, da umesto zla bude dobra.

Preko puta crkve je prazna, ruinirana zgrada. Nekad je, dok je još imalo dece da vijaju dobroseličkih sokacima, u njoj bila škola. Ni kraljevski dekret je ne bi oživeo.

-Pre 60 godina u mom razredu bilo je 42, u celoj školi 350 đaka. Danas? U ovom delu sela sada je troje dece, sva od mog sinovca Đorđa i snaje Milene, i jedino su njih petoro mlađi od mene. Napuštenih kuća, kuku jada, koliko hoćeš. Samo nas je 11 ostalo. Gle kolika je Dobroselica, jedno od većih zlatiborskih sela, a ne verujem da sa svim zaseocima ima 100 ljudi – pričao mi Kovačević dok smo se prtinom od crkve spuštali ka njegovoj kući.

Sam je na imanju koje je kupio nedaleko od očevine. Supruga, sin, ćerka i dvoje unuka su mu Užicu gde je i on živeo pre nego što se penzionisao i vratio zavičaju. Sa kredenca je dohvatio kalendar na kome je crvenim zaokružen 5. mart. Tad pada 40-dnevni pomen komšiji Tomislavu, do tog dana će svakog jutra zvoniti ako u međuvremenu…

U Dobroselicu su telefonske žice dovedene tek 1996. Seća se Kovačević kaldrme i na njoj blata do kolena kojim je mogla samo konjska zaprega. Ni sam ne zna koliko puta veče je dočekao pod žiškom voštanice. A selo je klučalo od ljudi. Danas asfalt vodi do svake kuće, struja je ušla u svaku štalu, svi nose mobilne telefone. Svega ima, samo narod fali.

NADALEKO ČUVENA: Crkva brvnara posvećena Svetom Iliji

Pre neko jutro, kad mu je žeđ prekinula san pre nego što je svanulo nad Zlatiborom, usnio je kako vodi kolo i kiti muzikante. Posle, kad je vrelom vodom odmrzavao zaleđenu slavinu, priznao je sebi da je željan veselja.

-Za godinu dana u selu je bilo 40 sahrana, u isto vreme po jedna svadba, rođenje i punolestvo. Zadnji put kad se svatovi zaustaviše pred crkvom, truba me zateče pred štalom. Stavih ruke na leđa, puno srce me nateralo, i počeh cupkati. Prvo u mestu, pa levo-desno dvorištem, još da imadoh koga da se uhvatimo za ruke. Pođoh i da podvriskujem, ali odustadoh, da ne kaže neko da sam poludeo – veli zvonar.

Priznao mi je – odavno u Dobroselici nije sreo nepoznatog čoveka. Milo mu beše – u kuću mu je kročio neko, valjda otud nije dao da mi čašica bude prazna i svaki čas u „smederevac“ ćuškao po cepanicu.

Jutrom se digne rano. Naloži vatru, očisti sneg, namiri ovce, spremi ručak. Druguje sa dvojicom komšija i rođaka. Kod jednog piju kafu ujutro, kod drugog u podne, eto s prvim mrakom njih dvojice kod Sretena na partiju tablića. Najgori su dokoni zimski dani kad se od snega i studeni ne može nigde, a rano se smrkne. Prethodne dve zime bile su podnošljive, priseća se Kovačević, ali ova grdna, spuštala se temperatura i do minus 20.

-Naslednici ovih kuća obično dolaze o zadušnicama i Trojicama da precima zapale sveću. Neki ni tada. Malobrojni se sete zapustelih imanja kad na rod dođu šljiva, jabuka i orah. Kad treba prokrčiti strn, pokositi koprivu, popraviti trulu tarabu, nigde nikoga, ne zanima ih. A nasledili su mnogo više nego što su meni roditelji ostavili – pričom me je pratio Sreten iz kuće nazad prema crkvi.

NE MOŽE LEPOTA DA OSTANE NIČIJA, ŽIIVEĆE OPET OVDE LJUDI: Sreten veruje da će se narod vratiti u sela

I rukama pokazivao sve te prazne kuće o kojima nam kazivao, govorio o hektarima beskorisnih imanja koja leže oko njih.

-Ove kuće, livade, bašče, utrine… Ne može biti da ostanu ničije! Gle ti ove lepote, moraju biti nečije. Opet će, pazi šta ti kažem, ovuda hoditi ljudi – više za sebe je pričao seljak iz Dobroselice.

Zvoniće Sreten i u danima posle 5. marta, a do tad u dva termina! Taman što puteljkom izbismo pred crkvu, kad na njenoj ogradi taze umrlica. Umro Dušan Marjanović. Živeo je u Užicu, u Dobroselici će biti sahranjen.

Ko će Sretenu, čitao sam mu misli, zvoniti za pokoj duše?

Piše: Vladimir Lojanica /Blic Foto:

YOU MAY LIKE