Uskoro će ravno 24 godine od kad je na Ponikvama eksplodirala poslednja od preko 1.100 bombi kojima je NATO zasuo područje tadašnjeg vojnog aerodroma kod Užica, a u ušima Vida Ćosića (69) i dalje odjekuju zaglušujuće detonacije.
Prasak projetila meša mu se sa hukom aviona koji doleću iz pravca Bosne i nikako da se vrate u baze iz kojih su poslati u đavolju misiju.
Zna, tako će mu biti doveka. Od prvog do poslednjeg dana rata agresor je nemilice zasipao pistu, vojne magacine, hangare, puteve, slučajno ili ne i privatna imanja i objekte. Nije bilo cilja u celoj SRJ koji je toliko puta i tako učestalo granatiran. Narod, koji se spasavajući žive glave krio po drugim selima, po šumama, štalama, šupama, pod prikolicama sa krompirom, ne može da zaboravi.
U beskrajnoj seriji eksplozija koje penzionisani železničar i dan danas čuje, srećom, jedna izostaje. Bomba koja je trebalo da je izazove nekim čudom ostala je nema. Nje se najviše plašio. Za nju je ostao vezan narednih pet godina.
Jutro je bilo 10. maja kada se Vid Ćosić, posle dežurstva u železničkom tunelu u Užicu gde je čuvao skrivene lokomotive, vratio u selo. Prethodne noći, kao i svake od početka rata, neprijatelj je gađao Ponikve. Očekivao je da će na bregovima iznad kuće zateći dva „boforsa“, topa trocevca kojima je tu bio položaj i koji su branili aerodrom, a oko kuće vojsku. Nekoliko vojnika do tada spavalo je u njegovoj šupi, a on im na korišćenje ustupao kupatilo, telefon, sve što im je trebalo.
Bilo mi je čudno što nema ni topova, ni vojnika, a do sinoć su tu bili svaki dan. Otišao sam u komšiluk do rođaka da pitam o čemu se radi, a on mi je preneo da narednu noć, tako mu je rekao jedan podoficir, ne smemo spavati u našim kućama. Predveče smo otišli kod tetke i tetka kilometar odavde – priča Vid Ćosić.
Noć je bila besana, takvom su je činili avioni i projetili koji su pljuštali po Ponikvama. Fiksna telefonija bila je već duže vreme u prekidu zbog rušenja pošte u Užicu, mobilne tad nije ni bilo, pa se nije znalo gde su pale bombe dok ti neko uživo ne kaže ili dok sam ne vidiš. Televizija je po direktivi Vojske Jugoslavije o napadima na Ponikve izveštavala kao „bombardovanjem severozapadno od Užica“.
Zorom 11. maja Vid i rođak krenuli kućama – pa šta zateknu. Obe su bile na mestu. Uzbuna ipak nije bila lažna.
Poizdalje sam primetio da su mi razbijena stakla na prozorima i vratima. Pretpostavio sam da su pukla od detonacije bombe koja je pala negde u blizini. Pred kućom dočekala me je rupa. Odmah sam znao šta ju je napravilo. Bomba je očešala odžak, razbila šolju od konzole za struju i crepljiku od nadsrešnice, pala tik uz stepenište kuće, pod oštrim uglom se duboko zarila u zemlju ispod puta, ali nije ekplodirala. Deminer iz vojske je došao i rekao mi da ne prilazim kući do sledećeg jutra – nastavlja želežničar u penziji.
Odmah mu je rečeno da se radi o velikom projektilu, namenjenom razaranju širokih površina, koji stvara ogromne kratere. Predočeno mu je da bi bomba, da je udarila u odžak ili pala na kuću, sa njom uništila i sve naokolo.

Naredna 24 sata, za koliko mu je rečeno da bomba može da eksplodira od trenutka pada, trajala su mu kao 24 dana. Sat po sat, nekako je svanuo 12. maj, a granata je mirovala. Dan po dan, a svaki obeležen Vidovim strahom i od smrtonosnog tovara koji je padao sa neba, i od onog koji mu se krio pred kućom u kojoj živi i spava, došao je i kraj rata.
Sa njim je krenula Vidova borba da se projektil pred pragom, iznad koga je, nemajući kuda drugo, prelazio automobilom i traktorom, koji mu je bio skoro pa pod krevetom, napokon ukloni. Čekao je, nadao se, kumio, molio, vukao za rukav, pričao o opasnosti koja mu je čučala pred kućom. Ko je zadužen da deaktivira i odnese neeksplodirane bombe izgleda da je imao preča posla. Podosta takvih bilo je rasuto po Ponikvama.
Svaka noć je bila ista. Legao sam u krevet sa zebnjom da bi neki đavo mogao da aktivira bombu i raznese me sa kućom. Stajala je pod dvorištem, a kao pod krevetom. Rekao je meni onaj starešnina da posle 24 sata ne može da eksplodira, ali ‘ajde znaj ga da li je tako – prepričava Vid.
Tek posle pet godina demineri su stigli pred njegovu kuću. Oko mesta gde je pala bomba napravili su širok otkop i kopali do dubine od pet metara na kojoj projektil nije nađen. Tu su iz nekog razloga stali i otišli. Otad nad bombom Ćosić nije imao put nego rupdžagu.
Tek posle mesec dana demineri su se vratili i izvadili projektil dug 2,5 metara i težak 230 kilograma. Bio je dva metra zariven u stenu čije delove je pretvorio u prah. Iz kog razloga nije pukao – Bog sveti zna – kaže meštanin Ponikava.
Da je bomba bila „bajata“ pa od stajanja zatajila, naprotiv. Na njenom upaljaču bio je utisnut datum punjenja – 29. april 1999.
Kiša bombi koja je tokom NATO agresije pala na Ponikve nekom srećom nije odnela nijednu žrtvu. Jedan mladić bio je povređen i morao je na operaciju, staricu iz sela geler je ostavio bez oka. Bilo, ne ponovilo se.
PROČITAJTE VIŠE:
PODELILI ŠOKANTNA ISKUSTVA SA TAKSISTIMA: “U Turskoj nisu hteli da nas voze jer smo Srbi”!
“KAŽU DA SAM ZLA ŽENA, VIDI SE PO OČIMA”: Gastarbajterka Goca epitafom “pokopala” familiju! (FOTO)
Izvor: Blic
Foto: Blic