Chicago, IL
34°
Clear
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 30°F
Wind: 3mph W
Humidity: 64%
Pressure: 30.17"Hg
UV index: 0
5 am6 am7 am8 am9 am
32°F
30°F
30°F
32°F
36°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
52°F / 37°F
45°F / 43°F
48°F / 41°F
45°F / 36°F

Published 4 years ago

By admin

VELIKA SRPSKA DONATORKA IZ NJUJORKA, RADMILA MILENTIJEVIĆ: “Ako Srbija ne podigne spomenik Pupinu, ja ću to učiniti”

U Srbiju dolazi četiri puta godišnje. Svakog juna, od 2011, dodeljuje se nagrada s njenim imenom našim studentima istorije i književnosti. Dobitnica je nagrade ostrva Elis, koja se dodeljuje zaslužnim emigrantima, a među dobitnicima je sedam predsednika SAD. Autorka je knjige o Milevi Marić Ajnštajn, koja je s engleskog prevedena na srpski, francuski i rumunski

Kud god je išao Mihajlo Pupin, „Njujork tajms” ga je pratio u stopu, a to je velika stvar. Toliko je učinio u nauci, za srpski narod u Americi i za Srbiju. On je Srbiju doveo u Ameriku. Međutim, sa stvaranjem Jugoslavije Pupin se briše sa scene i tek pedesetih godina ovde izlazi njegova biografija, kaže profesorka Radmila Milentijević, čiju knjigu o Pupinu treba da objavi Univerzitet Kolumbija, a u junu će izaći i prevod na srpski.

Radmila Milentijević u Americi živi od 1954. godine. Studirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, magistrirala istoriju na Čikaškom univerzitetu i doktorirala na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Predavala je Savremenu evropsku istoriju na Siti koledžu Gradskog univerziteta u Njujorku, gde je bila i profesor emeritus.

U Srbiju dolazi četiri puta godišnje. Svakog juna, od 2011, dodeljuje se nagrada s njenim imenom našim studentima istorije i književnosti. Dobitnica je nagrade ostrva Elis, koja se dodeljuje zaslužnim emigrantima, a među dobitnicima je sedam predsednika SAD. Autorka je knjige o Milevi Marić Ajnštajn, koja je s engleskog prevedena na srpski, francuski i rumunski.

MILEVA I ALBERT AJNŠTAJN: Radmila napisla knjigu o srpskoj matematičarki

Pominjete da je Pupin ostao nepoznat i ovde i u Americi…

Njegove knjige bile su veoma popularne. Kada je objavljena njegova autobiografija u septembru 1923, u novembru je već rasprodata i izašlo je drugo izdanje. Sledeće godine dobio je Pulicerovu nagradu i te godine izlaze četiri izdanja po 10.000 primeraka. Posle toga svake godine po dva ili tri izdanja do 1929. i ekonomske krize. Takođe, Pupin je imao 34 patenta, a ne 24 kako se ovde često pominje. Vudro Vilson ga je stavio u vladinu komisiju za aeronautiku kako bi se našao način da se putem dalekosežne telefonije uspostavi veza između aviona. Kada je Pupin otišao u penziju, predsednik SAD Harding pisao mu je pismo u kojem pominje da je njegov izum u avijaciji veliko blago. Po završetku Drugog svetskog rata komunisti nisu hteli da čuju za takvog čoveka.

Pupinovo ime otvaralo je mnoga vrata, ali je imao i neprijatelje?

Bio je seljački sin, s pet centi u džepu došao u Ameriku i ostvario američki san. Mnogo je učio, bio je jedan od najboljih studenata Kolumbija univerziteta koji mu je dao prvu Tindalovu nagradu za usavršavanje u Berlinu. Usavršavao se i u Kembridžu i smatrao je da nauka treba da služi čovečanstvu. Još u gimnaziji u Pančevu bio je slobodoljubiv, gazio je austrougarsku zastavu i hteli su da ga izbace iz škole… Studije je započeo u Pragu pa otišao u Ameriku. Tamo je zatekao srpske radnike razbacane širom zemlje u tzv. lokalna društva i on lansira ideju da se udruže u federacije da bi imali bolje osiguranje. Radili su u čeličanama i ako se povrede ili razbole, gazda za to nije bio odgovoran. U Udruženju „Srbobran” u Pitsburgu ukradeno je 32.000 dolara i oni su bili za federaciju da se ne bi pročulo da su bankrotirali. Molili su da ih Pupin ujedini. On osnova federaciju „Sloga”, prijavio je državi Njujork, a za novac od članarine kupovao akcije.

Paja Radosavljević, psiholog, bio je impresioniran Pupinom. Kako sam nije imao takav uticaj, udružio se sa „Srbobranom” u nameri da sklone Pupina s mesta predsednika „Sloge” i da Tesla postane potpredsednik. U pismima Tesli, Paja Pupina naziva najgorim imenima. Mudri Tesla ne odgovara pismeno nego mu kaže da će pričati kad se vide. Tesla daje svoje ime na izbore, ali narod bira Pupina s 91 odsto. Pupinov cilj je bio da sačuva „Slobodu” i srpski narod obezbedi u nevolji. Na kraju, u pismu Radosavljeviću, Tesla 1919. piše da on kao američki građanin neće da se meša u srpsku politiku i kaže da diže ruke od ovih pitanja.

TESLA I PUPIN: Nisu se nikad svađali

Kakav je bio odnos Pupina i Tesle?

Tesla ga je zvao u pozorište a Pupin njega na piće u hotel „Astorija”. Jedini konflikt je ovaj u vezi s Radosavljevićem. Kad je bio Teslin 75. rođendan, organizator je zvao Pupina koji je odgovorio da Teslu nije video više od 20 godina i zato mu nije poslao čestitku. Pupin se nije svađao ni sa kim. Nikad nije napisao nešto protiv Tesle ili Radosavljevića. Tesla je došao kad je Pupin bio na samrti, ali ne zna se o čemu su pričali.

Pupinova uloga u Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919?

Nikola Pašić je rekao predsedniku vlade Protiću da bez Pupina teško da može nešto da uradi u Parizu. Kazao je da svi iz američke delegacije znaju Pupina i da ga dižu u zvezde. U američkoj delegaciji su dva Pupinova druga s Kolumbije, a godinu dana ranije srpska zastava vijorila se ne samo na Beloj kući, kao što se često ponavlja, već je ceo Vašington bio pod srpskim zastavama koje su bile istaknute na svim državnim institucijama. Vilson je u svom proglasu apelovao na narod da se tog dana u crkvi pomole za Srbe zbog njihove izuzetne uloge u Prvom svetskom ratu…

PUPINOVA ULOGA U PARIZU: Sačuvao Banat, Dalmaciju i ostrva

U Parizu su pregovarale velike sile: Engleska, Francuska, Italija i Amerika. Pašić je pozvao Pupina da hvata prvi brod jer je na dnevnom redu Banat. Šta su se setili? Rekli su američkoj delegaciji da je Pupin iz Idvora u Banatu i da tu samo Srbi žive. Vilson je naredio delegaciji da Srbi dobiju predele gde su Srbi u većini. Kad je stigao Pupin, Pašić mu ispriča da je Banat rešen, ali treba rešiti Dalmaciju i ostrva. Dve nedelje su Pupina obučavali o tim pitanjima i sačuvali su jadransku obalu, Bled i Triglav za Sloveniju. Hrvati mu nikada nisu zahvalili, ali Slovenci jesu. Proglasili su ga počasnim građaninom Bleda i podigli mu tamo spomenik.

Treba reći i da je Srbija u SAD poslala pukovnika Pribićevića da sakuplja volontere za Prvi svetski rat. Pupin mu je kazao da sa Srbima neće imati problema, ali da su Hrvati i Slovenci pod uticajem katoličkog klera i austrougarskih konzula, imaju dobre poslove i neće da ginu za srpskog kralja. Trebalo je da sakupe 15.000 Hrvata i Slovenaca, a našli su svega 300.

U privatnom životu Pupin nije imao sreće…

Prvu ženu je mnogo voleo i nakon njene smrti bio je veoma utučen. S njom je imao kćerku Varvaru, kojoj je ostavio osiguranje da može da živi do kraja života i da joj Kolumbija isplaćuje 9.000 dolara godišnje. Igrala je tenis, jahala konje, imala ergelu, išla na trke. Nije htela da studira i stalno je bila u dugovima. Pobegla je s učiteljem jahanja i ubrzo se razvela od njega. Udala se onda za čoveka koji je završio Harvard i imao je veliko nasledstvo. Nisu imali dece. U drugoj godini braka, u Detroitu, zet piše Pupinu da njegovo nasledstvo nije dovoljno i da im Pupin šalje više. Pupin je ostavio Kolumbiji novac i svoju veliku vilu, oko 10 hektara zemlje – gde je imao 100 simentalki, ali posle njegove smrti Kolumbija je iz sentimentalnih razloga kuću vratila njegovoj kćerki. Zet je prodao skupe tepihe, Pupinove medalje od zlata, a papire iz kuće zapalio. Bio je mentalno oboleo i jedno vreme u duševnoj bolnici. Pupin je imao i drugu, nevenčanu ženu, takođe Amerikanku. Ona je imala dvoje dece iz prvog braka, a s njim nije imala poroda.

Da li će Pupinove mošti biti vraćene u Srbiju?

Pupin je sahranjen na groblju u Bruklinu, jer tada nije bilo srpskog groblja, a predlog je da se njegove mošti prenesu u Crkvu Svetog Save na Vračaru. Imao je tri sestre i one imaju unuke. Kontaktirala sam s jednim od njih i on je za to da se mošti vrate u Srbiju. Ta odluka mora da se registruje u sudu i da se saglase ostali potomci. Inače, sada je srpska crkva u Patersonu kupila imanje za prvo srpsko groblje. Dala sam im donaciju i daću još. A ako Srbija za godinu-dve ne podigne spomenik Pupinu, ja ću to učiniti.

Blizu dva miliona dolara svog novca dali ste institucijama u Srbiji, SAD, Rumuniji i Francuskoj…

Šta drugo da radim? To je moje poimanje smisla na ovoj zemlji. Moji koreni su veoma jaki. Odrasla sam bez dedova koji su poginuli u Prvom svetskom ratu. Moja nepismena baba stalno je govorila o Svetom Savi, caru Lazaru, Karađorđu. Uvek je davala novac Cigankama koje su prosile. Pitala sam zašto daje naše pare umesto da mi da za bombone. Ona je govorila: „Dušo moja, živi i pomozi gladnom da živi.”

Iz Amerike sam slala pomoć porodici. Za vreme studija u SAD radila sam kao kelnerica u kafani u Čikagu, računovođa u jednoj fabrici i prevodila stručne radove s ruskog za profesora hemije. Prva donacija bila mi je 10 dolara za školovanje princa Aleksandra u Americi. Kako je Amerika tada htela da okrene Tita na zapad, dovodili su naše ministre preko leta. Položila sam ispit u Stejt departmentu i radila kao prevodilac. Među njima je bila Stanka Veselinov, ministar kulture, koja me je posle vodila po našim manastirima. Tu sam videla teško stanje, kasnije i pomagala Crkvu.

U našoj vladi ste bili ministar bez portfelja od jula do novembra 1992. i ministar informisanja od februara 1997. do marta 1998. Držali ste predavanja o jugoslovenskoj krizi na američkim univerzitetima, davali intervjue za Bi-Bi-Si, Si-En-En, Foks njuz… Predsednik SAD Klinton je odgovarao na vaša pisma. Kako je slika o nama prolazila do medija?

Slobodan Milošević me je pozvao u vladu. Rekao je da tražimo način za mir u Bosni. Panić je posle angažovao vladu da obara Miloševića, o čemu sada pišem u memoarima.

Na univerzitetu u SAD radila sam i odnose s javnošću i dosta novinara sam znala. Da sam napadala srpsku vladu kao što sam napadala američku bila bih na Golom otoku, ali u Americi ipak ima slobode. Hteli su da me izbace s fakulteta jer branim genocidan narod, rekavši da zbog toga nisam kvalifikovana da predajem istoriju. Međutim, rektor i UO su stali uz mene.

Nisu svi novinari tamo protiv Srbije. Prva moja velika debata na Si-En-Enu bila je s Matom Meštrovićem, profesorom istorije na američkom univerzitetu, sinom Ivana Meštrovića. Novinar nas pita ko želi prvi. Ja kažem: „Ovo je 20. vek, ako gospodin hoće prvi, slobodno.” On poče da su velike razlike – Hrvati su civilizovani, a Srbi su nalik Ciganima. Rekla sam da hoću da ceo svet čuje da su razlike između Srba i Hrvata ogromne i one su došle do izražaja kada je Hitler napao Jugoslaviju. Hrvati su ga zagrlili, on im je dao nezavisnu državu, a Srbi su se borili protiv njega i nacizma. Kažem da su Hrvati stvorili konclogore i ubijali Srbe, bacali u jame i palili ih u crkvama, da su čak i nemački komandiri bili time zgroženi. Ubijali su tada i Jevreje i Cigane i zato ovaj gospodin nas izjednačava s Ciganima. A kad se završio rat, mi smo prihvatili državu jedinstva. Za Miloševića je rekao da je diktator, a ja sam kazala da ga je narod izabrao i da on ne da cepanje država.

U Sjedinjenim američkim državama ste član Demokratske stranke.

U Demokratskoj stranci sam od kraja šezdesetih godina. Kad su nas bombardovali, napadala sam Klintona u medijima da nam razara zemlju protiv svakog međunarodnog zakona. Sada sam u opoziciji u okviru stranke jer nisam za politiku koju Amerika vodi od završetka Hladnog rata. Amerika mora da promeni politiku i da se ne ponaša kao imperija koja poseduje arsenale za uništavanje. Važno je da shvati da više nije jedina sila na svetu i da se konstelacija snaga menja. Rusija staje na noge, Kina je jaka, mala Severna Koreja ima atomsku bombu i Iran će da je dobije. Amerika mora da sarađuje s velikim silama a ne da izaziva treći svetski rat.

U izveštaju Cije iz 1989. pisalo je da se Jugoslavija raspada i da nema sile koja će to da zaustavi. Da razlog raspada počinje na Kosovu i da je tu sve pripremljeno – Šiptari s Kosova su u Albaniji obučeni za gerilski rat a municija prebačena i iz Nemačke. Pisalo je da to uvodi Srbiju u građanski rat, da će Milošević pokušati to da spreči, ali će mu ruke biti vezane na Kosovu. Kao ministar sam dva puta bila na jugu Kosova gde niko nije došao da ih obiđe od kraja Drugog svetskog rata. Ljudi su mi ljubili stope, ostavljeni i napušteni. Pokazivali su rupe kroz planine kroz koje su Albanci dolazili jer je Kosovo za njih bilo spas. Tito je to dozvolio. Granica nije čuvana.

Kakvo je raspoloženje sada u našoj dijaspori?

Većina ne voli ovu politiku sada. Pripremamo se da idemo na sud zato što je vladika istočnoamerički Irinej od 2016. raspustio parohiju u Njujorku i potrošio silan novac. Živi u dvorcu s 24 sobe, s bazenom, a skupština crkve nije održana četiri godine. On nas je razorio, mnogi ljudi iz crkve su otišli zbog njega u srpsku crkvu u Nju Džerziju, neki u rusku, a neki čak u grčku crkvu.

Kad je reč o Donaldu Trampu on neće moći mnogo da uradi jer nema većinu u Kongresu. Ja sam glasala za njega jer nisam htela Klintonove koji su nas bombardovali. Tramp nema uglađenost i nisu ga još naučili tome. Oni ga napadaju, a on se rita. Ali ponovo će dobiti izbore. Smanjio je nezaposlenost koja je manja nego pre nekoliko decenija, što je dobro za radničku klasu, a kontroliše i invaziju emigranata. Ovo će biti velika opomena establišmentu u Americi da uskladi politiku s potrebama naroda i onim što su zaista američki interesi.

Novac i lekovi za srpski narod

Radmila Milentijević finansijski je pomagala srpski narod u Krajini, Republici Srpskoj i Kosovu, uložila je novac u odbranu Miloševića, Mladića i Karadžića u Hagu. Miloševićevu odbranu u Hagu prevela je na engleski. Od 1993. do 2001, u više od 20 prekookeanskih letova, donosila je lekove kao predsednica Svetskog srpskog dobrovoljnog fonda za humanitarnu pomoć – u kliničke centre u Banjaluci i Prištini, Vojni bolnički centar u Kninu, Dečju kliniku u Tiršovoj… Lično je pomogla Sabornu crkvu u Beogradu s 269.000 dolara, Crkvu Svetog Save na Vračaru s 91.300 dolara, Crkvu Svetog Save u Njujorku 143.300, Crkvu Svetog Jovana Krstitelja u Patersonu 7.200, dala je 21.100 dolara Narodnom muzeju za vitrinu za Miroslavljevo jevanđelje, Crkvi Svete Petke u Bondiju, u Francuskoj 20.000, za SANU 19.310, Hilandaru 13.100, Crkvi Svetog Vaznesenja Gospodnjeg u Rešici u Rumuniji 60.000, Univerzitetu u Beogradu 45.000, za spomenik kneginji Milici u Trsteniku 21.000 i mnogim drugima.

IZVOR: Politika FOTO: SPC

YOU MAY LIKE