Chicago, IL
39°
Partly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 37°F
Wind: 4mph NNE
Humidity: 63%
Pressure: 30.11"Hg
UV index: 0
9 am10 am11 am12 pm1 pm
41°F
43°F
43°F
45°F
45°F
SatSunMonTueWed
57°F / 37°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
41°F / 34°F

Published 3 years ago

By Antonije Kovačević

SVI VOLE BABU MIM! Ova Srpkinja je član “Kuće slavnih” Epla, a 1990-tih je vodila demostracije i pisala američkim predsednicima!

Novopridošli Srbi, oni koji su u SAD došli poslednjih godina i decenija, često su kritični prema pripadnicima ranijih generacija iseljenika, rođenim Amerikancima, čiji su preci na ovaj kontinent došli pre 100 i više godina. Zamera im se obično što lošije ili nikako ne govore srpski jezik i što su izgubili svaki kontakt sa maticom.

Milana Mim Bižić (79) je živi primer da i pripadnici treće generacije Srba rođenih u Americi itekako osećaju pripadnost narodu od koga su potekli, da čuvaju uspomene, veru, običaje i svoju decu i unuke uče gde je zavičaj njihovih predaka. Baba Mim, kako ovu ženu zove iseljenička kolonija od Istočne i Zapadne američke obale, rođena je u Pitsburgu, ali u njenim venama i dalje teče krv njenih ličkih i kordunaških predaka, koji su se u potrazi za korom hleba obreli u dalekom svetu.

Ova skromna ali neverovatno energična bakica i dan danas je puna entuzijazma za sve ono što se zove srpskim imenom. Uređuje sajt na kome objavljuje tekstove vezane za srpsku i tradiciju svoje porodice, a na društvenim mrežama predstavlja pravu riznicu znanja za one koji bi da saznaju više o ljudima i događajima koji su obeležili istoriju i život naše kolonije sa ove strane Atlantika.

IVER NE PADA…Mim Bižić sa nećakom Amilijom

U prvom delu njene ekskluzivne ispovesti za Serbian Times dotakli smo se njenih predaka, teške borbe za preživljavanje koju su vodili radeći od jutra do sutra u čeličanama i mlinovima, ali i njenog detinjstva provedenog u srpskoj mahali u južnom Pitsburgu, gde su čak i jevrejski prodavci i mesari učili srpski ne bi li izašli u susret mušterijama.

Njenu prebogatu profesorsku karijeru, u kojoj je bila savetnik za obrazovanje u dva američka ministarstva (energetike i trgovine), obeležili su kompjuteri, koje je ambiciozna i vizionarski nastrojena Mim prepoznala kao sjajno pomagalo koje će njenim đacima i studentima pomoći da brže i bolje savladaju nastavno gradivo i prošire vidike.

Krajem sedamdesetih svi su čuli za eksperimentalna računarska odelenja koja je Milana formirala u Pensilvaniji, a u kojima je obrazovala kako studente, tako i njene kolege, profesore. Glas je stigao i do Kalifornije, do “Epla”, tada najveće i najnaprednije kompjuterske kompanije u svetu. Suvlasnici i osnivači “Apple”-a, dva čuvena Stiva, Vozniak i Džabs, odlučili su da angažuju Srpkinju iz Pitsburga kao “stručnog kreativnog saradnika”, ne bi li pomogla “Jabuci” u razvoju edukativnih programa.

IMA TA NEKA SRPKINJA U PITSBURGU…Vozniak i Džabs u garaži u kojoj je nikao prvi “Epl”

– Oni su tada bili zainteresovani da sa svojim softverom uđu u državne škole, čuli su za mene i odlučili da me zovu. Zadatak da me kontaktira dobio je Stiv Vozniak. Uskoro smo postala njihov saradnik, ali i jedan od prvih deoničara “Epla”. Bila su to divna vremena.

ZBOG MIM JE GENIJALNI “VOZ” DOLAZIO U PITSBURG: Osnivač “Epla” Stiv Vozniak (drugi sa leva) sa porodicom Bižić, Miminim suprugom Gasom (levo) i sinom Nikolom (desno)

Voz, kako smo ga zvali, je bio razlog zašto je “Epl” uspeo, on je bio inovator, mozak operacije. On nije bio samo genijalac, nego i dobar čovek, svuda je pomagao ljudima. Posle je napustio “Epl” jer ga je nervirala ta trka za novcem i nastavio da istražuje, da radi na inovacijama koje bi ljudima olakšale život. Takođe, i da se bavi humanitarnim radom. Vremenom smo postali veliki prijatelji i on je nekoliko puta dolazio u Pitsburgh zbog mene, poslednji put bio je tu kada sam se penzionisala kao profesorka. I Džon Skali, prvi i najpoznatiji CEO Epla, je dolazio da me poljubi i čestita kada bih osvajala nagrade, priseća se Baba Mim “slavnih dana”.

ZAJEDNO ZA DECU: Mim i Stiv Vozniak na prezentaciji Apple komjutera u njenoj školi

Sa svojim studentima čak tri puta je osvojila prvo mesto na nacionalnom takmičenju “Apple Computers” 1976., 1987. i 1988. godine i na kraju imenovana u Apple-ovu „Kuću slavnih“.

Ali kompjuterski genijalci nisu bili jedini koji su primetili njen talenat ni entuzijazam. Poznati svetski muzej i fondacija “Smitsonian”, naručio je od Mim udžbenik “Preko granica, leteći u doba kompjutera”, koji je dugo bio prava Biblija za one koji su želeli da koriste računare u obrazovnim programima.

– Volela sam to što radim, pa mi ništa nije bilo teško. Pored svog redovnog posla, uvek sam istovremeno radila na još nekoliko projekata. Čak i nakon što sam se udala za supruga Gasa, dobila sina Nikolu. Ta me “struja” i dan danas drma. Uvek me je privlačilo znanje, imala sam tu neku ludačku žeđ za njim. Verovala sam da je čovek gospodar svoje sudbine i da ima moć da uradi sve što želi, ali da nikad ne sme da čeka da neko drugi uradi njegov posao. Pokušavala sam da motivišem i inspirišem druge, jer je i meni bilo zabavnije kada mi se neko priključi u poslu, bilo da je to u školi, crkvenom odboru ili srpskom udruženju, objašnjava svoj životni kredo Milana Mim Bižić, koji staje u jedan citat Volta Vitmena:

“Držite svoje lice prema suncu i tamne senke će uvek padati za vama.”

Mim je tako “na sunce” izvela generacije studenata koji su pod njenim vođstvom osvojili silne nagrade na nacionalnim i državnim takmičenjima. Danas, kada uživa u zasluženoj penziji, često prelistava požutele fotografije jer tako, kako veli, radi dve korisne stvari: čuva srce i vežba mozak.

IZVELA NA PUT GENERACIJE DECE: Milana Bižić sa svojim učenicima

U njenoj arhivi je i mnogo ličnih priznanja, nagrada, povelja, kako američkih, tako i srpskih. Svojevremeno se, 1992. godine, pojavila u knjizi „Ko je ko u američkom obrazovanju“, a ukazano joj je veliko priznanje kada je 1995. imenovana u izdanju “Ko je ko od Amerikanki”, među najpoznatijim ženama koje su obeležile tu godinu.

-Meni je nekako najdraži izbor za “Ženu godine” i “Građanina godine” u mom Sevikli Okrugu jer je došao od ljudi koji me poznaju i koji su imali prilike da rade sa mnom ili da podučavam njihovu decu.

Moja majka, moj heroj

-Moja majka bila je moj heroj. Od nje sam naučila razne stvari, ali ponajviše o srčanosti i brizi za “svoju krv”. A onda je, godine 1943 moja majka i zvanično postala heroj, o njoj su pisale sve novine…

Te godine dugo sam boravila u dečjoj bolnici, cele dve nedelje, skoro pa sam umrla od dvostruke upale pluća. Kada sam izašla, majka i otac su bili zabrinuti da mi se upala ne vrati, s obzirom da nismo imali peć u našem stanu, pa su odlučili da me privremeno presele u kuću moje babe Anđe i dede Nikole Mamule, koja je bila odmah iza ugla.

Jednoga dana, dok je majka u prizemlju kuće radila kao sekretarica za Sindikat metalaca, a ja i moja teško pokretna baka, koja se takođe oporavljala od bolesti, spavali na spratu, izbio je požar. Kad je videla šta se dešava, majka je shvatila da nema vremena da čeka vatrogasce i instinktivno uletela u prostoriju koja se već napunila dimom. Prvo je iznela mene, pa se vratila po baku Anđu. Ubrzo su na lice mesta stigli i novinari, fotografi, pa smo majka i ja osvanuli na naslovnim stranama lokalnih novina, pod naslovom “Spasila bolesno dete iz vatre”.

Iako su saopštili da je vatra krenula iz pregrejane peći, mi ipak mislimo da je požar skrivio naš deda Nikola, koji je tih dana u podrumu nešto eksperimentisao sa baterijom za odmrzavanje cevi. Srećom, sve je prošlo bez većih posledica, a šteta je procenjena na 2.000 dolara, što i piše u novinama, konstatuje Mim.

Daleko od očiju, srce i dalje bije

U njenom porodičnom domu sve što visi sa zidova i stoji u vitrinama odzvanja srpskom tradicijom: knjige, zastave, ikone, slike srpskog naivca Zorana Anđelkovića, od kojih je jednu nedavno dobila i na nju je posebno ponosna. Slika prikazuje herojsko doba srpske istorije, vojnike iz Velikog rata…

TRADICIJA S KOLENA NA KOLENO: Mim sa unukom Džoslin sprema žito za Božić

-Uzbuđuje me sve što ima veze sa srpskom istorijom, tradicijom. Trudim se da to prenesem i na nove generacije, da im objasnim koliko je važno da znaju ko su i odakle dolaze. Naši unuci su već neka peta generacija, slabo govore srpski, ali se osećaju kao Srbi. Volela bih da ima više kontakata i veza između nas koji smo u Americi već dugo, i onih porodica koje su ovde došle u skorije vreme.

Moramo biti povezani i organizovani da bi bili jaki, izborili se za ono što nam pripada. Kad bi se svi sabrali, udružili, svi mi koji smo došli u zadnjih 130 godina, shvatili bi da nas ima mnogo i da imamo čime da se ponosimo. Srpski narod možda nije toliko veliki kao neki drugi, ali je nesrazmerno tome uradio velike stvari za ovu zemlju, da bi danas Amerika bila ovako velika i moćna. Od Tesle, Pupina, naučnika iz tima Apolo 7, naših ratnih heroja, sve do današnjih dana i naših sjajnih umetnika i sportista.

BOG ČUVA SRBE: Sa princom Aleksandrom i princezom Katarinom Karađorđević

Pitaju je često kako to da ona, rođena Amerikanka, toliko voli Srbiju koja se nalazi 6.000 milja daleko, Srbiju koju je prvi put videla tek kao odrasla žena.

Naši ljudi obično kažu “Daleko od očiju, daleko od srca!” E, pa, za mene to ne važi. Možda mi je to ostalo od mojih predaka, koji su me naučili da volim svoje poreklo, moje bake Anđe, koja je od 1936 pa do smrti 1963. pisala dnevnik u kome je beležila sve detalje iz života naše porodice, ali i srpske zajednice, dnevnik kroz koji ja i dan danas proživljavam svaki dan mog života.

Borba protiv nepravde, demonstracije

Tokom devedesetih godina prošlog veka američki Srbi, a među njima i Mim, bili su ogorčeni zbog politike koju su provodili pojedini američki predsednici, pre svega Bil Klinton, ali svedoci nepravde u medijima, gde su Srbi konstantno prikazivani kao “bad guys”, dok je o drugim stranama u sukobu govoreno u superlativu. Da bi donekle popravili tu sliku, naši su imigranti u više navrata organizovali demonstracije, čiji je predvodnik, pogađate već, obično bila Milana Bižić

UVEK U PRVIM REDOVIMA: Demonstracije Srba u Vašingtonu

Pravila sam i šila transparente, pisala parole. Na demonstracije u Vašingtonu, zbog otimanja Kosova i Metohije, krenula je velika grupa ljudi iz naše crkve Svetog Ilije u Alikipi (Pensilvanija). Gospodin Mića Trivanović i ja smo organizovali autobuse, u kojima se svo vreme čula pesma. Naše dame su pekle pogače i druge specijalitete i sve to podelile. Najbolji deo je bio kada smo na pola puta stali da sipamo benzin i naleteli na druge autobuse iz Monrovila (Njujork), Nju Džersija, Klivlenda itd. O, kako smo svi bili srećni, izljubili bi se po 3 puta u obraze i nastavljali put! Okrepljujuće, inspirativno, divno vreme, jer smo bili strastveni u odbrani Srbije. Držala sam i govore na tim demonstracijama, ali moram da kažem kako je sadašnji episkop istočnoamerički Irinej uvek bio impresivan kao govornik. Kada je govorio, bilo je to kao da govori sam Mojsije!

ORGANIZATOR: Milana (u sredini) na demonstracijama u Vašingtonu 1990-tih

Milana dodaje da je propustila samo jedne demonstracije, one u Njujorku, zbog obaveza u školi, ali naglašava da je njen suprug bio tu da je zameni. Na svim demonstracijama uvek je bio neko iz porodice Bižić; Vašington, Pitsburg, Klivlend, NYC…

Pored toga, ona je konstantno pisala pisma američkim zvaničnicima i gostovala u medijima.

DA SE ZNA: Ovako izgledaju registarske tablice na automobilu naše Babe Mim

Nikad nisam prestala da pišem pisma svojim kongresmenima u Pensilvaniji ili predsednicima, a mnoga moja pisma uredniku objavljivana su u “Pittsburgh Post-Gazette” i drugim lokalnim novinama. I dalje čuvam kopije nekih od njih. Kada su me nedavno intervjuisali tokom Trampovog mitinga u Pitsburgu, TV voditelj Dejv Krouli setio se da me je intervjuisao i ranije, ali zbog rata na Balkanu: „Bio sam u vašem domu pre više godina! Tad ste se borili za Srbe, a sada za Trampa”, rekao je. Svi u mojoj školi i zajednici su znali kako sam žestoka u borbi za moj narod, i da nikad ne odustajem. Nikad. Zato se niko nikad nije kačio sa mnom po tom pitanju. Znaju da je uzaludno!

Ne može srpska kuća bez gusala

„Đe se gusle u kući ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi!”.

Ovi Njegoševi stihovi iz “Gorskog vijenca” poštuju se u porodičnom domu Bižića u Pensilvaniji, gde domaćica Mim ima kolekciju gusala od javorovog drveta koje se na zidovima nalazi na počasnom mestu.

NIŠTA BEZ GUSALA: Milana skuplja tradicionalne srpske instrumente

-Nikada nisam svirala gusle, ali imam kolekciju lepih gusala koje sam donela sa mojih putovanja po Srbiji. Jedne sam kupila u dvorištu manastira Visoki Dečani na Kosovu i Metohiji 1989. godine, kada sam putovala na proslavu 600-godišnjice Kosovske bitke. Dva lepa primerka, na kojima je urezan Sveti Đorđe, naš porodični svetac, kupila sam od udovice srpskog arhitekte Vojina Vojnovića i porodice njegovog brata blizanca. Ipak, moje priče u kojima čuvam srpsku istoriju ne prolaze kroz gudalo gusala, preko žica od konjske dlake, već preko tastature mog kompjutera, moje veb stranice www.babamim.com i Fejsbuka.

Uređuje 4 internet sajta sa 80 godina?!

Baba Mim je, pored ostalog, i naša koleginica, novinarka. Naime, ona istovremeno, sa velikim uspehom, uređuje čak četiri internet sajta, na kojima redovno piše i objavljuje tekstove.

Jedan se bavi srpskom istorijom, tradicijom, zanimljivim pričama iz nasleđa porodice Bižić, ali i drugih srpskih imigrantskih porodica u SAD (www.babamim.com), drugi je namenjen deci i profesorima i donosi priče o metodama kreativnom učenju (www.mimbizic.com), treći za temu ima žeđ za informacijama, znanjem i spoznajom http://www.notretiredfromlearning.com , a četvrti lokalnom istorijom i zaštitom kulturne baštine okruga u kome Milana živi. Još jednom da podsetimo, naša sagovornica će u julu 2021. napuniti punih 80 godina!

– Volim da pišem, jer ono što čovek zapiše neće nikad nestati, tako se stvari čuvaju od zaborava. Danas je to lakše nego ikad, samo objaviš na internetu i znaš da će trajati večno (bar se nadam). Taj moj novinarski gen mi je ostao od mog oca Milana, koji je bio urednik “Američkog Srbobrana”. Sa svojom drugom ženom Helen napisao je i knjigu „Rani dani: Srpski doseljenici u Americi“, koja je i danas veoma čitana i tražena.

KRV NIJE VODA: Tata Milan je bio novinar i urednik u “Amerikanskom Srbobranu”

Nakon što je napustio mesto urednika rubrike na engleskom “Srbobrana”, otišao je da radi za vladiku Irineja Kovačevića, njegovog starog prijatelja, koji ga je zamolio da bude urednik “Eparhijskog posmatrača!” (“Diocesan Observer”). On i njegova druga žena, Helen, su naporno radili kako bi pomogli izgradnju manastira Nova Gračanica kraj Čikaga, priča nam gospođa Bižić detalje iz svoje porodične istorije.

Tramp će Ameriku opet učiniti velikom

Osim što je aktivna kao novinar i urednik, ona je i politički angažovana. Na osnovu njenih objava na društvenim mrežama lako je zaključiti da svim silama podržava reizbor predsednika Trampa. Objašnjava mi i zašto…

-Čvrsto verujem da je on zaustavio Ameriku na putu propasti. Naša individualna prava su oduzeta i prisiljeni smo da živimo u Americi koja drugačija od one koju sam poznavala kao američki patriota. A u tome NIJE bilo ničega od onoga što danas nazivaju “bela privilegija” (white privilege). Mojim roditeljima niko nije ništa dao. Oboje su sve vreme naporno radili više poslova i uvek su se trudili da intelektualno napreduju.

“JA SAM TRAMPETA”: Mim Bižić na Trampovom prijemu u Pitsburgu

 -Pričaju nam o raznolikosti? Živeli smo je u Pitsburgu, gradu svih boja, melting potu raznih kultura. Cenili smo SVE živote, bele, crne, crvene, žute. Ali to sada ne bi smeli ni da kažete. Nije dovoljno liberalno – nije politički korektno. Mrzim ovo što se dešava, mrzim nasilje pljačkaša i izgrednika. Meni su životi policajaca bitni. A srce me boli zbog preduzeća ili vlasnika automobila kojima su objekti ili vozila uništeni bez razloga. Verujem u zakon i red.

Naši učitelji muzike učili su nas pesmama i nasleđu mnogih kultura, tako da smo se osećali prijatno gde god da smo bili – na raznim festivalima, događajima, etničkim venčanjima itd. Nije nas brinulo kakva su nečija verska ili druga uverenja. Ali nemojte sada forsirati ta uverenja na silu. A to je ono što se upravo dešava. Mislim da se Tramp iskreno brine za Ameriku i ljude koji žele da rade i grade, a ne uništavaju, i zbog toga ima moju podršku.

Svuda pođi, u majku Srbiju dođi

Baba Mim je iskreno uverena da putovanja čoveka čine bogatijim, pa se trudila da obiđe i vidi što više mogla. Tako je za životastigla do Japana, Kine, Vijetnama, Engleske, Francuske, Italije, Švajcarske, Nemačke, Austrije, Bruneja, Malezije, Hong Konga, Filipina, Finske, Meksika, Rusije, Grčke, Egipta, Izraela, Turske, Irske, celoj stare Jugoslavije…

Lepa je naša planeta, ali je ipak najlepša ona zemlja iz koje smo potekli, odakle su došli naši stari. Tamo sam videla najbistrije reke, šume najlepših boja, najlepše, najljubaznije i najgostoprimljivije ljude, u čijoj se kući osećate kao da ste deo porodice, iako ste ih upoznali tek pre nekoliko sati. Ono što je mene duhovno najviše oplemenilo jesu obilasci naših srpskih manastira, naročito onih na svetom Kosovu i Metohiji, gde sam vodila i našu decu odavde, iz Amerika, poput hora “Kosovo” iz Ohaja.

SUSRETI SA SRBIMA NEMAJU CENU: Sa glumcem i režiserom Radošem Bajićem

Jedno od njenih omiljenih putovanja bilo je kada je prošle godine u Pranjanima prisustvovala proslavi 75. godišnjice spasavanja 500 američkih vazduhoplovaca od strane generala Draže Mihailovića i srpskih četnika, koje je u istoriji ostalo zabeleženo kao “Operacija Halyard”.

Operacija koja je zbratimila Srbiju i Ameriku

-Ta operacija je nešto što zauvek bratski vezuje Ameriku, zemlju u kojoj sam rođena, i Srbiju, moju otadžbinu, koje su bile saveznice u dva svetska rata. Mislim da mi je najteži trenutrak u životu bio kada je zemlja u kojoj sam rođena bombardovala zemlju mojih predaka. Tih 1990-tih sam gostovala po medijima, razgovarala sa ljudima, organizovala demonstracije, pokušavala da objasnim da su američki političari obmanuti, i da svoje saveznike ubijaju za račun naroda koji su u svetskim ratovima uvek bili na strani njihovih neprijatelja.

Za Operaciju “Halyard” Milana je bila vezana i tako što je kao sedmogodišnja devojčica sricala izveštaje koje je njen otac Milan svakodnevno objavljivao u časopisu “Serb Life”, a prema ratnom dnevniku komandanta Operacije, kapetana Nika Lalića iz Kancelarije za strateške službe (preteče današnje CIA). Jedan od glavnih junaka te ratne epopeje bio je Džordž Vujnović, koji je odrastao preko puta njihove kuće u južnom Pitsburgu.

75 GODINA OPERACIJE HALYARD: U Srbiji sa sa pitomcima Vazduhoplovne akademije SAD, njihovim profesorom Tedom Bjufildom, njenim rođakom Polom Belošom i novinarkom

-Tokom svog života upoznala sam mnoge ljude koji su učestvovali u toj misiji: Vujnovića, Musulina, Lalića i Roberta Marjanovića, parohijanina crkve Svetog Ilije u Alkipi, koji je studirao Bogosloviju u Beogradu, pa je zbog svog poznavanja jezika bio dragocen na radio-vezi, tokom spasavanja. Sve su to bili ljudi rođeni u Americi, ali su ujedno bili i veliki Srbi. Kao devojčica volela sam da čitam stripove, kapetana Marvela i Supermana, ali ovo su bili moji pravi, živi heroji! I naravno, iako nikada nisam lično upoznala đenerala Dražu Mihailovića, on je za mene bio istinski „Čiča“, član porodice, kao moji dragi ujaci.

SUSRETIN NA NAJVIŠEM VRHU: Sa predsednikom Srbije Aleksandrem Vučićem

Sa Milanom je prošle godine na put u Srbiju krenula i poslanica parlamenta Pensilvanije, Valeri Gaidos.

-To je ispalo skroz spontano. Samo nekoliko nedelja pred put, pročitala sam njen intervju, u kome je na pitanje: „Koja je tvoja omiljena knjiga?“ odgovorila: “Zaboravljenih 500” od Gregorija Frimana, knjiga o “Operaciji Halyard”. Nazvala sam je i objasnila kako se uskoro održava 75. godišnjica misije i upitala da li bi želela da ide sa mnom. Zamislite moju radost kad je uzviknula: “Da!” Za manje od tri nedelje krenuli smo u Srbiju.

PRANJANI: Sa Miodragom Nikitovićem, čiji su roditelji spašavali američke pilote

-Dok je u jednom restoranu u beogradskoj Skadarliji odzvanjalo „Marširala kralja Petra garda…“, ja sam pevala sve dok nisam promukla, i mislila o tome kako bi bili ponosni naši preci da znaju da nismo zaboravili svoje korene, kaže Milana Mim Bižić, popularna Baba Mim, najbolji ambasador koga Srbija i srpski narod imaju u Americi.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE