Connect with us

Balkan

MIRA FURLAN O SUKOBU SA ŠERBEDŽIJOM: Rekao mi je: Ne možeš koristiti ovu ulogu da pokazuješ svoju ljutnju na Hrvatsku

Published

on

Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade, piše glumica Mira Furlan u svojim memoarima „Voli me više od svega na svijetu“ (Booka) čije delove objavljujemo.

Mira Furlan je bila pozvana od Radeta Šerbedžije i njegove supruge Lenke, da na Brionima rade zajedno predstavu u kojoj će Mira glumiti Medeju.

Međutim, stvari se nisu baš odvijale onako kako je ona zamišljala i poznati bračni par ju je razočarao.

Na portalu Nova.rs. objavljen je deo knjige koji je ključan u tom odnosu.

„Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade. On je osnivao novi teatar na Brionima u Istri, najprogresivnijem, najliberalnijem dijelu inače vrlo desničarske, konzervativne Hrvatske.

Divan Brionski arhipelag nekoć je bio ljetna rezidencija austrougarskih vladara. Poslije, u socijalističkoj Jugoslaviji, naš komunistički monarh Tito odabrao je Brione za svoju ljetnu rezidenciju. Što je s tom ovisnošću o luksuzu komunističkih lidera?

Bilo je općepoznato da je Tito imao poseban ukus za život na visokoj nozi: superluksuzne vile po cijeloj Jugoslaviji, cadillaci i rolls roycei, kubanske cigare i međunarodne filmske zvijezde koje su mu dolazile u posjet. Moj otac bio je zgrožen.

Po njegovu viđenju, Tito je izdao sve za što su se partizani borili u Drugom svjetskom ratu. Za mog oca Titovi su ekscesi bili bolni na osobnoj razini. Moja je generacija pak sve to gledala ravnodušno.

U svojim bijelim odijelima i s kubanskim cigarama Tito je bio gotovo karikatura, izgledao gotovo nerealno. Bio je isključivo simbolička figura koju nitko od nas nije shvaćao preozbiljno.

Otočje Brioni, gdje su on i drugi visoki komunistički funkcioneri imali svoje raskošne ljetne rezidencije, bilo je, naravno, zatvoreno za javnost, što je bila još jedna izdaja osnovnih socijalističkih ideala.

Dakle, Rade je odlučio osnovati novi teatar upravo na tom mjestu. Zašto? Nikad se nisam usudila postaviti mu to pitanje. Borila sam se da donesem odluku: da li se želim „službeno“ vratiti (što bi uključivalo gladne medije, paparazze, zlonamjernu štampu)?

Nismo li rekli „nikad više“ toliko puta? Zar moje iskustvo na zagrebačkom suđenju nije bilo više nego dovoljno? No u toj je ideji bilo nešto neodoljivo.

Vratiti se, ponovno igrati na svom jeziku. Pronaći katarzu, zaključak, iscrtati krug do kraja. Vidjeti što je ostalo od onog ranijeg ja. Utvrditi što mi je ostalo od karijere. Od prošlosti. Od mene.

Jedan dio mene htio se osloboditi ovisnosti o glumačkoj profesiji. Drugi dio mene očajnički se htio ponovno dokazati. Ne toliko „svijetu“, ne, već samoj sebi. Žudjela sam da „to“ ponovno osjetim. Da iskusim onu staru sebe, svoju snagu.

Da li sam još uvijek živa? Da li sam ja još uvijek ja? Premda su mi sumnje i strahovi bili golemi, Rade me je uspio uvjeriti da su se u Hrvatskoj stvari promijenile, da će nas pustiti na miru da se bavimo dobrim, ozbiljnim poslom.

Obećao mi je da će me štititi od gladnih, senzacionalističkih i nacionalističkih medija.

„Vidjet ćeš, bit će divno; bit ćeš sretna tamo“, obećao je. Odlučila sam mu povjerovati.

Gledajući svoj grad iz aviona, činilo mi se da ponavljam lekciju od prije. Bila sam loša učenica, sporo sam učila i znanje sam stjecala tako da me je trebalo lupati čekićem po glavi opet i ponovno.

Opet sam bila tu, nakon povređivanja na procesu prije dvije godine i uvreda od prije jedanaest godina, kao i svih onih između. Opet sam bila tu, vrteći po glavi iste misli: kako je moguće da je mala, jadna, beznačajna provincijska točkica na karti svijeta pokazala toliko zapanjujuću količinu negativne energije, mržnje, destruktivne sile?

To se pitanje moglo, naravno, primijeniti na cijelu regiju, na našu cijelu bivšu domovinu. Nisam još ni izašla iz aviona, a već sam osjećala duboku sumnju u svoj potez.

Imao si dvije godine, spavao si mi u naručju. Zašto te vučem na ovo mjesto? Da plešemo na mom grobu? A opet, zašto ne? Možda je to bila prava stvar, jedina koja mi je preostala da je učinim.

Kao Meksikanci na El Dia de los Muertos, i ja ću sjediti na grobu, u ovom slučaju vlastitom, jesti, piti i prisjećati se pokojnice.

Onda ću ustati, bosa, u haljini vatrenocrvene boje i plesati, plesati do zaborava. Onog časa kad je avion sletio, znala sam: ovaj potez bio je pogrešan…

mira-furlan-knjiga
“RAT JE GOTOV, IDEMO DALJE”: Mira Furlan u knjizi otkriva kako je izgledao njen prvi susret sa Hrvatskom posle rata

…More je bilo plavo i svjetlucalo se, borovi su mirisali kao što mirišu samo borovi uz Jadran, zrikavci su bili komično glasni. To je mjesto bilo čisto savršenstvo. Radina i Lenkina divna kuća uz more bila je idealno mjesto za rad.

Tu smo imali svoje prve čitaće probe, sjedeći oko predivnog stola napravljenog od jednog komada kamena, pod visokim jablanovima u Radinu vrtu. Za vrijeme pauza plivali smo u toplom Jadranskom moru.

Rade je bio savršen domaćin, pekao za sve nas ribu na roštilju i točio nam najbolja istarska vina. Općeniti stav u Hrvatskoj bio je „rat je gotov, idemo dalje“. Bar su to ljudi govorili, opet i iznova, pokušavajući uvjeriti sebe i druge.

Nitko nije htio pokazati svoje rane u javnosti. To je bilo prebolno, presramotno, preopasno. Zaborav se činio puno lakšim. Praviti se da je sve dobro i da je nacija uspješno ozdravila bio je službeni recept za budućnost.

Međutim, postajalo mi je sve jasnije da svi zapravo žele govoriti o svojem ratnom iskustvu, ne javno, nego potajno, samo s onima koji su, po njihovu mišljenju, bili jednako ranjeni. Poput mene.

Činilo mi se da ulazim u zonu sumraka dvostrukih, dvoličnih „istina“: pretvaranje je bilo sve; bilo je nužno za preživljavanje. Službenu istinu moralo se neprekidno ojačavati.

No pod njom čovjek je mogao osjetiti slojeve i slojeve nečeg posve drugačijeg: ništa nije riješeno, daleko od toga da su rane zacijeljele, nacija se borila za preživljavanje na svakoj mogućoj razini.

Više nije bilo nacionalizma koji je vladao životima. Sada je u sve pore života ulazio novokomponirani, pohlepni, tajkunsko-mafijaški kapitalizam.

Nakon krvavog rata za samostalnost ljudi su gledali kako nova elita, nakon što je namlatila velike količine (krvavog) novca u vrijeme rata, redom prodaje nacionalno bogatstvo stranim korporacijama ili ga uništava zbog svojeg profita.

Brioni su bili jedno od mjesta za zabavu tih nouveaux riches, nove vladajuće klase, s rukama još krvavim od mnogih i različitih ratnih aktivnosti kao što su etničko čišćenje, prodaja oružja svim stranama i nakon toga proces metodičnog uništavanja sve jugoslavenske imovine u sumnjivom, najčešće kriminalnom procesu „privatizacije“.

Brioni su bili jedno od brojnih mjesta gdje se ta nova elita zabavljala pijuckajući najbolja slovenska i hrvatska vina na svojim jahtama od milijun dolara i glasno se smijući: ljudima koji su poput mene otišli – „izdajicama“, ali i onima koji su se borili u ratu – nazovimo ih „patriotima“.

„Rat? Pa bio sam ovdje svaki tjedan sklapajući poslove s Hrvatima“, čula sam kako se jedan srpski „biznismen“ hvali svojim ratnim iskustvom sjedeći na palubi svoje luksuzne jahte na Brionima.

„Super smo poslovali i istovremeno se kupali na posve praznim plažama. Kažem vam, to je bilo najbolje doba“, rekao je prepredeno se smijući i grleći svoju mladu trofejnu suprugu.

Nakon nekoliko dana proba na lokalnom sam brodu za kopno, s tobom, svojom bebom.

Silazim s broda, kad me iz zasjede spopada novinarka u društvu fotografa. Pokušavam pobjeći. Ali novinarka me hvata za rame i govori uz smiješak: „Molim vas, gospođo Mira, molim vas, recite nam bar par riječi. Jako nam je drago što vas vidimo ovdje. Jako ste nam nedostajali.“

„U redu“, kažem umorno, držeći se svoje stare nemogućnosti da kažem „ne“.

„Dakle, kažite nam: kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj?“ Pokušavajući biti silno oprezna (što, jasno, nije dio moje naravi) i svjesna osjetljivosti Radina projekta i njegova velikog straha da će nešto poći po zlu, kažem: „Pa, nemam dojmova. Ne još. Tek sam došla. Osim toga, ovi su otoci tako daleko od svega; sigurno da ne reflektiraju stvarni život u Hrvatskoj. Mogu vam jedino reći da je nebo plavo, more toplo i da sam sretna što sam tu.“

Ona se nasmiješi, ja se nasmiješim. I onda odem u žurbi. Sljedećeg dana za doručkom primjećujem da, iznenada, nitko ne želi sjesti sa mnom.

Rade prolazi kraj mog stola i ne okrenuvši se da me pozdravi. Lenka me hladno gleda. Svi drugi glumci gledaju svoja posla, i ne primjećuju da sam tu. Hm, razmišljam, u čemu bi mogla biti stvar? Na probi nitko ne kaže ni riječ.

Svi se prave da je sve u redu. Ali nema sumnje: vibra se promijenila. Lenka, blaga, dopadljiva žena, neočekivano počinje pokazivati svoje totalitarne crte. (Da li ih svi režiseri imaju?) Crte zbog kojih se bunim gotovo nesvjesno, organski.

Uvježbavamo prvu scenu, u kojoj se Medeja pojavljuje prvi put nakon dugog izbivanja i obraća se koru – ljudima.

Kako je sablasno slična mojoj situaciji, ovu je scenu pravi izazov odigrati. Pokušavam je napraviti osobnom i „svojom“, kao što to glumci čine.

Nenadano Rade me zaustavi i vikne: „Ne možeš je tako igrati, iz svojeg osobnog bijesa. Medeja nije bijesna žena; ona je povrijeđena žena. Ne možeš koristiti ovu pozornicu ili ulogu da pokazuješ svoju ljutnju na Hrvatsku. Ovo nije mjesto da rigaš vatru na Hrvate u publici.“

Što? Zar postoji neki ideološki problem u mojoj glumi? Da li je moguće da Medejin gnjev nije politički korektan s obzirom na to da ja igram Medeju?

Da li je moguće da su bilo kakva ljutnja ili bijes s moje strane toliko prijeteći na ovom mjestu, u ovo vrijeme? (Da li je isto tako moguće da je bijes BILO KOJE žene prijeteći NA BILO KOJEM mjestu, U BILO KOJE vrijeme?)

„Moraš igrati ulogu kao nesretna, povrijeđena, ranjena žena. Ne kao gnjevna, bijesna žena“, govori Lenka, Radina žena i režiserka. (Po milijunti put zaključujem da činjenica da je ona žena ništa ne mijenja: previše se boji ženskog gnjeva, posebno ako ga se može protumačiti kao politički stav.)

„Ali bez gnjeva i bijesa nema Medeje. Sjećate se što se događa na kraju?“ pokušavam ih uvjeriti.

Dok gledam u prazne oči mojih hrvatskih kolega koji me promatraju s rijetkom mješavinom nezainteresiranosti i radoznalosti, smjesta odlučim da ne želim nastaviti tu uznemirujuću pseudo umjetničku (a ustvari ideološku) raspravu.

„Ajmo probati tu scenu u neko drugo vrijeme, kad smo same“, predlažem Lenki.

„Ne“, kaže Lenka nekim novim, metalnim glasom, glasom za discipliniranje djece (ima ih troje, pa pretpostavljam da joj to leži).

„Napravit ćeš to SADA. Radit ćeš dok ne bude DOBRO“, zapovijeda Lenka s novom hladnoćom u tonu, od koje me prolaze trnci. Sve u meni se buni.

Moji kolege sjede na klupama u malom kinu na otvorenom u kojem se održavaju probe (Tito je očito bio filmski fanatik), prateći ovu predstavu u predstavi s rezerviranim interesom: što će ona napraviti?

Da li će eksplodirati? Da li će otići? Tada još ne znam da je to tek početak kontinuiranog, suptilnog, pozadinskog, konstantnog maltretiranja koje će se javljati u različitim oblicima tijekom procesa proba.

Katkada je to sadržano samo u Lenkinu odmahivanju rukom prema meni, gesti kojom govori: „Oh, molim te. Ne zanima me što imaš reći.“

Katkada je to neprijateljski obojena riječ. Katkada pogled. Gledam svoje kolege kako nesumnjivo uživaju u toj igri, prate je poput teniskog meča na televiziji, zabavlja ih, ali nisu uključeni i distancirani su.

Fale im samo kokice, tmurno primjećujem. Jasno mi je da je jedini „čisti“ izlaz iz svega – odlazak.“

Tekst: Nova.rs

Advertisement