Chicago, IL
37°
Clear
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 36°F
Wind: 4mph NNW
Humidity: 62%
Pressure: 30.09"Hg
UV index: 0
5 am6 am7 am8 am9 am
37°F
36°F
36°F
37°F
39°F
SatSunMonTueWed
55°F / 39°F
45°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
39°F / 34°F

Published 3 years ago

By Antonije Kovačević

KAD KOBASICE ZAMIRIŠU ČIKAGOM: Marko je ostavio biznis sa kamionima da bi nastavio tradiciju svog dede u dalekoj Americi!

Kažu da mirisi i ukusi koje čovek čulima pokupi i upije u ranoj mladosti zauvek određuju njegov ukus, ali i njegov karakter. Marko Dulkanović (44) je rođen i odrastao u Boru, a dane rane mladosti je provodio uz deda Čedu, koji je bio poznati varoški ugostitelj i gurman. Na meniju deda Čedinih kafana, znalo se to, centralno mesto su zauzimale domaće kobasice, raznih vrsta, a Marko je bio zadužen za degustaciju. Na koju bi on upro prstom, nakon što bi ga polizao, deda bi je iznosio pravo na trpezu, pred goste.

Prošle su od tada godine, decenije, deda Čeda je odavno otišao na neko lepše mesto, stare borske kafane i mehane pogasili su moderni kafići, a junaka naše priče sudbina je odnela daleko od Istočne Srbije, sve do Amerike, Čikaga, gde se skućio, formirao porodicu, izrodio troje dece. Tražeći posao u kome će najbolje naplatiti svoj trud, i Marko je, poput mnogih ljudi sa naših prostora, završio među kamionima. Napravio je dobar biznis, zaradio novac, ali mu se svih ovih godina po glavi vrzmala jedna misao – kako da nastavi tamo gde je njegov deda stao.

STARI BOR: Grad u kome su se mešale kulture i gastronomije

A onda je jednog dana prelomio i počeo da skuplja dedine i recepte starih majstora. Kopao je po toj kobasičarskoj mitologiji, mešao meso i začine sve dok nije u nepcima prepoznao one stare dobre ukuse…ukuse iz deda Čedine kuhinje.

Ali, da bi priča bila potpuna, vratićemo je malo unazad…

-Moja familija, Dulkani, se prva naselila na sadašnjem području Bora u drugoj polovini 19.veka. Po nama se i dan-danas jedno brdo zove Čoka Dulkan (Brdo Dulkan). Kad su otkrili zlato i bakar, početkom 20. veka, oterali su nas odatle, da bi na tom mestu kasnije nastao Rudarsko Topioničarski Bazen Bor, koji su sada prodali Kinezima. Kao klinac sam se bavio plivanjem, osvajao po koju medalja, a na Smotri pionira izviđača SFR Jugoslavije 1989. godine grupa kojoj sam bio vođa je postala prvak države, one velike. Ipak, pored dedine kafane, najviše sam voleo fudbal. Bio sam deo najbolje omladinske selekcije koju je Bor ikada imao. Najveći uspeh bio je finale Kupa Srbije protiv Partizana. Izgubili smo, a za Partzan su tada igrali Isailović, Ćirić i Nađ – tada već prvotimci. Sa mnom u ekipi je igrao Ivica Dragutinović, posle toga dugogodišnji reprezentativac Srbije i igrač Sevilje, priseća se Marko Dulkanović svoje mladosti za Serbian Times.

STAROSEDEOCI: Markov ded, čuveni Čeda Dulkan, bio je poznati borski ugostitelj

Njegova majka Dragica, rodom iz Zvečana na Kosovu i Metohiji, svojevremeno je došla na nedelju dana u Bor, zaljubila se, i kako to samo život zna da uredi, ostala tu da živi.

 -A živelo se lepo u to vreme. Otac je osam godina bio predsednik sindikata RTB Bor, pa još osam predsednik Sindikata obojenih metalaca Srbije.
Deda Čedomir se, nakon što je otvorio i ugasio bezbroj kafana, na kraju penzionisao, a onda otišao na neki bolji svet…Ipak, u porodici je nastavio da vlada taj ugostiteljski duh, tradicija da kroz kuću stalno prolaze gosti, da se domaćinski dočekuju i usluže vrhunskom hranom, spremanom po starim dobrim receptima. Taj duh me nije puštao i kada sam krenuo preko okeana.

AMERIKA KAO SUDBINA: Bio je svoj na svome, ali “jedan poziv je promenio sve”

Marko kaže da nikada nije ni pomislio da ode iz Srbije, sledeći onu narodnu „Gde te Bog posadi, tu ti je i mesto“. A onda je došla 2002.godina i sve se promenilo za nekoliko trenutaka…

-Telefonom me je pozvao moj brat od tetke, i u sat i po vremena promenio moje mišljenje o svemu, pa i Americi, našoj budućnosti. Tako smo 17. juna 2003. sleteli u SAD nas trojica braće, Aleksandar, Petar i ja. Motali smo se po istočnoj obali nekoliko meseci, danju radili kao spasioci na bazenima, a noću ređali robu po policama u prodavnicama. U jesen te godine došli smo u Čikago, gde smo zatekli „šaku“ mojih Borana. Među njima sam upoznao i moju sadašnju ženu, za koju se ispostavilo da je živela u istoj zgradi kao i ja, kad smo bili deca. Nekoliko godina sam radio kao građevinac, a kada je žena ostala u drugom stanju, počeo sam da vozim kamione. Nisam od onih koji vole da sede i da su sami, ali porodicu je trebalo izdržavati. I sve je išlo kako treba, dobili smo troje dece – Milicu, Lazara i Nataliju, govori naš sagovornik.

Dodaje dalje kako je radio u mnogo kompanija, da se lepo zarađivalo, ali kako su godine prolazile njega je sve više vukla želja da se vrati staroj ljubavi – hrani. Konkretnije, kobasicama.

PORODIČNA MANUFAKTURA: Mlađi Dulkanovići pomažu ocu u pravljenju, ali i degustaciji

-Još od 2010. počeo sam da proučavam tržište hrane. Tri godine kasnije sve je bilo spremno da pokrenem proizvodnju i prodaju, ali sam u zadnji trenutak odustao i otvorio trucking kompaniju. Još nekoliko godina sam sa partnerima vodio posao, ali kad nešto ne voliš i ne uživaš u tome onda to nije to. Izašao sam iz tog biznisa i vratio se meraku i kobasicama. Tri godine mi je trebalo da dođem do najboljih recepata i osmislim koncept kompanije. Neke sam recepte dobijao, neke plaćao. Veliku pomoć imao sam od čika Pere, iskusnog tehnologa koji je ceo svoj radni vek proveo u čuvenom „Carnex“-u.

Cilj mi je bio da zadržim kvalitet i što prirodniji način obrade i zrenja mesa, sa dovoljno začina tek da istaknu ono najbolje u mesu. Uporedo sam se trudio i da ispratim ukuse ove multikulturalne zajednice oko Čikaga i napravim nešto za prave gurmane. Na kraju sam došao do nečega što je drugačije od originalnih recepata, ali je izbalansirano tako da se sviđa i etničkom i internacionalnom tržištu, ističe Marko.

IME ZA TRADICIJU: Markov brend “Meatology” dočekao svojih pet minuta

S obzirom da se bukvalno bavio mitologijom kobasica i mesa, proučavajući starinske recepte, svom projektu dao je i prigodno ime – MEATOLOGY LLC!

– To je mala igra reči koja treba da poruči da je reč o nečemu “bogovskom”, natprosečnom. O ukusima ne vredi diskutovati, ali ove moje dimljene roštiljske kobasice su zaista vrhunskog kvaliteta, tu osim mesa i začina nema ničega više. Krenuo sam sa tri recepta. Tri je broj za sreću, sveto trojstvo, troje dece imam, a i sam sam odrastao u tročlanoj porodici…tako da se sve poklopilo.

Kobasice su po standardima USDA svrstane kao ALL NATURAL proizvod. Sva tri recepta su autentična i potiču iz naših krajeva, sa nekim začinima-primesama Čikaga. Testiranje je prošlo iznad očekivanja pa smo nedavno počeli i probnu prodaju. Pištinu, Pirotsku i Novopazarsku kobasicu možete probati u “Crepe Avenue”, na autoputu 294, u oazi Thornton IL. Tamo su podržali moj koncept kvalitetne hrane, a moje kobasice su dopunile meni sa njihovim čuvenim kolačima, tortama i testima. Svinjsku kobasicu vole i kupuju naši ljudi, ali i Amerikanci, Rumuni, Moldavci, Rusi, Ukrajinci, Bugari, Mađari, Meksikanci. Juneća se, pored naših i Amerikanaca, dopada Alžircima, Irancima, Somalijancima, a mnogim kamiondžijama su ove kobasice već postale omiljeni obrok! – ponosan je Marko Dulkanović.

Na kraju našeg razgovora on ističe da nema ambicije da sa njegovim kobasicama “pokori Ameriku”, već da razvije pristojan biznis i nastavi porodičnu tradiciju…

-Ne znam kako drugi, ali ja sam nekako ponosan kada vidim da se ljudima drugih nacija dopada naša hrana. Naročito oni pravi gurmani, koji znaju da cene kvalitetan zalogaj. Akobogda pa uskoro nađem i nekog Investitora koji će mi pomoći da do kraja isfinansiram ovaj projekat. Ali nigde ne žurim, jer što je brzo to je i kuso, pa bolje da, kao tiha voda, breg roni, narodnom mudrošću završava svoju ispovest Marko Dulkanović, koji poziva potencijalne investitore da mu se jave na Email: meatologyllc@gmail.com.

TRI KOBASICE – DEO BOGATE ISTORIJE

1.PIŠTINA TANKA ROŠTILJSKA

Kasapin Pišta Kiš, potomak kasapina i kobasičara, postao je stanovnik Bora (Srbija) 1927. godine. Rudarski grad je u to vreme u svoje krilo prihvatio mnoge ljude različitih nacija, vera i tradicija, koji su mu, zajedno sa starosedeocima, pomogli da poraste. U vreme kad je Pišta pravio kobasice, Markov deda Čeda je u svojim kafanama, koje su se u narodu zvale “Kod Dulkana”, hranio goste proizvodima borskih kasapina. Pištinu kulinarsku zaovstavštinu nastavio je njegov unuk Stevan Kiš, koji Boranima i dalje pravi mesne prerađevine po dedinim receptima.

Baza recepta za “Pištinu Tanku Roštiljsku”, potiče od porodice Kiš. Pravi se od svinjske plećke i leđne slanine, pakuje se u prirodna jagnjeća creva, u bojama kulturnog nasleđa Čikaga.

DECA SU VOJSKA NAJJAČA: Mladi Dulkanovići pomažu ocu u porodičnoj sušnici

2. PIROTSKA MEŠANA BELOLUČANA

Istorija Pirota i okoline seže duboko pre Romanske ere. Samo područje je okruženo planinama i prirodom, prošarano rekama, bogato starom arhitekturom, religijskim objektima, poznato po izradi tkanih ćilima, ali i raznih gurmanskih specijaliteta. Aromu ovom receptu, koji potiče od porodice Krstić, daje suvi beli luk, koji je tradicionalni začin u jelima i receptima pirotskog kraja.

Pirotska Mešana Belolučana pravi se od svinjske plećke, juneće plećke i svinjske leđne slanine, kojima se pune jagnjeća creva, a izbalansirana je “vetrom” i ukusima Čikaga.

TRADICIJA I KVALITET: Tajne starih majstora sakrivene u kobasicama “Meatology”

3.NOVOPAZARSKE SUDŽUKICE

Novi Pazar ili Novo Trgovište je grad mešanih kultura i religija, crkava i džamija, sa 30 zaštićenih spomenika kulture. Poznat je po tekstilnoj industriji, ali i vrhunskoj trpezi i specijalitetima poput peciva, ćevapa i sudžuka.

Recept za Novopazarske Sudžukice potiče od jedne tamošnje porodice, a pravi se od juneće plećke i masnoće, puni takođe u jagnjeća creva, uz čikaške relikvije sa pet kontinenata.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE