Već tri godine vozim kamion u Americi. Tražio sam način da na neko vreme pobegnem od kamiona, a i hteo sam malo da upoznam Čikago. Godinama već živim ovde a praktično nisam ni video grad, nisam stigao. Sada sam našao dobitnu kombinaciju…
Kada su pre deset godina ovi “nabudženi bicikli” stigli na obale i u turističke zone Čikaga, među prvima koji su videli priliku i perspektivu u novoj profesiji bio je i jedan Srbin, student iz Užica. Prihvatio je izazov, nabavio vozilo i krenuo u neizvesnost.
Posle su njegovim putem krenuli i drugi naši momci, mahom dok su čekali da dobiju CDL dozvole i počnu da voze kamione. U poslednje vreme, naročito u poslednjih godinu dana, sve je više onih koji ostavljaju svoje redovne poslove, najčešće upravo kamiondžijske, da bi se 3-4 meseca godišnje, koliko traje sezona, bavili poslom za koji će Vam svi reći da je veoma isplativ. Ali pod jednim uslovom – da ga dobro radite i poznajete sve njegove tajne i cake.
U međuvremenu, nekoliko naših “čikaških rikšara” koji su prvi krenuli u biznis je zaradilo dovoljno novca da kupi po 15-20 rikši, koje onda izdaju drugim vozačima, najčešće opet našim ljudima. Drugi su opet zadovoljni kada kupe svoju rikšu, sa kojom mogu uvek, zapravo kada im to vreme dozvoljava, da izađu na ulicu i zarade prilično dobru, bolje reći odličnu dnevnicu…
SRPSKI RIKŠA MONOPOL
Mic po mic, ta grupa je postajala sve veća i moćnija, tako da danas, od ukupno 200 rikši koliko je dozvoljeno po propisima grada Čikaga, po nekim procenama skoro 70% voze upravo Srbi i Crnogorci. Od četiri devojke koje voze rikšu, dve su naše.
Ono što je za pohvalu i primer jeste da su ovi momci vrlo organizovani i povezani, da imaju svoje viber-grupe na kojoj razmenjuju važne informacije. Kada se nekom pokvari rikša, ili ima problem druge vrste, može da javi kolegama koje su uvek spremne da pruže pomoć. Ona već opevana srpska nesloga za njih ne važi.
-Sami smo na ulici, ovo je veliki grad i svašta se u njemu dešava. Ko će da ti pomogne ako ne neko tvoj. Dešavalo se ljudima svašta, bilo je i opasnih situacija, ali uvek je neko bio u blizini da pritrči i pomogne. Držimo se jedni drugih, jaki smo, tako smo i došli u situaciju da danas držimo monopol u ovom poslu. Rade i Amerikanci, ali mi dominiramo, ističe za Serbian Times Ivan Ilić iz Smedereva, koji za sebe kaže da je “kamiondžija na raspustu”, a upoznali smo ga tako što nas je prethodno pokupio, bolje reći spasao posle koncerta Rolling Stones-a.
Na Stonse sam krenuo ujutru u 11, a došao kući oko 2 iza ponoći, polomio se od posla, ali sam i dobro zaradio. Prosek je bio od 1.000-1.200$. Što je bolje nego da sam vozio kamion. Ne plaćaš benzin, gorivo, napuniš struju i cepaš! Ali dešava se da vozim i ceo dan za 150$, kada je kiša ili jak vetar
-Već tri godine vozim. Tražio sam način da na neko vreme pobegnem od kamiona, a i hteo sam malo da upoznam Čikago. Godinama već živim ovde a praktično nisam ni video grad, nisam stigao. Sada sam našao dobitnu kombinaciju…Tri meseca godišnje su rezervisana za rikšu, na jesen sedam u kamion, onda kada krene žestoka zima pravim pauzu, da bi na proleće nastavio sa kamionom. Vožnja rikše je zabavan posao, dobra je zarada, nemate gazdu, kući ste svaki dan, upoznate nove ljude, kulture, nacije… Još kad bi mogla da se vozi cele godine… konstatuje naš sagovornik i vozač.
POGLED U NEBO
Ali ne može, na Ivanovu žalost. Čikago je grad u kome je teško planirati kada ćete voziti rikšu, jer čak i u junu zna da zahladi, što se upravo dešava ovih dana. Dok se vozimo pored obale jezera Mičigen naš sagovornik baca pogled ka nebu gde se vrzmaju neki sumnjivi oblaci:
-Neće valjda, majku im!
Kada je lepo vreme, a naročito kada su na programu utakmice i koncerti na Soldier Fieldu i Wrigley Fieldu, može odlično da se zaradi. Najbolja lova je, priznaje, za vreme Gej parade. Juče je, kaže, radio ceo dan, jer se koncert Roling Stonsa ne propušta.
-Krenuo sam ujutru u 11, a došao kući oko 2 iza ponoći, polomio se od posla, ali sam i dobro zaradio. Prosek je bio od 1.000-1.200$. Što je bolje nego da sam vozio kamion. Ne plaćaš benzin, gorivo, napuniš struju i cepaš! Ali dešava se da vozim i ceo dan za 150$, kada je kiša ili jak vetar. Koncerti i ragbi utakmice su definitivno najbolja prilika za zaradu. Može da se vozi i zimi, kad bi recimo Bersi češće ulazili u plej of…ali nismo mi te sreće. Inače može da se uzme dobra lova, ono što bi neko drugi zaradio za pola meseca mi odradimo za jedan dan, dodaje Ivan dok šparta između kolona turista standardnom rutom duž Lake Shore Drive-a prema Navy Pier-u.
CENA PO DOGOVORU, BAKŠIŠ OBAVEZAN
Cena prevoza varira od situacije do situacije. Dogovara se pre nego što rikša krene, da posle ne bi bilo nesporazuma. Standard je 15-25$ po osobi za pređenu milju, u zavisnosti da li se ide uzbrdo, nizbrdo, kolika je gužva u saobraćaju. Kada je velika i ljudima treba hitan prevoz, cena ide i do 50% gore. Za neke posebne ili duže rute pregovara se sa mušterijom. Bakšiš je normalna stvar…
Baterije su male ali znače. Otprilike je odnos 50/50% između struje i fizike, pedala. Nije loše ni to što praktično radiš i treniraš, na vazduhu si, vodiš zdrav život…
Ivan Ilić, vozač rikše
-Ukoliko odradite posao kako treba, mušterija je zadovoljna, bude i ekstra bakšiš. Nema taksimetra, kilometraža se određuje odokativno, iz iskustva (smeh). Tu je i google pa mušterija može da proveri koliko smo se vozili. Sad smo se modernizovali pa možemo da naplaćujemo i karticama, ne samo keš kao nekada – dok tera “točak” pokazuje nam jednostavnu alatku kojom skida novac sa kartica.
Da bi se bavili ovim poslom treba vam posebna dozvola, polaže se pismeni ispit, a da bi do njega stigli morate da imate “clean record”. Cela procedura traje pet dana. A valja uložiti i u rikšu. Prosečna cena za polovnu rikšu u zavisnosti od godišta, stanja, od toga da li je trosed ili petosed…kreće se od 3.500-5,6.000$.
ULAGANJE KOJE SE ISPLATI
-Trebaju vam minimum dve ili tri baterije, a cena jedne je negde oko 600$. Dobro je kada imate lepa svetla, muziku, krov da vam mušterije ne izgore, a to sve košta, sve skupa od 1.000-1.500$. Mogu i da se rentaju, ali isključivo na godinu dana, tako da za novac koji potrošite tako možete da kupite svoju rikšu. Naravno, treba Vam i dozvola, koja se ne dobija tako lako jer je ograničen broj rikši u Čikagu. Može da nas bude samo 200 u celom gradu. Ima i “divljaka” koji dođu iz drugih gradova, pa se jure sa policijom, ali to je veliki rizik, konstatuje naš prevoznik.
Dešava se da vozite neko društvance, neke devojke, da im se dopadnete, pa onda kreću i “nepristojne ponude”, nude vam seks, da provedete noć sa njima, ali uglavnom ne pristajemo, mi smo profesionalci(smeh)
Ivan Ilić Ilke
Ističe kako nemaju problema sa vozačima putničkih i teretnih automobila, taksistima, ali oni imaju “problema sa njima”(smeh). Vozi se uglavnom po biciklističkim stazama, gde ih ima. Kad ih nema, na ulicu, ko i svi drugi. Rikše su, podvlači, vrlo sigurna vozila i praktično ne mogu da se prevrnu.
Vozeći tako razne ljude dešavaju se i različite situacije. Ima i neprijatnih, ali se one uglavnom izbegavaju još u startu:
NEPRISTOJNE PONUDE
-Gledate da preskočite pijane ljude ako možete. Ako naknadno vidite da je neko pijan onda ne ulazite mnogo u priču, gledate samo da ih bezbedno dovezete na odredište i to je to.
Ima i onih prijatnijih situacija sa klijentima, onima ženskog pola…
-Dešava se da vozite neko društvance, neke devojke, da im se dopadnete, pa onda kreću i “nepristojne ponude”, nude vam seks, da provedete noć sa njima ali uglavnom ne pristajemo, mi smo profesionalci(smeh). Bilo je i situacija sa malo starijim gospođama, tu vam bude malo neprijatno, ali ajde, morate da istrpite.
Pitamo Ivana koliko je naporna vožnja bicikla i koliku mu baterije pomažu:
-Baterije su male ali znače. Otprilike je odnos 50/50% između struje i fizike, pedala. Baterije gledaš da prištediš, kad dođeš na neku nizbrdicu isključuješ ih, da ti duže potraju. Nije loše ni to što praktično radiš i treniraš, na vazduhu si, vodiš zdrav život, daje Ivan korisne savete budućim vozačima.
Dok se opraštamo dodaje da retko kada vozi naše ljude…
-Pravo da ti kažem, retko i viđam naše ljude u downtown-u, naši uglavnom žive i rade u predgrađima. Kad se to desi, ne naplaćujem punu tarifu, već dajem “zemljački popust”, baš idem dole sa cenom. Oni onda hoće da plate više, časte, tako da sve ispadne super. Naši smo!
TEKST: Antonije Kovačević VIDEO: Goran Pikula