Chicago, IL
37°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 32°F
Wind: 6mph SW
Humidity: 58%
Pressure: 30.18"Hg
UV index: 1
11 am12 pm1 pm2 pm3 pm
41°F
43°F
45°F
46°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 3 years ago

By Antonije Kovačević

KOLUMNA, ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Nije Novak najveći zbog zlatnih tanjira i pehara u vitrini, već zbog ovih 16 razloga…

Dočekali smo i taj dan. Novak Đoković je u Londonu, na savršenoj vimbldonskoj livadi, osvojio svoj dvadeseti Grend slem i tako se matematički izjednačio sa dva najveća rivala.

I, premda mu za takav epitet fali još jedna kruna, mi Srbi, trkači pred rudu kakvima nas je Bog dao, brže bolje proglasismo ga NAJBOLJIM SVIH VREMENA. Što, da se razumemo, i nije daleko od istine. Trka za trofejima istina još traje, ali, čak i da se desi da Đoković na kraju omane i statistički ne bude najbolji u istoriji (što je skoro pa nemoguće), on je još odavno postao najveći, za koplje nadmašio i Federera i Nadala.

Veličina o kojoj ovde govorim ne meri se onim što mediji k`o papagaji zbrajaju ovih dana – količinom zlatnih i srebrnih ovala i pehara u staklenoj vitrini. Takve relikvije i priznanja, svedoci smo kroz istoriju, u stanju su da sakupe i najobičnije ljudske hulje i mediokriteti. Novak Đoković je najveći zbog nečega drugog…

I to drugo nije tek jedna stvar, već ihaha njih. Da krenemo redom…

Novak Đoković je najveći pored ostalog i zbog toga jer ga privatno blagostanje i milioni na računu ne čine nezainteresovanim za sudbinu drugih, kako one silne dece koju godinama nesebično pomaže kroz svoju Fondaciju, tako i kolega koji imaju puno manje novca ili se bore da prežive. Niko drugi se, jelte, ne bi se usudio da nadomak najvećeg uspeha, dan pred polufinale Vimbldona, javno optuži ATP Tour, moćnu tenisku organizaciju, gospodare života i smrti, da jašu na grbači tenisera, kojima udele tek siću od 17,5% novca turnirske zarade. Suprotstaviti se glavešinama koji, kada im stanete na žulj, mogu mašala da vam zagorčaju život, što je pokazala i prošlogodišnja Đokovićeva bizarna diskvalifikacija sa US Opena, mogu samo ljudi sa beskrajnim integritetom, po naški rečeno – mudima. Tačnije, to može samo Novak Đoković, čovek koji se ne da ni zastrašili ni pripitomiti.

U zlu se ne ponizi, u pobedi se ne uznesi, kaže ona stara. I zato je, pored ostalog, Novak Đoković najveći u istoriji. Jer je svojim delima slika i prilika one definicije Marka Miljanova o Čojstvu s jedne, i Junaštvu s druge strane. Jin i Jang, za one koji više štuju istočnjačke dualizme

Nole je jedan i neponovljiv i zato što misli svojom glavom i ne ustručava se da te misli podeli sa svetom, što stoji uspravno kano klisurina čak i u vreme najbrutalnije pandemije straha i centrifugiranja mozga, kojoj prisustvujemo proteklih godinu i kusur dana. Za razliku od resto estradne, sportske i javne papazjanije, koja rađe bira mejnstrim taktiku teleta koje klima glavom pred šerenim vratima (od establišmenta) nametnutih diktata i mišljenja, On se ne libi da sumnja i postavlja pitanja, po cenu da ga mesecima razapinju medijski krstaši novog, jednoumnog svetskog poretka.

U ovo vreme pobeda, valja podsetiti da je Nole bez premca i zato što je u stanju da posle najtežeg poraza pogleda protivnika u oči i čvrsto mu stisne desnicu. Svi znate, da sad ovde ne evociram, kako neki drugi, teniski možda podjednako veliki, u takvim prilikama ne uspevaju da sakriju bes i frustraciju. Samo pravi, neprskani šampioni znaju da se uzdignu iznad situacije, ma koliko im u datom trenutku bilo teško.

Najveći je i zbog toga što u najdramatičnijem i najvažnijem meču, kao na primer danas, ne zaboravi da potapše dlanom reket i oda priznanje kolegi sa druge strane mreže, kada ovaj napravi nešto vanserijski. Koga drugog od tzv. elitnih tenisera ste poslednji put videli da to radi? Da vam olakšam muke, niste nikoga… I da se razumemo, nije to lako. Novak jednostavno ima ono što drugi nemaju – retku osobinu da može u istom trenutku biti i teniser i čovek.

Zato on piše istoriju, doki ostali broje titule.

Đoković je neprevaziđen i zato jer se seti da posle meča ode u svlačionicu mladog kolege i uputi mu reči podrške, kao sto je to uradio zgranutom Šapovalovu, koji i dalje ne može da veruje šta ga je snašlo. A ne može jer to nije uradio niko ni pre ni posle. Samo Đoković.

U zlu se ne ponizi, u pobedi se ne uznesi, kaže ona stara. I zato je, uz sve drugo narečeno, Novak Đoković najveći od kako je sveta i veka. Jer je svojim delima slika i prilika onih definicija Marka Miljanova. O čojstvu s jedne, i junaštvu s druge strane. Jin i Jang, za one koji više štuju istočnjačke dualizme.

Znam mnoge koje svih ovih godina nervira to što svoje protivnike, narodski rečeno, nikada ne zgazi. Đoković je humanista. On svoje rivale ne doživljava kao protivnike. On ih ne ubija, on ih pobeđuje. Nole voli da se igra. Zato verovatno nikada nije naučio da smečuje tako da sravni sve sa zemljom, što mi često priželjkujemo.

Novak je neuporediv i zato što rizikuje svoj ugled i dobar glas da bi pomogao drugima. Primera je bezbroj, a najsvežiji je onaj od prošle godine, kada je u vreme sportskog i svakog drugog moratorijuma, organizovao Adria Tour čiji je kompletan prihod otišao u humanitarne svrhe. Kada se ispostavilo da su ga ti turniri, kao i nekolicinu drugih tenisera, koštali zdravlja (fasovao koronu), svu krivicu i blam je prihvatio na sebe. Jer, tako to rade pravi muškarci.

Nole je najveći i zato što našu decu, kojima se kriminalci, kurve, vaskoliki foliranti i prevaranti već decenijama kroz medije serviraju kao uzori koje treba slediti i idoli kojima se treba klanjati, uči da je pošten i naporan rad i dalje put kojim se možda ne stiže brže, ali se sigurno stiže do uspeha

Najveći je i zato što ga, prvi put posle Tita, bez izuzetka vole svi narodi sa prostora bivše Jugoslavije, koji se, uzgred budi rečeno, danas međusobno mrze više nego što su se mrzeli ratnih 90-tih. On je, malo u u šali, malo u zbilji, jedina osoba koju bi balkanska plemena, na nekim imaginarnim izborima, izglasala za novog maršala. Ima tu još jedna stvar po kojoj podseća na Tita. Za njega na tribinama širom sveta navijaju uglavnom nesvrstani, narodi Trećeg sveta, Azijati, Arapi, Indusi. Ne vole ga Francuzi, Ameri, Englezi, valjda zato jer ih podseća na to da jedan varvarin može da bude bolji od njih, u svakom pogledu.

Noletu nema ravna i po tome što bez mucanja parla pet svetskih jezika (ne računamo, naravno, eksjugoslovenske), što svaki slobodan trenutak koristi da radi na sebi, na svom obrazovanju i psihi, što je iz godine u godinu sve bolji čovek, što ga interesuje i intrigira mnogo više od ubogog prebacivanja loptice preko plota.

Novak Đoković je najveći i zato što će i kada okači reket o klin ostati veliki.

On je šampion i zbog karaktera koji je amalgam srednjovekovnog viteza, junaka iz homerovog epa i kosovskog deseterca, što već 15 godina ratuje sam protiv svih, stoički trpi dok mu sa tribina zvižde, dovikuju, psuju, ili u najblažoj varijanti – navijaju za druge. A vitez je, iako se neki možda neće složiti, i kada iste te junake iz gomile sočno opsuje u trenucima kada krv proključa. Jer viteška krv, dabome, nije voda, a reči su jedino što ostaje kad već nemate mač i ne jašete vranca, pa da hordu izazovete na dvoboj.

Najveći je i zato što je beskrajno duhovit. A da biste bili duhoviti, morate da imate duha. A onda i sve ostalo.

Đoković je najveći i zato što jednom malom, ponosnom i podeljenom narodu koji je, posle sto godina lutanja i loših vladara, skoro pa zaboravio svoje vrline a svoje mane doveo do savršenstva, daje nadu da bi jednog dana možda mogao da živi u nekoj srećnijoj zemlji

Uh, a sad ono što nam najteže pada…Đoković je GOAT jer nije koza, a ipak zoba bobice i travice (ne mislim na onu vimbldonsku) iako bi ga mnogi od nas najrađe poseli ispod neke šatre, za karirani astal, tutnuli mu praseći zaponjak među zube i flašu prepečenice u šake. On živi svoj život onako kako najbolje zna, mada bi mi ponekad voleli da mu lepo objasnimo kako nije u pravu i kako ga žena i kojekakvi gurui vode u neizbežnu propast. I tako već godinama…

Nole je naš autentični srpski car i zato što našu decu, kojima se kriminalci, kurve, vaskoliki foliranti i prevaranti već decenijama kroz medije poturaju i serviraju kao uzori koje treba slediti i idoli kojima se treba klanjati, uči da je pošten i naporan rad i dalje put kojim se možda ne stiže brže, ali se sigurno stiže do uspeha i priznanja.

I da zaključimo…Novak Đoković je najveći i zato što jednom malom, ponosnom i do zla Boga podeljenom narodu koji je, posle decenija lutanja i loših vladara, skoro pa zaboravio svoje vrline a svoje mane doveo do savršenstva, daje nadu da bi jednog dana možda mogao da živi u nekoj srećnijoj zemlji, iz koje ne bi glavom bez obzira bežali mladi, pametni, radno sposobni i oni koji drugačije misle.

Možda je pomalo tužno da se čitav jedan narod uzda u to da će jedan čovek, od krvi i mesa, skinuti sa njega magiju i prokletsvo i povesti ga u bolju i svetliju budućnost, poput onog slepog junaka iz Domanovićevog “Vođe”.

A možda i nije, ako se taj junak zove Đoković Novak.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Wikipedia

YOU MAY LIKE