Connect with us

Balkan

VUK BAČANOVIĆ: Dritan Abazović kao “ubica nade” u normalnu Crnu Goru

Published

on

Povodom teksta “Osvježilo, ali još ne sviće…”, autora Željka Ivanovića, Vijesti, 8.2.2022.

Ne mali napor je učinio vlasnik Vijesti Željko Ivanović da nam objasni da Dritan Abazović nije nikoga i ništa iznevjerio, već da se radi o političkom vizionaru koji vidi horizonte do kojih naš vid još uvijek ne dopire.

To je možda izgledalo realno dok se činilo da Abazović istinski odolijeva pritiscima koji su se sa svih strana, od Vučićevih tabloida, preko sarajevske političke čaršije, hrvatske ljevice i krajnje ustaške desnice, Stipe Mesića, albanskih nacionalista, pa do raznih opskurnih piskarala iz cijelog regina, obrušavali na Krivokapićevu vladu. I izgledalo bi zaista realno da je Abazović poklekao tolikim pritiscima. Nije se igrati sa životom, pogotovo u državi kojom decenijama upravlja mafija koja, prirodno, nije raspoložena za promijene koje bi joj i najmanje mrsile račune. Kako one s bananama, tako i one s manipulacijama etničkim i religijskim šovinizmom. I da je to i rekao i dao ostavku i otišao u političku penziju.

Nema svako hrabrosti da za svoja uvjerenja podnese velike žrtve. Na to su uvijek bili spremni samo giganti. Ali Abazović to nije učinio. Stoga nije jasno zašto nas Ivanović nastoji uvjeriti da je “skupštinska rasprava u petak vratila dostojanstvo crnogorskom parlamentu koje je godinama bilo gaženo a na vrhuncu tog vremena naš predstavnički dom je sveden na rijaliti”, kada smo svjedočili nastavku istog tog rijalitija koji se zove “Za ideale ginu budale”.

Dobro primjećuje Ivanović da je DPS na “projektu sveopšte pinkavizacije Crne Gore, DF… zdušno asistirao kao glavni izvođač radova” i da bi se u Evropi usvajanje novih odluka i zapošljavane novih savjetnika od strane Vlade u danu kada im se izglasava nepovjerenje, smatralo nekom vrstom državnog udara.

Samo što evropske vlade, način na koji bivaju sastavljene i kako odlučuju, barem francusku, njemačku, talijansku, pa čak ni belgijsku, a vjerovatno ni Kneževine Luksemburg, ne može dovesti u pitanje volja nekog ambasadora ili zamjenika pomoćnika otpravnika državnog sekretara, jer bi se takav postupak smatrao ne samo pokušajem državnog udara, već i diplomatskim skandalom bez premca.

Ali kada je već Krivokapić na naročito potenciranje svog zamjenika Abazovića, dopustio takvu cirkusku praksu, zbog čega bi bilo kakav njegov daljnji postupak bio skandalozniji od onih na kojima je insistirao vizionar Abazović?

Da li je zbog takvog vizionarstva Ivanoviću skandalozno jer pravoslavni episkopi u Crnoj Gori otvoreno negoduju u strahu od povratka vlade koja ih je željela uništiti, a potpuno neskandalozno da se o prilikama u drugoj državi oglašavaju Brisel, Pariz, Berlin i pogotovo Rim koji u svom središtu ima crkvenu državu koju je nedavno posjetio vizionar Abazović.

Kao što je posjetio i srpskog patrijarha Porfirija i to netom nakon što je patrijarh u sjenci, Irinej Bulović, objavio da SPC neće potpisati temeljni ugovor sa SPC dok je Krivokapić premijer, da bi potom posjetio i Aleksandra Vučića, netom prije nego što će oboriti Krivokapićevu vladu.

Nezahvalno je ovdje ulaziti u Abazovićeve motive za ovakvo ponašanje, ali je teško reći da nisu skandalozni.

Ako i sam Ivanović konstatuje da su “Demokratski front, SNP, Demos, dočekali su ono što su mjesecima unazad neskriveno priželjkivali – da Krivokapića udave tuđim rukama”, bilo bi fer i da ispravno odgovori na pitanje ko im je to davljenje omogućio i koji su motivi omogućitelja?

Ako su Vučićevi tabloidi najbezobzirnije kidisali na Krivokapića i ako je Vučićev patrijarh kao marioneta svog bačkog mentora učinio sve da ga diskredituje čak i u očima pravoslavnih hrišćana u Crnoj Gori i ako su političari DF-a nesumnjivi Vučićevi poslušnici, ne bi li se i najpristraniji Abazovićev fan zapitao da li je koincidencija da je Krivokapić zadavljen baš rukama svoga zamjenika?

I odakle, onda, umjesto toga, u argumentaciji, inače vrlo bistrog i akribičnog Ivanovića evociranje davnašnje opaske o Abazoviću da ga “od Crnogoraca/Srba ga dijeli sve, a sa Albancima/Bošnjacima veže malo šta”, odnosno da kao “slamka među vihorove” nastoji zacijeliti rane ovih zavađenih etniciteta?

Abazović bi to zaista bio da nije srušio postojeću vladu, koja je zaista bila “slamka među vihorove” i da je nastavio insistirati na očiglednoj istini da Krivokapić nije isto što i DF i da je, ma koliko to teško bilo povjerovati patološkim srbomrscima, Crnu Goru branio od beogradske vlasti više nego Milo Đukanović u toku svoje tridesetogodišnje vladavine. I da je ta vlada, makar u postjugoslovenskim uslovima bila smijurija bez istinskih ovlasti, mogla, postepeno otopljavati odnose između desetina bezumno sukobljenih identiteta u državi čija populacija jedva prelazi pola miliona.

Nakon ovoga to što ga od Srba dijeli sve, a sa Albancima/Bošnjacima ga veže malo šta više nije Abazovićeva prednost. On i za jedne i za druge, a što je najgore za sve one koji su u njega polagali nade postaje ništa, još jedan u nizu politikanata, još jedno veliko razočarenje, još jedan talentovani trgovac šarenim lažama i praznoslov unatoč elokvenciji.

Kao takav on nema šanse da dovede do rješenja “gdje će se svi osjećati pomalo dobitnicima”, nego baš naprotiv, on će dodatno polarizovati radikalne stavove. Kod Srba zbog toga što je ispalo da čak iako, uprkos izbornim rezultatima ne učestvuju u vladi jer su stranci zabranili, čak i ako priznaju Kosovo, čak i ako, bez ikakve potrebe, po drugi put usvajaju rezoluciju o Srebrenici, čak i ako trpe sva moguća poniženja ponovo dobijaju nogu u debelo meso.

Dakle to će dovesti do jačanja najšovinističkijih elemenata kod Srba, do čega će doći i kod isključivo nacionalnih Crnogoraca jer će im DPS i slične građansko-šovinističke opcije dodatno radikalne Srbe predstavljati kao dokaz da ih je neophodno uništiti zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Ma koliko vodstva DPS-a i DF-a potajno željela da mogu sastaviti zajedničku vladu, razvoj događaja će ih onemogućiti u ispunjenju takve manipulacije, a budućnost Crne Gore će biti stanje sumornog i još dublje podijeljenog društva kojim će carevati organizovani kriminal dodatno ojačan perspektivama Otvorenog Balkana, koji će, moguće, povećati standard stanovništva zemalja koje ga budu činile, ali će, svejedno ostati prostorom bestijalnog huškanja kako bi etnički šovinisti zadržali svoje pozicije.

A tome je najviše doprinio Dritan Abazović, kao i svi one lažno opozicione snage koje, tobože, mire i ujedinjuju, a onda radi ličnog oportunizma i komoditeta svojih lidera učine štetu veću od najrigidnijih šovena i huškača. Zato što ljudima efektno ubijaju nadu. I tu nema ni kompromisa ni pomirenja.

Vjerovatno je zato i Ivanović, odgovarajući samome sebi na pitanje, da li je crnogorska elita sposobna bilo za jedno bilo za drugo odgovorio: “Nijesam siguran!”

Ja sam siguran! Nije!

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU:

Piše: Vuk Bačanović za Vijesti
Foto: Printscreen YouTube / MINA

Advertisement