Chicago, IL
30°
Clear
6:55 am7:00 pm CDT
Feels like: 21°F
Wind: 12mph WSW
Humidity: 59%
Pressure: 30.06"Hg
UV index: 0
1 am2 am3 am4 am5 am
30°F
30°F
30°F
30°F
30°F
TueWedThuFriSat
54°F / 30°F
39°F / 27°F
36°F / 32°F
41°F / 30°F
36°F / 28°F

Published 5 years ago

By admin

VRATIO SE IZ AMERIKE I NAPRAVIO ČUDO U PREDGRAĐU: Košarkom sklanja problematičnu decu sa ulice i od njih pravi ljude!

Od deca koja su pila, pušila i pravila probleme Milan Vujičić je uspeo da napravi uzorne mladiće, ponavljači sada idu na školska takmičenja, a deca iz siromašnih porodica ne plaćaju treninge. Uz sve to, njegovi kadeti su drugi u Beogradu, odmah iza Partizana

Milan Vujičić (37) vratio se pre nekoliko godina iz Amerike u Srbiju sa suprugom Amerikankom i dvoje dece i odlučio da svoje znanje, energiju i novac ulaže u mlade i to na veoma specifičan način.

On je magistar nauka i FIBA košarkaški trener sa velikim međunarodnim iskustvom, a u rodnoj Sremčici osnovao je Košarkaški klub „Šuter“ u kome okuplja dečake i devojčice uzrasta od pet do osamnaest godina.

Ovaj klub, koji je deo sportskog udruženja “Elite Athlete” iz Sremčice, deci koja nisu u mogućnosti da pokriju troškove članarine omogućava besplatne treninge, i učestvovanje na domaćim i internacionalnim turnirima. Ovi talentovani sportisti igrali su do sada protiv Libanaca, Kineza, Engleza, Italijana, Belgijanaca na turnirima u Grčkoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori…

U Sremčici je zahvaljujući Vujičićevom angažovanju otvorena velika sportska hala koja se prostire na sedam stotina kvadrata i ima i sopstvenu teretanu. To je prva košarkaška profesionalna dvorana u Sremčici, a izgrađena je za potrebe kluba „Šuter“.

-Ja sam rođen i odrastao sam u Sremčici; uvek mi je bio san da se jednog dana vratim i napravim ozbiljan projekt koji će staviti moju Sremčicu na košarkašku mapu. U košarci sam od kad znam za sebe. Kao dete, putovao sam satima na treninge i utakmice u različite krajeve Beograda, jer Sremčica nikada nije nudila ozbiljne uslove za razvoj košarkaša (do sada). Ko je hteo ozbiljnije da se bavi košarkom morao je da odlazi iz Sremčice. Sada je sve drukčije, jer danas deca iz svih krajeva grada dolaze baš u tu malu Sremčicu ne bi li bili deo KK „Šutera“. To je za mene najveći kompliment.

Od deca koja treniraju u ovom klubu ne očekuje se samo da napreduju u sportu, već i da nauče da budu dobri i vredni ljudi, na čemu njihov trener insistira.

VICEŠAMPIONI: Kadeti KK Šuter igrali u finalu gradskog prvenstva sa Partizanom

“Moja” deca moraju biti posvećena. Iskreno, mnogo tražim od njih, ne samo sa aspekta košarke već sa aspekta škole, i života u celini. Glavni cilj je spremiti decu za život i za sva dobra i zla koje on nosi

-“Moja” deca moraju biti posvećena. Iskreno, mnogo tražim od njih, ne samo sa aspekta košarke već sa aspekta škole, i života u celini. Glavni cilj je spremiti decu za život i za sva dobra i zla koje on nosi. Kada je košarka u pitanju, numerički rezultat me ne zanima, zanima me individualno zalaganje svakog pojedinca a to samo po sebi donese i po koju medalju. Kada pričamo samo o košarci, gajim taj američki sistem rada; do srednje škole (kadetski uzrast) cilj je samo individualni razvoj igrača. Rezultat me apsolutno ne zanima. Kada su kadeti i juniori u pitanju, tu se već igra malo ozbiljnija košarka i tu se prepoznaje i vidi dugogodišnji rad. Od osnivanja nismo imali gubitničku sezonu, sve naše selekcije pobeđuju ali moram naglasiti da je ova sezona bila nesvakidašnja jer smo otišli na završni turnir druge lige sa dve selekcije, juniorskom i kadetskom. Juniori su bili četvrti a kadeti drugi u gradu. Bolji od nas je bio samo veliki Partizan.

PRVO ČOVEK, ONDA KOŠARKAŠ: Milan uči decu da postanu ljudi

Mnogi njegovi košarkaši bili su problematična deca, sa lošim ocenama, ponašenjem i navikama. Milan je to u velikoj meri promenio, a i sam je prošao trnovit životni put.

– Ja sam ponavljao razred u srednjoj školi, a sada sam doktorand na univerzitetu u Alabami. Sa celom porodicom sam se posvađao jer sam živeo kao podstanar, trebalo je da izgradim kuću, dobijem drugo dete, a ja sam novac ulagao u halu za košarku, jer smo tada trenirali u školskoj sali i papreno plaćali termine. Imam svoju teretanu gde vežbaju, u okviru koje je prostorija za učenje. Sve što zaradim od članarina u teretani dajem za klub, ali i iz svog džepa, niko nam ne pomaže, kaže Milan.

ŠKOLA ZA SVE: Siromašna deca ne plaćaju članarinu

Naravno, nisu svi koji treniraju bili problematični, ima i odličnih učenika, ali i dečaka koji moraju da rade na građevini već sa 16 godina.

– Mojim klincima stalno govorim da bez škole nema ništa. Ne pričam im bajke da će biti vrhunski košarkaši. Ne biste verovali kakvi su bili u početku, dolazili su sa opasnim psima na treninge, pili pivo u kafićima, a nisu ni blizu punoletstva. Sa nama je trenirao navijač Crvene zvezde koji se stalno tukao sa pristalicama Partizana. Naučio sam ih manirima, pravopisu, persiranju i komuniciram sa njihovim razrednim starešinama, pa ih kaznim ako dobiju keca. Bilo je tu i mnogo tužnih priča, dece koja spavaju tri sata jer rade noćnu smenu na građevini sa samo 16 godina, ali su stizala i u školu i na trening – objašnjava miljenik cele Sremčice.

Otišao sam u SAD sa 300 dolara u džepu, bez igde ikoga i veoma lošim poznavanjem engleskog jezika. U tolikoj Americi ja sam samo poznavao mog sadašnjeg kuma Robija, Albanca koji i dan danas živi u Nju Džersiju. On mi je uvek bio podrška.

-Otišao sam u SAD sa 300 dolara u džepu, bez igde ikoga i veoma lošim poznavanjem engleskog jezika. U tolikoj Americi ja sam samo poznavao mog sadašnjeg kuma Robija, Albanca koji i dan danas živi u Nju Džersiju. On mi je uvek bio podrška. Sećam se svoje prve noći u SAD (Florida), on je bio osoba koju sam pozvao da mi pomogne. Prvih godinu dana sam radio sve i svašta, moj put ka poziciji koledž trenera u zemlji košarke bio je jako težak i trnovit. Amerikanci su jako zatvoreno društvo kada su u pitanju prestižni poslovi koje stranci poput mene jako retko, i teško dobijaju. Ja sam imao sreće. Što se škole tiče tu je sve išlo mnogo lakše nego u Srbiji. Naoružan znanjem koje mi je preneo moj mentor, prof. dr Milivoje Karalejić, prošetao sam se kroz magistraturu dok je doktorat bio dosta teži.

Njegova ideja da košarkom izvodi decu na pravi put mnogima nije izgledala realno.

-Malo je ljudi koji su iskreno verovali da se ovako nešto može postići. Finansijski je bilo jako teško, još uvek sam u dugovima i kreditima. Najviše je tu trpelo zdravlje, mnogo stresa i mnogo godina bez dana odmora je uloženo u sve ovo. Nikada nisam razmišljao da li će se, ili neće, ovo sve isplatiti, samo želim da živim svoj san i da kroz svoje znanje i ulaganje pružim šansu ovoj deci za neko bolje sutra.

ŠKOLA I SPORT: Milan pokušava da pomiri oboje

NIKO VIŠE NE PIJE, NI NA KRŠTENJU

Svima je jasno da je Milan vrhunski pedagog, a ne samo trener. Osim toga, on je i frizer i kuvar.

– Trener ima mašinicu kojom nas šiša da budemo uredni. Sprema nam večere. Naučio nas je da ne jedemo u pekari, a verovali ili ne, ja sam nekada bio debeo. Smršao sam 13 kilograma otkad sam u klubu. Na početku me je uhvatio da pijem i morao sam da trčim dva i po sata ili da se ne vraćam. Primera radi, toliko nas je promenio da i kada nam je dozvolio po čašu piva na krštenju mlađeg brata, mi nismo hteli – otkriva Luka (14).

IMAO SAM KEČEVE, SAD IDEM NA TAKMIČENJA

– Nedavno smo bili u pozorištu, gledali smo predstavu „Buba u uhu“. Išli smo i na liturgiju, ali i na sajam sporta, gde smo igrali košarku. Od kada smo ovde, svi imamo mnogo bolje ocene. Ja sam imao kečeve, a sada sam naučio za peticu iz istorije i razredni me je pozvao na takmičenje. Uveliko se spremam, a nekada sam se tukao i pravio probleme – kaže Uroš, kapiten tima i učenik tehničke škole.

Tekst: Serbian Times, Fokus vesti; Alo Foto: Facebook strana KK “Šuter”

YOU MAY LIKE