Chicago, IL
39°
Fair
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 1mph W
Humidity: 63%
Pressure: 30.09"Hg
UV index: 0
3 am4 am5 am6 am7 am
39°F
37°F
36°F
36°F
36°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
45°F / 43°F
46°F / 41°F
45°F / 36°F
43°F / 36°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

RAĐANJE TREĆE AMERIKE: Kako se epidemija pretvorila u predizbornu kampanju u kojoj bi Tramp trebalo da završi na respiratoru

Moderna istorija Sjedinjenih Američkih Država je istorija dominantne dvodome dvostranačke demokratije predsedničkog tipa u kojoj se, po pravilu, na mestu lidera smenjuju predstavnici dve najjače političke partije, Demokratske i Republikanske.

Ovo pravilo je imalo samo jedan izuzetak u poslednjih 45 godina, kada je osrednjeg holivudskog glumca, ali mnogi kažu solidnog predsednika, Ronalda Regana, kome u biografiji pripisuju i da je za njegovog mandata srušen Varšavski pakt i veliki SSSR (iako je realnije da se ovde samo urušilo ono što je padu bilo sklono), u Ovalnom kabinetu Bele kuće zamenio njegov potpredsednik i stranački kolega, republikanac Džordž Buš Senior.

Zanimljivo da su u doba rađanja američke nacije, prvih decenija po sticanju nezavisnosti i oslobođenja od britanske kolonijalne vlasti, zemlju vodila četiri predsednika iz Demokratsko-republikanske partije, među kojima i dvojica otaca nacije, (“founding fathers”), Tomas Džeferson i Džejms Medison. Ova se partija kasnije ugasila, kao i još neke koje su bile aktivne u prvim decenijama 19.veka (Whig-ovci, Federalci), da bi na njihovim ruševinama nastale ove za koje danas znamo, a čije maskote su magarac i slon, životinje koje bi trebale da reprezentuju “karakterne osobine” na kojima počivaju demokrate, odnosno republikanci. Kasnije se na tim “osobinama” gradila percepcija u javnosti, koja je prve predstavljala kao egalitarce okrenute socijalnoj i rasnoj pravdi, a potonje kao liberale bliske filozofiji čuvenog Super Hika iz “Alan Forda”, koji je otimao od siromašnih da bi “udelio” bogatima.

Od predsednika robova do predsednika milionera

Ali, nije sve i uvek bilo onako kako izgleda danas, i na prvi pogled. Američka istorija krije mnogo zanimljivih i iz današnje perspektive u najmanju ruku čudnih i neočekivanih detalja…

POBEDIO DEMOKRATE I UKINUO ROPSTVO: Abraham Linkoln

Primera radi, da Vas upitaju koja je partija ukinula ropstvo, većina bi verovatno stavila ruku u vatru da je u pitanju bila Demokratska, ali nije. Naprotiv, polovinom 19.veka, glavešine demokrata su listom podržavale ropstvo, a ukinuo ga je jedan republikanac, Abraham Linkoln, koji je, istina, morao da pobedi u građanskom ratu da bi to ostvario. Napose, treba reći da je Republikanska partija zapravo i nastala okupljanjem nezadovoljnika iz drugih partija i pokreta, ujedinjenih upravo oko zajedničkog anti-slavery koncepta.

Na koncu, brojke kažu da je Republikanska partija dala Americi 19, a Demokratska 15 predsednika.

U poslednjih nekoliko decenija bilo je pokušaja da se ovom dvojcu priključi i treća partija, koja bi eventualno napravila balans i postala jezičak na vagi, možda glas razuma koji bi iskontrolisao ekstreme u obe dominantne opcije, demokratskoj i republikanskoj, ali su svi oni završavali fijaskom. Slobodarska (liberalna) partija, Stranka zelenih i Ustavna partija ostali su u domenu egzotičnih političkih pojava koje nikada nisu uspele da se nametnu kao faktor odlučivanja u političkom životu SAD.

I tu dolazimo do aktuelnog, predizbornog trenutka današnje Amerike, u kome će, sada je već sasvim jasno, centralna tema oko koje će se lomiti koplja između “branitelja trona” Donalda Trampa i izazivača Džoa Bajdena, biti epidemija korona virusa koja odvlači skoro svu pažnju medija i nalazi se u epicentru svih političkih debata.

Toliko da se čovek ponekad zapita da li se čitava agonija oko pandemije i mera koje je prate veštački bilduje i prolongira upravo zbog predstojećih predsedničkih izbora…

Borba protiv Trampovog virusa

Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da, dok se u Evropi, Aziji i ostatku sveta situacija smiruje, a rigidne mere ublažavaju, dotle se “borba protiv virusa” u SAD konsantno pojačava ili bar održava u Status Quo stanju.

Naročito se to odnosi na “demokratske države”, poput Njujorka, Ilinoisa, Nju Džersija, Mičigena, Kalifornije…

Stiče se utisak da ovo što se dešava sve manje ima veze sa medicinom, virusima i zdravljem građana, a više služi kao opipavanje terena i zagrevanje za ono što sledi u novembru. Kao da demokrate na sve načine pokušavaju da, tamo gde su u mogućnosti, što duže zadrže opsadno stanje (“State of siege”) ne bi li kod građana izazvali reakciju u kojoj će svu krivicu za psihički teror i finansijske probleme koje preživljavaju, logički, prebaciti na onoga ko je “vlast”, dakle Trampa, i kazniti ga kada to bude najpotrebnijena biralištima.

GDE JE ISTINA: Tramp između realnosti i pandemije

Tramp, svestan situacije, očajnički pokušava da se izbori sa okruženjem “stručnjaka” iz CDC (Center of Disease Control) i NIH (National Institute of Health), koje predvodi Entoni Fauči, američki Dr. Kon, večiti član svih epidemioloških Kriznih štabova u poslednjih 40 godina. S tim što, za razliku od recimo Vučića, koji očas posla, činom na epoleti, ućutka svog Faučija, Tramp se suočava sa mnogo ozbiljnijom silom koja stoji iza smežuranog čičice, a koju čine veliki farmaceutski i vakcinaški koncerni, koji ujedno zastupaju i interese famozne “duboke države”.

Duboka država iliti “Deep state”, kako je uvreženi naziv za konglomerat interesa koje ostvaruju velike korporacije preko svojih “spavača” na svim nivoima vlasti i budžetske kontrole u SAD, našla se pred velikim izazovom dolaskom na vlast Donalda Trampa, prvog predsednika koji je bio dovoljno bogat da u najvećoj meri sam finansira svoju predsedničku kampanju, ujedno i prvog predsednika koji svoju platu daje u dobrovoljne svrhe, čime se iscrpljuju mnogi od faktora kontrole i uticaja kojima je “duboka država” kontrolisala njegove prethodnike.

Jedna partija, više kandidata

To je otišlo toliko daleko da je ista uspela da u prethodne tri decenije praktično poništi partijski momenat i dezavuiše bilo kakav ideološki “background” stanara Bele kuće. Iako iz različitih političkih diskursa, prethodna četiri predsednika, dva iz redova republikanaca i dvojica demokrata (Klinton, Obama i dva Buša), vodili su praktično istu politiku.

Na spoljnom planu sprovodili ekspanzionističku doktrinu dvojice arhitekata moderne američke političke strategije, Henrija Kisindžera i Zbignjeva Bžežinskog, dok su na unutrašnjem planu efikasno kontrolisali novac iz budžetskih bisaga, povremeno veštački izazivajući krize, poput one 2008.godine, iz kojih bi nalagodavci i kontrolori iz senke izlazili još bogatiji nego što su bili pre.

TRI PREDSEDNIKA, JEDNA POLITIKA: Klinton, Obama i Buš Junior

Postalo je nevažno iz koje busije dolazi kandidat, jer svi su oni zapravo bili kandidati jedno te iste “hobotnice”. Naravno, demokrate su tradicionalno imale veću medijsku podršku i simpatije, uz pomoć koje su u javnosti kreirane slike o seksipilnim i finim momcima. Mada, podrške nije zafalilo ni Bušovima, kada god bi se bombama širila demokratija u “primitivnim zemljama”, po pravilu bogatim naftom i rudnim bogatstvima, ili pak situiranim na strateški značajnim raskrsnicama.

Vrhunac licemerja je, naravno, bilo lobiranje i na posletku dodela Nobelove nagrade Baraku Obami, koji će u istoriji ostati upamćen kao američki predsednik koji je naredio najviše invazija i napada na suverene države, od Libije, Afganistana, Jemena, Pakistana, Iraka, Somalije, Malija, do vrlo problematične uloge tajnih službi pod njegovom kontrolom u formiranju ISIS-a, Muslimanske braće, koji su od Severne Afrike napravili Divlji Zapad, te eskalacija kriza u Ukrajini i Siriji.

I koji, valja podsetiti, nije ispunio jedno od najvećih predizbornih obećanja – ono o zatvaranju logora Gvantanamo. Ali je zato iz SAD deportovao 1,2 miliona imigranata, što je u američkim mejnstrim medijima prošlo neopaženo, za razliku od Trampovih deportacija koje su, iako znatno malobrojnije, u više navrata danima bile udarne vesti u štampanom i elektronskom formatu.

Ali, priča o medijima tek sledi…

Kraj 1.dela.

U drugom delu “Rađanja Treće Amerike: Kako su mejnstrim mediji po partijskoj i porodičnoj liniji postali Fake News mediji, kako je Tramp nastavio tamo gde je Asanž stao, kako je nastala Treća Amerika na društvenim mrežama, šta će i ko će odlučiti predsedničke izbore u Americi

Piše: Antonije Kovačević Foto: Fotomontaža/Youtube

YOU MAY LIKE