Radivoje nije dočekao ponovnu izgradnju džamije i vraćanje alema na staro mjesto. Preminuo je 2008. godine, a čuvanje alema ostavio je u amanet supruzi Ljljani koja je brinula o džamijskom simbolu sve dok “Selimija” 2011. godine nije obnovljena

Radivoje Zuban, Srbin iz Knežine kod Sokoca i njegova supruga Ljiljana posle granatiranja Sultan-Selimove džamije 1992. godine spasili su alem, vjerski simbol koji se postavlja na njen vrh, u nadi da će jednoga dana, kada ratne strahote prođu, vratiti na obnovljeni objekat.

Ironija u punom sjaju, da džamiju staru 500 godina do temelja poruše srpske snage – a da njen vrh punih 17 godina krije, čuva i shvata njen značaj upravo Srbin, pravoslavac.

Radivoje nije dočekao ponovnu izgradnju džamije i vraćanje alema na staro mjesto. Preminuo je 2008. godine, a čuvanje alema ostavio je u amanet supruzi Ljljani koja je brinula o džamijskom simbolu sve dok “Selimija” 2011. godine nije obnovljena.

Alem star 500 godina ponovo krasi vrh kupole Sultan-Selimove džamije, dok je na vrhu munare postavljen novi alem.

Ljiljana je u Knežinu došla davno, kao mlada učiteljica iz Srbije, i udala se za Radivoja koji je takođe bio prosvjetni radnik. Ljiljana se prisjetila da je pokojni Radivoje stalno govorio kako je džamija “Selimija” pod zaštitom države i da je to pravi historijski spomenik. Ratne 1992. džamiju su minirale i do temelja uništile srpske vojne snage.

“Tada su kraj nje prolazili i dolazili mnogi. Skupljali su sekundarne sirovine, bakar, a mi kao prosvjetni radnici znali smo kolika je vrijednost te džamije. Kada je džamija srušena, Radivoje je prolazeći kraj nje, vraćajući se iz škole, našao alem i donio kući smatrajući da će ga jednoga dana, kada se rat bude završio, jer svi ratovi ne traju dugo, vratiti i da će to poslužiti kao jedan historijski artefakt“, pojasnila je Ljiljana i prisjetila se da je Radivoje tada rekao:

“Ljljo, ovo ostavi negdje na sigurno jer ne znamo ko će koliko živjeti i gdje ćemo biti.”

“On je umro 2008. godine, a ja sam alem predala godinu kasnije kada je položen kamen temeljac“, objasnila je Ljiljana. Govoreći o važnosti “Selimije”, Ljiljana je istakla da su džamija i crkva prvo što ugleda kada otvori vrata svoga doma.

Tolike godine ovdje živim sa ovim narodom. Sa njima sam proživjela i prešla sve ovo, tu sam bila i tokom rata u BiH. I dan danas se družim sa ovim narodom, a takođe mi dolaze i moji bivši učenici koji me obilaze ovdje u ovom domu

“Tolike godine ovdje živim sa ovim narodom. Sa njima sam proživjela i prešla sve ovo, tu sam bila i tokom rata u BiH. I dan danas se družim sa ovim narodom, a takođe mi dolaze i moji bivši učenici koji me obilaze ovdje u ovom domu“, kazala je Ljiljana Zuban.

Imam džemata u Knežini Jasmin Bajrić, opisujući Radivojevu i Ljiljaninu brigu o alemu, rekao je novinaru Anadolije da “koliko god vremena bila teška, koliko god da ljudi bili zli, uvijek se nađe i uvijek ima dobrih ljudi”.

“Tako je bilo i sa alemom ove džamije. Kada je ona 1992. minirana, taj naš komšija pravoslavac, koji je godinama slušao zvuke sa njenog minareta, živio sa njom i prihvatio je kao simbol Knežine, osjetio je u svojoj duši i srcu da je urađena jedna nepravda kako prema Bošnjacima tako i prema Sultan-Selimovoj džamiji. Taj naš dobri komšija je sačuvao taj alem i čuvao ga svo vrijeme ratnih dejstava“, pojasnio je imam iz Knežine.

Džamija “Selimija“ nosi ime po svom graditelju sultanu Selimu II, koji je 1512. godine dolaskom Osmanlija na ove prostore, zastao sa vojskom u prelijepoj Knežini. Tada je naredio da se izgradi ova džamija za potrebe askera – vojnika koji su osvojili Bosnu.

I u minulim ratovima od njene izgradnje, bila je često skrnavljena, skidan je bakar sa nje, olovo koje je korišteno za pravljenje municije i punjenje pušaka, za vrijeme hajduka koji su nekada harali ovim područjem. Tužnu historiju je doživjela 1992. godine kada je porušena do temelja i ostala je samo zelena livada, kao da nikada tu nije ni postojala

Prema riječima Bajrića, džamija je egzistirala i služila svojoj svrsi sve do 1992. godine.

“I u minulim ratovima od njene izgradnje, bila je često skrnavljena, skidan je bakar sa nje, olovo koje je korišteno za pravljenje municije i punjenje pušaka, za vrijeme hajduka koji su nekada harali ovim područjem. Tužnu historiju je doživjela 1992. godine kada je porušena do temelja i ostala je samo zelena livada, kao da nikada tu nije ni postojala“, s tugom se prisjetio Bajrić.

Džamija je sagrađena od kamena. Nakon što su je uništili, rušitelji su njene kamene ostatke odvezli pet kilometara od mjesta na kojem je vjekovima egzistirala.

Kada su se preživjeli Bošnjaci ohrabrili na povratak u Knežinu, 2003. godine obnovljen je i vjerski život muslimana. Ubrzo su krenuli u potragu za dijelovima “Selimije” i uspjeli ih pronaći.

Ovaj kamen koji sada vidite u džamiji je njen identični kamen koji je bio tu 500 godina i koji je ponovno vraćen u zidove džamije. Ova džamija sazidana je u istom obliku u kojem je bila, a 2011. je i svečano otvorena

“Ovaj kamen koji sada vidite u džamiji je njen identični kamen koji je bio tu 500 godina i koji je ponovno vraćen u zidove džamije. Ova džamija sazidana je u istom obliku u kojem je bila, a 2011. je i svečano otvorena“, ponosno govori Bajrić.

Danas u Knežini, koja pripada opštini Sokolac u entitetu Republika Srpska, živi malo stanovnika, a prema posljednjem popisu iz 1991. bilo ih je ukupno 465. Žitelji Knežine pretežno su stariji ljudi, Bošnjaci i Srbi, koji nakon ratnih strahota i progona danas žive u skladnim komšijskim odnosima.

IZVOR: Anadolija/Preokret FOTO: Anadolija, Gifaa5/Wikipedia