Connect with us

Srbija

MUHAREM BAZDULJ: Kako su Mujo Mitraljezac i Kustin otac oslobađali Beograd

Published

on

Povodom 75. godišnjice pobede nad fašizmom koja je odložena zbog epidemije korona virusa pa danas obeležena vojnom paradiom u Moskvi, naš cenjeni kolega Muharem Bazdulj napisao je kolumnu za portal “Preokret”.

Serbian Times prenosi tekst u originalu, uz redakcijsku opremu…

U moru događaja koje je epidemija uzrokovana virusom Covid-19 stopirala, otkazala ili odgodila spada i sedamdeset peta godišnjica Dana pobjede, odnosno završetka Drugog svjetskog rata. Važna je to godišnjica uvijek, ali sedamdeset i peta spada među one „velike“ odnosno „jubilarne“  (i u izvornom smislu), pa je stoga i važnija.

Jednostavna istorijska činjenica koja veli da je ubjedljivo najvažniju ulogu u slamanju kičme Trećem rajhu odigrao SSSR odnosno Crvena armija odavno je izložena revizionističkim atacima koji su se naročito povećali od dolaska Vladimira Putina na vlast u Ruskoj Federaciji. Godinama se zato u dnevnopolitičke svrhe koriste aktuelni dnevnopolitički animoziteti da se pokuša umanjiti važnost centralne proslave trijumfa nad nacizmom, one na moskovskom Crvenom trgu.

Ne znam u kojoj se partizanskoj jedinici borio Mujo mitraljezac, no nije mala vjerovatnoća da je to bila Prva krajiška brigada. Borci ove brigade istakli su se u naročito teškim borbama protiv njemačkih snaga pod komandom generalna Štetnera

Tako će biti i ove godine, ali to mi ovdje nije važno. Ovdje me zanima način na koji se čuva i pamti jugoslovenska antifašistička baština. Jugoslavija je u cijeloj Evropi bila izuzetak kao zemlja koja se od fašizma sama oslobodila. Ostatak Evrope oslobodili su što Sovjeti, što Amerikanci. Milan Kundera stoga kaže da se Evropa kakvu danas poznajemo rodila iz poraza.

Nekad su u praktično svim jugoslovenskim gradovima postojali memorijali podignuti u čast ove slavne borbe. Počevši od 1990. godine, mnogi su uništeni ili oskrnavljeni. Onaj najljepši, međutim, barem meni, stoji onako kako je i uvijek stajao. Mislim na Groblje oslobodilaca Beograda.

Zavolio sam ovo mjesto još prije nego sam došao živjeti u Beograd. Pamtim zapravo da sam tuda često šetao te jeseni kad sam se konačno preselio ovamo. Ima o tome i trag star, evo, već šest godina, u mojoj knjizi priča „Jeres nominalizma“ gdje se u jednoj autofikciji nalazi i ovaj pasus:

„Tako sam i ja u jedno kasno septembarsko popodne lutao po Groblju oslobodilaca Beograda, zagledao one lijepe bijele ploče polegle po travi i čitao natpise na njima. Čudno je to, ali pažnja ti se najmanje zadrži na onima na kojima stoji i ime i prezime. Dirljiviji su oni opisni natpisi, kao jedan koji sam dugo zagledao: Mujo mitraljezac.

GROB NEZNANOG JUNAKA: Spomen ploča na GRoblju oslobodilaca Beograda

Grobljem su prolazile mlade majke s kolicama, djeca su se igrala, neko dvoje klinaca su na dekici imali pravi piknik. Sentimentalno sam se osjećao, valjda sam zato i mislio: to je ta sloboda za koju su se borili, to je ta sloboda vrijedna svake borbe.“

Jednostavna istorijska činjenica koja veli da je ubjedljivo najvažniju ulogu u slamanju kičme Trećem rajhu odigrao SSSR odnosno Crvena armija odavno je izložena revizionističkim atacima koji su se naročito povećali od dolaska Vladimira Putina na vlast u Ruskoj Federaciji

Hiljade ljudi su poginule u borbi za oslobođenje Beograda, i Jugoslovena i Sovjeta, i Srba i Rusa, i Hrvata i Ukrajinaca, i Muslimana i Tatara, i Crnogoraca i Čečena, naših Jevreja i ruskih Jevreja, ali umjetnost nas je naučila kako su hiljade smrti statistika, a jedna smrt je tragedija.

Svaki od tih grobova je velika priča, ali priča koja mene posebno nadahnjuje i dira je priča o Muji mitraljescu. Nisu mu upamtili prezime, teško da je bio član partije ili SKOJ-evac, teško da je bio ikakav oficir ili podoficir. Mogao je biti iz Bihaća, iz Livna, iz Travnika, iz Doboja (od Doboja Mujo), iz Sarajeva, iz Trebinja, iz Mostara, iz Bijeljine, iz Nove Varoši, iz Bijelog Polja, ali nije ni važno odakle je bio. Odakle god da je bio odlazak u partizane nije bio lakši put niti linija manjeg otpora.

Bio je sigurno dobar borac. Partizani nisu imali mnogo mitraljeza. Mitraljez nije mogao da duži bilo ko. Jedan mitraljez zadužio je Mujo mitraljezac i poginuo je s njim, slavno, oslobađajući svoj glavni grad. Da počiva u njemu zauvijek, pod istim znakom pod kojim počivaju njegovi saborci i da pomen na njega uvijek izazove osmijeh i ganuće.

Nekoliko Beograđana i Beograđanki, različitih generacija, koji su čitali moju knjigu, pričali su mi, nezavisno jedni od drugih, da su, kad su kao djeca, sa učiteljima i učiteljicama, organizovano, dvadesetog oktobra nosili cvijeće i vijence na Groblje oslobodilaca Beograda, naročito voljeli spustiti bukete kraj groba Muje mitraljesca.

Tako sam i ja u jedno kasno septembarsko popodne lutao po Groblju oslobodilaca Beograda, zagledao one lijepe bijele ploče polegle po travi i čitao natpise na njima. Čudno je to, ali pažnja ti se najmanje zadrži na onima na kojima stoji i ime i prezime. Dirljiviji su oni opisni natpisi, kao jedan koji sam dugo zagledao: Mujo mitraljezac

Kad danas slušam i gledam kako se antifašizam toliko često pretvara u ispraznu pozu ljudi koji su uvijek u životu birali lakši i utaban put, uvijek se sjetim Muje mitraljesca kao lozinke koja mi u trenu vrati pravo značenje ove riječi.

Ne znam u kojoj se partizanskoj jedinici borio Mujo mitraljezac, no nije mala vjerovatnoća da je to bila Prva krajiška brigada. Borci ove brigade istakli su se u naročito teškim borbama protiv njemačkih snaga pod komandom generalna Štetnera. Nakon što je Beograd oslobođen, nije bilo vremena da se spava na lovorikama. Preko porušenog Pančevačkog mosta, Prva krajiška brigada prelazi u Banat.

Na ovoj fotografiji nalaze se borci i borkinje Prve krajiške snimljeni u Vršcu dvije nedjelje nakon oslobođenja Beograda. Spisak njihovih imena i prezima zvuči kao pjesma: Milinko Rakić, Bogdan Malbašić, Ilija Latković, Milica Aleksijević-Milja, Đorđe Savić, Desa Marković, Franjo Traup, Tina Barbuzanović, Ante Strpić, Narandža Lukić-Naka, Sretko Mutić, Joso Pranjić, Đuro Šobot, Novo Anđić i Boško Miljuš.

A borac treći s desna u donjem redu, čija je glava ovdje zaokružena, zvao se Murat Kusturica. Čisto ako ima zlobnika koji se pitaju šta njegov sin radi na centralnoj vojnoj paradi povodom sedamdeset pete godišnjice pobjede nad fašizmom na moskovskom Crvenom trgu.

Čovjek je, čisto da se zna, bio borac u operaciji oslobađanja Beograda. Ima i danas onih, poput Vesne Pešić ili Čankove omladine, koji bi njegovog sina vratili tamo odakle je došao. Jedan moj poznanik jednom u kafani reče:

„Šta misli taj Kusturica, šta se on ovde bahati, k’o da mu je ćaća oslobodio Beograd.“

Jebiga, brate, jeste.

Piše: Muharem Bazdulj/Preokret Foto: Lični arhiv Muharema Bazdulja

Continue Reading
Advertisement
1 Comment

1 Comment

  1. Дракче Тормак

    June 28, 2020 at 11:57 pm

    Ја се презивам Станисављевић, а јеби га, нисам у сродству са Чаругом. Надам се да ти Баздуљ јасан мој коментар.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Advertisement