O fenomenu predstavnice Srbije na ovogodišnjem Eurosongu Ane Đurić Konstrakte i njene numere In corpore sano je već dosta toga napisano pa i na ovom portalu. Međutim, njena popularnost, kao ni medijski interes za njene nastupe, ali ni za ono što ova glazbenica ima reći – o manje više bilo čemu – također ne jenjavaju.

Prošle nedjelje, Konstrakta je gostovala u poznatoj emisiji HRT-a Nedjeljom u 2, voditelja i urednika Aleksandra Stankovića. Već uvodni prilog je dao do znanja koji je to okvir u kojem će se promatrati Konstrakta i njen uspjeh, a i u kojem će smjeru ići voditeljeva pitanja. U svakom slučaju, i jedno i drugo je bilo negledljivo, piše Mario Kikaš za Bilten.org

Uvodni prilog je obilovao općim mjestima boomerske kulturkritike specifične upravo za generaciju koja je svoje formativne kritičarske i recepcijske godine doživjela na vrhuncu novovalne muzike 1980-ih u Beogradu. Oni na Konstraktu gledaju kao na svojevrsnu spasiteljicu od dominantnog estetskog pravca u srpskoj popularnoj muzici danas. To njoj nametnuto poslanje, ide i dalje od isključivo estetskog spasenja. Ona nije samo netko tko je napokon dokazao da se u Srbiji pravi dobra, urbana i pametna muzika onkraj turbo-folka, nego je njena spasiteljska misija skoro pa politička.

Konstrakta je Drugoj Srbiji poslužila kao svojevrsna nada i vjera u spasenje u političkom kontekstu kojim već deceniju dominira Aleksandar Vučić, SNS, tabloidi i omražena turbo-folk estetika. Za to koliko je promašena ova projekcija i koliko je okrutna sudbina, trebalo je samo pogledati emisiju do kraja.

To meni osobno nije uspjelo za rukom jer su pitanja Aleksandra Stankovića tjerala u očaj i ljude s većim pragom tolerancije na glupost od mojega. Ali hvala bogu, u medijskom polju kojim dominiraju društvene mreže, digest nije trebalo dugo čekati.

Dan nakon gostovanja Ane Đurić Konstrakte, Twitterom se proširio isječak odgovora na Stankovićevo pitanje o tome što umjetnica misli o srpskom pristupanju Europskoj uniji. Uslijedio je odgovor koji ni po čemu nije bio problematičan, a dao bi ga se svesti na to da je umjetnica malo smorena procesom pristupanja Srbije Europskoj uniji, a zapravo joj se ne da puno o tome govoriti. Konstrakta je pritom jasno u uvodu svog odgovora naglasali da daje odgovor u registru emocija, a ne političke racionalnosti jer kako reče jedan od komentara na Twitteru: novinari uporno od te žene žele da bude politikološkinja, a ona je samo muzičarka. Dodao bih, ne samo politikološkinja, nego i političarka.

Nakon što je snimka postale viralna, uslijedile su reakcije razočarenja. Konstrakta je ubrzo postala “prava slika Srbije”, “politički nepismena”, “Vučićevo glasačko tijelo”. Vrhunac dijagnostike Konstraktinog blagog EU skepticizma dosegnut je komentarom: “Kolko sam shvatio ona je SPS dete!”

Naravno, osnovna zamjerka Konstrakti jest to što nije označila pravog krivca za to smaranje, odnosno otezanje pregovora – Aleksandra Vučića. Pritom bi to, čak i politološki i politički, bio netočan ili bar nepotpun odgovor. EU se već dugo nalazi u krizi i “smaranje” je rezultat i unutarnjih dinamika unutar EU i, primjerice, francuskog stava da sa daljnjim širenjem Unije treba sačekati. Vučić je tu, igrač s klupe.

Ali, u ovom kontekstu, to je manje bitno. Jer umjetnica, niti je politikološkinja, niti političarka, iako je Druga Srbija silno željela da je upravo to, pogotovo nakon debakla post-DS opozicije na nedavnim izborima koja se razjedinila drugi dan.

U nedostatku suvisle političke figure i jezika koji bi donekle objasnio njihovu realnost i, ako ikako može, porazio diktatora na vlasti, Druga Srbija je svoje želje i frustracije projicirala u umetnicu. Ni krivu ni dužnu. A ona im vrati tako što pod upitnik stavi sliku EU-a kao jedinog puta spasa i izlaska iz političkog ćor sokaka u koji su dovedeni.

Neoprostivo!

Piše: Mario Kikaš za Bilten.org Foto: Printscreen Twitter @Eurovision