Chicago, IL
36°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 28°F
Wind: 6mph SW
Humidity: 65%
Pressure: 30.18"Hg
UV index: 0
10 am11 am12 pm1 pm2 pm
39°F
41°F
43°F
45°F
46°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 5 years ago

By admin

KAMIONDŽIJSKA KOLUMNA: Samo jedno mesto na svetu se zove dom…

Prošlo je više od šest leta kako sam prošao svojom varošicom. Iako odavno nisam video inđijske ulice, znam da svakodnevno kroz moj grad prolaze kolege stranci koji se muče da izgovore njegovo ime. Možda se neki od njih vratio u Inđiju posle nekoliko godina, kao ja u Šipensburg. Možda se neki turski kamiondžija uželeo svoje mahale, pa sad gleda moju i odbrajava dane do povratka kući.

Inđija, Srbija.

Gradić u Vojvodini, udaljen tridesetak milja od glavnog grada. Po poslednjem popisu nešto manje od trideset hiljada stanovnika, ne računajući okolna sela. Stanovništvo (mahom belci) uglavnom zaposleno u fabrikama koje su se otvorile u periodu kada je ovaj grad nazivan “evropski grad budućnosti”.

Prvi put se pominje kao naseobina u petnaestom veku. U podnožju Fruške Gore, na najplodnijem zemljištu u regionu, grad leži na visini nešto manjoj od četiri stotine stopa. Poslednji put sam ga posetio pre 2296 dana, kada sam u pekari koja više ne postoji kupio pancerotu sa šunkom i krofnu s kremom…

Šipensburg, Sjedinjene Američke Države.

Varoš u Pensilvaniji, udaljena sedamdesetak kilometara od prestonice iste. Na poslednjem brojanju stanovnika je izbrojano nešto manje od šest hiljada stanovnika, uglavnom belaca. Grad koji živi od nekoliko giganata koji su napravili svoje fabrike u njegovoj blizini (Volvo, Procter & Gamble…).

Osnovan u osamnaestom veku, a sedamdesetih godina dvadesetog veka beleži rekordan broj stanovnika, oko šest i po hiljada. Nalazi se na dvesta metara nadmorske visine, u dolini, okružen sa nekoliko visokih brda, ali pre njih, okružen poljima kukuruza. Pre današnjeg dana poslednji put sam ga posetio početkom 2016. godine, kada sam nekoliko meseci neprestano navraćao u jednu istu kompaniju barem jednom nedeljno (nekada i dva puta).

U periodu kada sam počeo da vozim turu za Šipensburg, nisam se baš radovao dolasku. Prvih par puta je bilo malo teže neiskusnom vozaču da pronađe najkraću legalnu rutu do istovara (hvala Duletu na pomoći), a nakon toga već sam počeo da se radujem jer idem u gradić koji sam prilično upoznao.

Juče sam nakon tri i po godine ponovo krenuo za Šipensburg. Ne mogu da kažem da sam osetio neku preteranu radost, ali sam bio srećniji nego da sam išao negde drugde. Kada sam se isključio sa autoputa i krenuo dobro poznatim seoskim putevima, osetio sam blagu radost, kao kada pronađete stvar koja vam nije preterano bitna, a za koju ste mislili da ste je izgubili

Pa sam tako već zapamtio živopisne poštanske sandučiće koje sam viđao usput, znao sam napamet svaku ulicu i skretanje koje je trebalo da napravim. Redovno sam viđao iste stolice za ljuljanje na tremovima koji su bili zatrpani snegom, kao i mali traktorčić koji je izgledao kao neka igračka ili maketa.

U većini slučajeva sam prolazio tokom dana, ali ni tada nije bilo nekih gužvi. Po neki čovek na ulici, i par automobila čiji vozači su uvek ustupali prostor vozilu koje je višestruko duže od njihovog.

Juče sam nakon tri i po godine ponovo krenuo za Šipensburg. Ne mogu da kažem da sam osetio neku preteranu radost zbog te činjenice, ali sam bio srećniji nego da sam išao negde drugde.

Kada sam se isključio sa autoputa prema kom ne gajim nikakve emocije i krenuo dobro poznatim seoskim putevima, osetio sam blagu radost, kao kada pronađete stvar koja vam nije preterano bitna, a za koju ste mislili da ste je izgubili.

Vozio sam kroz ulice koje su mi ostale urezane u pamćenje, gledao one iste kuće, avlije, parkirane kranove koji se nisu pomerili preko četiri zime. Prošao sam noću, Šipensburg je spavao, nisam video nijednog čoveka, nijedan automobil, a jedino živo biće na koje sam naišao bio je zec zbog kog sam blago usporio, i jedino svetlo u celom gradiću bili su farovi mog Volva…

Prošlo je više od šest godina kako sam prošao svojom varošicom. Iako ja odavno nisam video prazne inđijske ulice i čuo ponoćnu tišinu koju ometa huk silosa, siguran sam da svakodnevno kroz moj grad prolaze moje kolege stranci koji se verovatno muče da izgovore naziv ove varoši.

Možda se neki od njih vratio u Inđiju posle nekoliko godina, kao ja u Šipensburg. Možda baš sada prolazi i gleda u moju kuću i moje sanduče. Ili pak pokušava da skrene iz mog “produžetka” nazad na glavni put, jer je zalutao. Možda se neki turski kamiondžija uželeo svoje mahale, pa sad gleda moju i odbrajava dane do povratka kući. Možda baš sada moj bugarski kolega otvara prozor na svom evropskom Volvu i udiše miris lipe iz moje ulice.

Za njih je Inđija ono što je za mene Šipensburg.

Usputna stanica, koja nije dom, u njihovom slučaju Varna ili Izmir. A tamo negde, iz još daljeg sela dolazi kolega koji prolazi kroz njihovu Varnu ili Izmir i mašta o svom selu u Kazahstanu ili Estoniji.

I tako sve u krug do jednog matorog šipenzburgškog kamiondžije, koji je upravo parkirao svoj “Peterbilt”, izašao na terasu i seo na svoju stolicu koja ga je čekala.

Ja možda jesam samo par desetina metara daleko od njega, ali Šipensburg koji ja vidim, ne može da se poredi sa onim koji on sada upija.

Piše: Darko Nikolson Foto: Wikipedia

YOU MAY LIKE