Chicago, IL
30°
Mostly Cloudy
6:54 am7:02 pm CDT
Feels like: 19°F
Wind: 15mph SW
Humidity: 55%
Pressure: 29.94"Hg
UV index: 0
6 am7 am8 am9 am10 am
30°F
30°F
30°F
34°F
37°F
WedThuFriSatSun
37°F / 27°F
37°F / 34°F
43°F / 32°F
37°F / 30°F
45°F / 36°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

PRELETOVA FANTASTIKA: Peščani san

Bili su to njegovi ratnici, razbacani oko privremenog logora. Rosko potrča ka njima zaboravljajući na oprez. Tela su bila masakrirana: jednom je nedostajalo srce ostavivši veliku krvavu rupu u grudima. Drugi je ležao poput lutke bez udova koji su bili odbačeni daleko od beživotnog tela. Treći je bio zakopan u pesak bez glave!

Rosko se nalazio daleko od naselja u potrazi za svojim ljudima koji su još pre dvadeset izlazaka Sunca krenuli u prepad na karavan Hurona.

Ti prepadi su se vršili periodično i bili su uslovljeni slabljenjem baterija koje su im omogućavale život u kanalima prošlosti. Huroni su posedovali mašinu koja je oplemenjivala dragoceni izvor energije, ali to blago nisu delilli sa Roskovim narodom.

S druge strane, Roskovo prognano pleme nije imalo ništa čime bi se trampili sa Huronima. Napadi na trgovačke karavane bili su jedini način kako bi se produžio život u lagumima pored Olovne tvrđave prošlosti.

Roskovo pleme nazivali su Černobil. Valjda po starim usmenim predanjima koja su govorila da se Olovna tvrđava davno, pre Velikog vatrenog pranja tako zvala.

Rosko je bio na putu već četiri izlaska Sunca i počeo je da sumnja u povoljan ishod svoje potrage. Iskustvo mu je nagoveštavalo skoru peščanu oluju i on je žurio do velikih planina daleko iza horizonta kako bi se sklonio od nevremena. U sebi je pevušio borbenu pesmu svog plemena kako bi oterao umor i san koji ga je opkoljavao. Mumlao je nešto o majci Zemlji, krvavim očima i Crvenom Suncu. U pesku je primetio tragove gusenica, ali u njemu nije bilo straha. Znao je da su to tragovi patrole ratnika grada Stiksa, ali i sam borac, nije pridavao veći značaj prisustvu neprijatelja.

Te noći razapeo je šator ispod velike dine i rešio da prikupi snagu za nastavak puta. Noć se prizemljila i Rosko je mahinalno posmatrao nebeski svod poprskan sjajnim iskrama. Bio je to čaroban prizor usred pustinje i Rosko se pitao jesu li te svetleće tačke na neki način određivale život na Zemlji? Da li se i Zemlja nekome, negde u beskraju, čini sjajnom, toplom iskricom života? Tada je došao i san i Rosko je utonuo u metalni vakuum.

Izjutra je krenuo ka severu. Oluja se bližila, ali on nije imao vremena da stigne do kamenih obronaka planine. Negde oko polovine dana ugledao je u daljini dim. Njegov instinkt proradio je automatski i počeo je oprezno da se približava mestu opasnosti.

Kada je bio dovoljno blizu, ugledao je prizor od kojeg mu se krv uzburkala. Bili su to njegovi ratnici, razbacani oko privremenog logora. Rosko potrča ka njima zaboravljajući na oprez. Tela su bila masakrirana: jednom je nedostajalo srce ostavivši veliku krvavu rupu u grudima. Drugi je ležao poput lutke bez udova koji su bili odbačeni daleko od beživotnog tela. Treći je bio zakopan u pesak bez glave! Plavokosi uvojci hrabrog mladića kojeg je Rosko obučavao ratnim veštinama, ležali su desetak koraka od ukopanog tela. Bila je to jeziva slika bezglavog trupa u pesku koji ga je zauvek progutao! Rosko se spusti na kolena pred žrtvama, nem od bola.

Počeo je da razmišlja. Ovo nisu uradile patrole Stiksa. Sukobi sa njima često su se završavali obostranim uništenjem, ali bez surovosti i bespotrebne krvoločnosti. U pitanju je uvek i samo opstanak. S druge strane, Huroni su svoje neprijatelje uvek bez razlike spaljivali, tako da im se ovo nije moglo pripisati. Nešto neprirodno, natprirodno, desilo se nesretnim ratnicima. Rosko je uzdignute glave osluškivao zvuke, mirisao bezukusni vetar, streljao pogledom horizont. Pustinja je skrivala nekoga, nešto, i to bezimeno svakako nije bilo ljudsko!

Rosko reče da nije u misiji neprijateljstva i da samo želi da pokopa svoje prijatelje. Vođa ponovo dade znak odobravanja. Vođino lice bilo je čvrsto, ali odlučno i iskreno i Rosko odluči da rizikuje. Rekavši da ko god je učinio ovaj masakr, nije daleko

Iznenada, začu se zvuk transportera. Dolazio je iz pravca istoka i Rosko u magnovenju leže pored najbližeg beživotnog tela. Guseničar izroni iza peščanog spruda, zastade i iz njega izađoše Ratnici Stiksa. Zalediše korak pred prizorom, otkočiše svoje oružje i laganim koracima krenuše ka logoru. Rosko je zadržao dah. Sada je bio siguran da smrt njegovih drugova nije bila njihovo delo. I sami Stiksi bejahu zapanjeni prizorom! Među sobom su se tiho sporazumevali vidno zaplašeni. Podalje od logora ispitivali su tragove koje Rosko nije imao vremena da zapazi.

Jedan Stiks poče da korača krupnim koracima od ivice velikog kružnog otiska u pesku. Od ivice do ivice, rastojanje je iznosilo 40 koraka! Savršen krug, kao da je nešto iz vazduha, niotkuda sletelo kraj logora da bi se isto tako tajanstveno izgubilo. Vetar je već počeo da potire trag, ali bilo je jasno da je tu, nedavno, stajao objekat velike mase. Otisci su bili duboki metar, možda nešto dublji. Stiksi su prišli žrtvama, nesretnim Roskovim saborcima i posmatrali prizor koji je nekoliko trenutaka ranije i sam Rosko stegnuta srca ispitao.

Rosko, u trenutku približavanja jednog od Stiksa, koji je svakako mislio da je i sam Rosko žrtva, onako pritajen, skoči na ratnika i prinese mu veliki nož grlu. Ostali, zatečeni iznenadnim obrtom, podigoše oružje. Rosko reče svom zarobljeniku da bude miran. Zatim se obrati Vođi Stiksa. Rekao mu je da su ovi nesretnici njegovi drugovi i da ih je on, upravo pre nailaska njihove patrole našao u ovakvom stanju. Vođa klimnu glavom.

Rosko nastavi da nije u misiji neprijateljstva i da samo želi da pokopa svoje prijatelje. Vođa ponovo dade znak odobravanja. Vođino lice bilo je čvrsto, ali odlučno i iskreno i Rosko odluči da rizikuje. Rekavši da ko god je učinio ovaj masakr, nije daleko, te da je spreman da zajedno sa njima, Stiksima, ispita stvar. Vođa spusti oružje, a za njim i ostali iz grupe. Potom Rosko vrati nož u korice i pusti zarobljenog Stiksa.

Ovaj, prešavši rukom preko grla, kao da briše trag nevidljive oštrice, pogleda Roska u oči, lagano ustade i priđe svojima. Nije bilo vreme za neprijateljstvo. Zajedno sa Stiksima, Rosko ukopa svoje ratnike, potom izgovori borbenu pesmu Černobila. Stiksi su stajali mirno uz humke poštujući nesretno stradanje svojih neprijatelja. Zatim počeše da se dogovaraju šta valja činiti.

Noć se približavala zajedno sa peščanom olujom i nije bilo načina da na vreme stignu do kamenog zaklona planinskih masiva. Vođa Stiksa reče da je najbolje da noć provedu u transporteru, sa čim se Rosko složi. Odvezoše vozilo pod okrilje peščanog nagiba i odrediše stražu. Zajedno sa Roskom bilo ih je petorica. Rosko se ponudi da prvi stražari, ali Vođa odbi, rekavši da ne sumnja u njegove namere, već da je dovoljno iscrpljen dugim pešačenjem. Odredi visokog ratnika da prvi ostane van zaklona, mada su svi bili svesni da niko neće zaspati posle stravičnog događaja.

U transporteru je bilo skučeno, ali njih četvorica se smestiše jedan naspram drugoga. Oružje je ležalo pokraj ratnika i vođa ponudi Roska vodom i testom za žvakanje. Rosko prihvati klimnuvši zamišljeno glavom. Mislio je na trag u pesku, krug otisaka, mrtve drugove i večitu borbu kojoj su svi robovali: Černobil, Stiksi, Huroni…

U njihovim životima nije postojalo opuštanje, zadovoljstvo, predah. Stalni sukobi iznurili su njegovo pleme, ništa bolje nisu živela ni ostala plemena i Rosko pomisli postoji li neki drugačiji život? Čak ni u davnim predanjima nisu postojale priče o lagodnim danima ljudske rase! Ratovi i sukobi, bili su jedine bajke koje su učili, o kojima su slušali i koje su nastavljali da žive!

Reče Vođi da je njegovo pleme ostalo bez baterija i da su morali da krenu u pohod. Vođa odgovori da u Stiksu ljudi gladuju jer odavno nisu trampili za hranu. Zaratili su sa Rutima, koji su bili njihovi glavni snabdevači hranljivim materijama, budući da su živeli na plodnom području daleko na jugu. Rosko se složio da je svima teško. Ponos mu nije dozvoljavao da izusti reč primirje.

Ali, on i Vođa Stiksa delili su mišljenje da su sukobi iscrpeli njihove podanike. Iznenada jeziv krik zapara peščani vihor! Vođa munjevito otvori vrata transportera i istrča u noć. Prostor oko transportera osvetljavala je plavičasta svetlost bez toplote! Dolazila je sa neba i šarala snopovima pustinju. Stražar je ležao nepomičan desetak koraka od vozila. Telo mu je bilo smrskano kao da ga je nebeski čekić zauvek spojio sa kristalnom prašinom pustinje. Rosko i ostali istrčaše iz metalnog zaklona i odmah se razdvojiše na rastojanju oko pedeset koraka. Bio je to ratnički manevar i nije bila potrebna komanda. Svi oni, bili su iskusni borci i delali su instinktivno.

Vođa pokaza rukom u nebo, i oni ugledaše ogromnu leteću loptu koja je lebdela nad njima. Jedan snop crvenog plamena pogodi jednog od Stiksa i on se jednostavno prepolovi! Rosko zaurla da legnu, da se ne kreću. Tako i učiniše. Plava svetlost nemo je kružila oko mesta poprišta. Osvetlila humke, potom se zaustavi na transporteru, pa ponovo prošara prostor oko logora. Zatim se lopta prizemlji stotinu koraka od Roska i njegove družine. Nastade muk.

Nestade svetlosti i jedino su žuti kolutovi dima odavali prisustvo velike nebeske lopte. Vođa dade znak da krenu puzeći ka objektu. Uz šištanje pare, na lopti se ukaza veliki pravougaoni otvor. Čulo se i potmulo brujanje motora. Ogromna senka pojavi se na otvoru. Zastade, zatim iskorači na pesak.

Tada sinu ponovo plavičasta svetlost. Obasja stvora i Rosku zastade dah! Beše to veliki primerak nečega što je ličilo na pauka sa četiri uda umesto nogu. Velika izraslina na mestu glave pulsirala je otkrivajući crvene cevčice koje su virile iz dva otvora na mestu očiju. U rukama (!?) je držao kratku cev zelene boje. Lenjom kretnjom krenu u noć. Za ružnim stvorom pojaviše se još dve nakaze i krenuše za prvom. Sada su bili na tridesetak koraka od Roska i njegovih drugova.

Vođa dade znak. Nasta strahovita paljba. Vođa je pucao iz starog laserskog automata, dok je Rosko koristio metalne strele njegove puške. Jedan od Stiksa pogodi stvora bacačem plamena. Jezivo zujanje zapara zvezdani svod. Stvor se obrnu oko svoje ose, odskoči uvis, potom poleže po tlu. Poče da gori. Ubrzo na mestu lešine ostade bezlična masa. Druga dva stvorenja, čini se, behu zbunjena. Jedno krete ka otvoru lopte, dok drugo uz urlik otvori paljbu iz zelene cevi. Zeleni snop, nasumice izrova tlo, ali nije pogodio nikoga te Rosko krenu ulevo, iznenada se podiže i strelom pogodi stvora u telo. Zatim Vođa svojim laserom dovrši posao.

Stvorenje se uz zujanje koje je paralo bubne opne strovali. Iznenada iz plamene lopte dopuzaše dva stvorenja. Treće je sa ivice otvora otvaralo vatru štiteći ovu dvojicu, koji ubrzo uhvatiše mrtvo telo jednog od stvorenja i unesoše ga u loptu. Vođa dade znak da se prekine paljba, ali Rosko ipak odape još jednu metalnu strelu. Pogodi jednu nakazu, ova urliknu, ali se ipak vrati i pokupi drugi leš koji je goreo pogođen bazukom.

Ubrzo nestadoše u otvoru lopte. Uz strahovitu tutnjavu, metalna lopta izdiže se iznad tla, ostade za tren da lebdi, zatim uz blesak nestade put zvezda. Zavlada mrtva tišina. Ostatak noći proveli su u tišini. Svako je prebirao svoje misli, suočen sa nestvarnim događajem. Vođa pruži Rosku posudu sa vodom.

Ubrzo, jutro rodi dan. Prinesoše mrtva tela dvojice Stiksa i Vođa predloži da ih pokopaju tu, pored mrtvih Černobila, koji su podelili istu sudbinu. Rosko se složi. Nad humkama, sada Vođa Stiksa izgovori borbenu pesmu dok je Rosko stajao pognute glave.

Vođa se ponudi da prebaci Roska do Stenovitih planina. Potom može nastaviti svoj put povratka kanalima prošlosti. Rosko prihvati. Vožnja je trajala do podne i niko nije prozborio reč. Kada su stigli do obronaka planine, transporter se zaustavi. Izađoše svi.

Jedan od Stiksa iznenada pruži Rosku ruku! Uz oklevanje, ovaj je prihvati. Redom, pozdravio se sa ostalim noćašnjim saborcima. Vođa je stajao po strani i kada dođe do njega, Rosko mu stavi ruku na rame. Potom izgovori borbenu pesmu svog naroda. Isto učini i Vođa Stiksa.

Obojica digoše pogled ka nebu, koje je dnevnom svetlošću ubilo sjaj zvezda i pogledaše se u oči. Znali su da od noćas dele tajnu. Rosko se zagleda u oči Vođe.

„Ja sam Rosko”, vođa plemena Černobil.

„Moje ime je Ahil”, odgovori Vođa Stiksa.

Zatim se Rosko okrenu ka planinama i krenu na dug put. Stiksi su stajali pored transportera još koji momenat. Rosko je već bio daleko kada se okrenu i podiže ruku pozdrava ka Stiksima. Potom zamače za kamenite gudure Majke planine.

NAPISAO: Dušan Prelević Prele

Ovo je samo jedna od mnogo priča u knjizi “Ko želi da živi večno”, koju možete kupiti samo online putem sajta www.dusanprelevic.rs

A ovde možete pročitati neke od već objavljenih priča na našem portalu:

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Morski dečak

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Horizont

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Električni Zeus

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Autovizija

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Slovo o kocki!

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Među njenim nogama i u Božjim rukama

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Džambolaja

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Sve je to boza!

YOU MAY LIKE