Chicago, IL
46°
Fair
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 43°F
Wind: 9mph W
Humidity: 50%
Pressure: 30.03"Hg
UV index: 0
8 pm9 pm10 pm11 pm12 am
45°F
43°F
41°F
39°F
37°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
55°F / 39°F
46°F / 43°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
Ana Maria Gower

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

RODITELJI SU JE OSTAVILI U SRBIJI KAD JE IMALA DVE GODINE : Preživela ratne strahote, sa 5 godina radila na buvljaku sa bakom i na kraju postala poznata slikarka u Americi

“Živele smo na ivici egzistencije i morala sam sa svojih 5 godina da radim sa bakom na buvljaku, gde smo prodavale odeću i hranu da bi preživele, priseća se Ana Maria Gower surovog detinjstva, koje je obeležilo NATO bombardovanje 1999., kada je počela ozbiljnije da slika

Ovo je priča o Ani Mariji Gower koju u umetničkim krugovima San Franciska svi znaju po nadimku Anika. Slikar po profesiji, rođena je u Srbiji 1988.godine, odrasla na Novom Beogradu, u Bloku 70a. Da bi postakla ono što je danas, Ana je morala da pređe, hm, pa malo je reći težak put…

-Do svoje 15 godine sam živela sa bakom. Ona je brinula o meni još od moje druge godine, kad su se moji roditelji razveli i ostavili me. Baka me odgajila i zajedno smo prošle vrlo teške trenutke mog odrastanja. Živele smo na ivici egzistencije i morala sam sa svojih 5 godina da radim sa bakom na buvljaku, gde smo prodavale odeću i hranu da bih preživele, priseća se Ana Maria surovog detinjstva.

Međutim, sve ono što joj se dešavalo probudilo je u njoj želju da postigne nešto i postane neko u životu. Umetničku crtu je pokazivala od rane mladosti, još u prvim razredima osnovne škole.

STRES I FRUSTRACIJE PRELILA NA PLATNO

-Meni je slikarstvo bilo na neki način prozor u drugi život, beg iz surove realnosti, tu sam nalazila utehu i satisfakciju. Moja baka me je maksimalno podržavala. I kad nam je bilo najteže uvek se našao neki dinar za moje palete, boje i papir na kome sam slikala, kaže ona.

Za jedanaestogodišnju devojčicu iz novobeogradskih blokova ratne strahote i NATO bombardovanje su bile prelomni trenutak u odrastanju, a ispostaviće se i karijeri. Sav stres i traume ona je prelila na platno…

Posle bombardovanja 1999.godine sam počela ozbiljnije da slikam, svakodnevno, jer sam jedino tako svoje emocije i frustracije znala da iskažem. Slikanje je bila moja terapija i moj jezik sporezumevanja. Kroz život sam uvek nalazila izlaz kroz slikanje i kad god bih pala ja bih se digla kroz boje i platno, slikarstvo. Umetnost je bila jedini izlaz za mene, razlog mog postojanja.

PRIČA O JEDNOM DETINJSTVU: Ana govori na izložbi povodom 70 godina NATO

Aprila ove godine organizacija “World Beyond War” ju je pozvala u Vašington da sa svojim radovima bude gost na izložbi “No to NATO, Yes to Piece Festival” povodom 70-te godišnjice NATO pakta, gde je i održala govor u kome je pričala o svojim iskustvima i besmislu vojnih intervencija Alijanse.

Vremena su prolazila a mala Ana je sve više pokazivala svoj veliki talenat, stigle su i prve školske izložbe, nagrade, pohvale su pljuštale sa svih strana. Osetila se po prvi put srećnom i zadovoljnom, kao da je našla svoj put iz mračnog tunela.

-Dobila sam stipendiju i sa 15 godina otišla u London, gde sam završila umetnički fakultet “Central Saint Martins”. Dalje je sve išlo nekim svojim tokom, karijera me je na kraju dovela u San Francisko, prestonicu američke umetnosti, gde trenutno živim i radim. Ovde imam svoju galeriju, ovde je moj svet.

Njene slike nastale u ciklusu “War” (“Rat”), inspirisane NATO bombardovanjem Srbije, privlačile su proteklih godina mnogo pažnje među poznavaocima umetnosti. Aprila ove godine organizacija “World Beyond War” ju je pozvala u Vašington da sa svojim radovima bude gost na izložbi No to NATO, Yes to Piece Festival povodom 70-te godišnjice NATO pakta, gde je i održala govor u kome je pričala o svojim iskustvima i besmislu vojnih intervencija Alijanse.

ŠTA SAM VIDELA KADA SAM ZAGRLILA MOJU BAKU

-Slike su jako emotivne i iskazuju brutalnu istinu o onome šta se desilo za vreme bombardovanja. Možda bismo želeli da o tome razmišljamo kao o ružnom nagonu divljačkih vremena koje je čovečanstvo preživelo. Pa ipak, to je uvek samo “pucanj”. Rat uništava i iskrivljuje običan svet, ostavljajući nam uzorke egzistencijalne istine. Ako suština definiše postojanje, mračna vremena daju nam jasno razumevanje kakva je naša stvarnost kada su sve maske skinute. Jedna slika, koja je vrlo lična i moja omiljena se zove “Šta sam videla kad sam zagrlila svoju baku”.

INTIMNA PRIPOVEST: Slika “Šta sam videla kada sam zagrlila moju baku”

“Moja baka i ja, koja sam tada imala samo 11 godina, ostale smo same jer nismo imale gde otići. Same na sablasno praznoj ulici, okružene eksplozijama koje su tutnjale, osećalo se da je smrt svud oko nas. Zatvorila sam oči i zagrlila baku. Uz svu tragediju koja se dešava oko nas, osećala sam da je to jedan od najlepših trenutaka u mom životu. Svuda okolo su bili vatra i haos, ali moje srce je bilo mirno, osećala sam se nekako bezvremenom, poput ljudi na drevnim ikonama, vraća uspomene Ana, koja i dalje stvara pod velikim utiskom onoga što je preživela kao devojčica.

MILOSRDNI ANĐEO: Slika nastala za vreme bombardovanja 1999.godine

-Jos jedna slika koja je jako bitna za mene i moj narod je “Milosrdni Anđeo”. Ona je posvećena sećanju na decu koja su poginula tokom NATO bombardovanja Srbije. “Milosrdni anđeo” bio je zapravo pogrešan prevod NATO-ovog kodnog naziva za bombaške napade 1999. godine. Englezi su to prevodili kao “Plemeniti nakovanj”, što je svakako puno realnije od “Milosrdnog anđela”.

Moj san je da kao srpski umetnik izlažem svoje slike u Srbiji jer nikad nisam zaboravila svoje korene i to odakle sam, odakle je moj život počeo. Ponosna sam što sam Srpkinja.

Ana ovih dana ima mnogo razloga za slavlje jer useljava u novi studio, a za 31.oktobar, dan njene slave Svetog Luke, zakazano je i otvaranje izložbe njenih slika iz ciklusa “Žene”.

JOŠ JEDNA STEPENICA NA PUTU KA VRHU: Marija sprema izložbu u oktobru

-Većinu mog života sam bila okružena ženema i fer je da im na ovaj način iskažem poštovanje i zahvalnost. Na slikama su žene koje su imale veliki uticaj na mene i koje su mi mnogo pomogle u životu. Ovo je veliki korak za mene jer sam napokon dobila studio svojih snova gde sam okružena izvrsnom i profesionalnom ekipom umetnika. Trenutno izlažem slike u “Abrams Claghorn Gallery” u gradu Albany, Kalifornija. Moj san je da kao srpski umetnik izlažem svoje slike u Srbiji jer nikad nisam zaboravila svoje korene i to odakle sam, odakle je moj život počeo. Ponosna sam što sam Srpkinja. Moja slike opisuju život, prošlost, uspomene, traume i haos. Najbolje mogu da opišem svoje radove kao – kontrolisan haos. Ja sam moja umetnost, kaže Ana Maria gower, i dodaje:

-Pošto nikad nisam imala roditelje i familiju, kroz život sam upoznavala mnogo dobrih ljudi koji su mi pomogli. Uvek kažem da ne možemo da biramo roditelje, ali prijatelje možemo. To je uvek bio i ostaće moj moto, koji je život potvrdio.

Ovo je priča o Ani Mariji Gower. Teška i tužna priča sa srećnim krajem, iz koje se mnogo šta može naučiti.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE