Chicago, IL
32°
Clear
6:55 am7:00 pm CDT
Feels like: 25°F
Wind: 9mph WSW
Humidity: 55%
Pressure: 30.09"Hg
UV index: 0
11 pm12 am1 am2 am3 am
30°F
30°F
30°F
30°F
30°F
TueWedThuFriSat
54°F / 30°F
39°F / 28°F
36°F / 32°F
41°F / 30°F
36°F / 28°F

Published 3 years ago

By Antonije Kovačević

ISPOVEST OCA PRVOG SRPSKOG RAČUNARA: Od državnog neprijatelja, preko špijunske afere, do imigranta u SAD (VIDEO)

Ono što su za kompjutere u Americi i celom svetu bila dva Stiva iz “Epla” (Džabs i Vozniak) i Bil Gejts, za Srbiju i bivšu Jugoslaviju je bio jedan čovek – Voja Antonić. Kompjuterski pionir, inovator, koji se, za razliku od pomenutih kolega, nikada nije obogatio od sveta čipova, naprotiv, pa je u 65.godini morao preko bare u pečalbu.

Klasična srpska priča, reklo bi se. Ali nije. Pre liči na holivudsku, ali bez hepienda. Za sada.

Kada je te davne 1983. godine u Beogradu, od gomile elektronskog “otpada” koji je pre toga prošvercovan preko granice, napravljen prvi jugoslovenski personalni računar “Galaksija”, upalila se crvena lampica u sve ijednoj obaveštajnoj službi pokojne države Hej Slovena, a njegov tvorac, samouki zaljubljenik u tehnologiju, preko noći je postao Državni neprijatelj Broj 1.

U ono vreme zebućeg hladnog rata, ranjiva šestoglava balkanska zajednica, koja se koju godinu ranije oprostila od Maršala, nije baš bila raspoložena za eksperimente koje ne razume najbolje i koji na prvu loptu – mirišu na truli Zapad! Nikome, obaška, nije bilo jasno zašto bi neko iz čistog entuzijazma, i bez ikakve materijalne koristi, praktično poklanjao ljudima računar (sa sve uputstvom za sklapanje i besplatnom instalacijom programa) u zemlji u kojoj su tranzistori na baterije i dalje bili vrhunac tehnološke euforije. Tu nisu bila čista posla, pogotovo kada taj neko iza sebe već ima istoriju “krivičnih dela”, poput amaterske radio stanice koju je policija zaplenila i nekakve kompjuterske 3D animacije za koju u ono vreme u SFRJ nisu ni znali čemu služi.

Samonikli genije iz komšiluka

No, da krenemo od početka…U Vojinom, kao i u slučaju nekih drugih velikana, poput Tesle i Pupina, radilo se o “neprskanom talentu”. Niko u familiji, naime, nikada se nije zanimao tehnikom…

-Niko iz moje okoline nije imao veze sa tehničkim naukama. Majka je bila divna žena i njoj sam zahvalan za svoj psihički mir i stabilnost, a otac je imao jake ambicije da od mene stvori “gospodina čoveka”, sa tašnom, belom uštirkanom kragnom i kravatom. Naravno, i sa čistim rukama, a petljanje sa žicama i šrafovima nije obećavalo baš ništa od toga. Nisam usrećio oca, ali jesam sebe. Neprestano smo ratovali po tom pitanju. Moji “ratni gubici” svodili su se na uništena dela mojih ruku, zbog čega sam u početku morao da sakrivam svoje projekte, a njegova “ratna šteta” bila je lično razočarenje zbog utiska da od mene nikad ništa neće biti. Razumem njegovo nezadovoljstvo jer danas imam dva odrasla sina i znam s koliko pažnje osluškujem i njihovo disanje, a kamoli životna opredeljenja, kaže Voja Antonić na početku svoje ispovesti Serbian Times-u.

Moja pobeda u tom ratu sa ocem nikako ne znači da sam bio pametniji. Imao sam sreće, i to je sve, a naravno da je stvar mogla da krene i loše po mene. Još jedan pritisak kome nisam podlegao jeste njegovo insistiranje da se učlanim u Savez Komunista. Njegov argument je tada, 60-tih i 70-tih godina, bio da je to postalo najvažnija kvalifikacija (kao što je, uostalom, i danas), a moj da je taj koncept zapošljavanja preko članske knjižice uvreda za ljudsko dostojanstvo. Ponoviću rečenicu: Kao, uostalom, i danas.

Prvi sukob sa zakonom

Voja Antonić je dosta rano postao “kriminalac”, bar po merilima one komunističke države. Doživeo je da mu, još kao 20-godišnjaku policija bane u sobu i zapleni amaterski radio-primopredajnik.

ŽICAMA PROTIV SISTEMA: Ilustracija koju je poznati ilustrator Bob Živković posvetio Voji

Niko od petnaestak ljudi kojima su stanice oduzete nije dobio potvrdu, niti mu je stanica ikada vraćena. Bila je to prava uniformisana pljačka, jer je policija u to vreme (krajem 70-tih godina), kao produžena batina vlasti, mogla da radi šta joj se htelo. Evo, ponoviću, samo još jednom: Kao, uostalom, i danas

-Dugo sam se aktivno bavio radio-amaterstvom, imao sam položen ispit 2. klase i lični pozivni znak YU1OPC. Imao sam svoje primopredajnike, a jedan od njih bila je i CB (Citizen Band) radio-stanica, koja je radila na opsegu od 27 MHz, tako da za nju nije ni bila potrebna dozvola. Pa čak ni znanje, jer je CB stanica zapravo samo kvalitetniji, veći i jači toki-voki. Zakon je bio takav da je takvu stanicu trebalo samo prijaviti policiji, i to je sve. A onda je jednog dana policija banula kod svih koji su imali takve radio-stanice i “privremeno” ih zaplenila. Niko od petnaestak ljudi kojima su stanice oduzete nije dobio potvrdu, niti mu je stanica ikada vraćena. Bila je to prava uniformisana pljačka, jer je policija u to vreme (krajem 70-tih godina), kao produžena batina vlasti, mogla da radi šta joj se htelo. Evo, ponoviću, samo još jednom: Kao, uostalom, i danas.

Zanimljivo da, iako od malih nogu zainteresovan za tehniku, nikada nije upisao ni Elektrotehničku školu ni fakultet, već je na kraju otišao na FDU – Fakultet dramskih umetnosti…

-Nesrećna priča. Normalan put, koji su mi svi prognozirali, bio je da posle osnovne završim Elektrotehničku školu “Nikola Tesla“, koja je tada bila elitna. Bio sam siguran da ću biti primljen, jer sam iz osnovne škole nosio dobre ocene, samo par četvorki me je delilo od toga da budem vukovac, a prijemni ispit me nije plašio, jer sam godinu dana pre toga na takmičenju iz matematike i fizike zaradio zlatnu plaketu kao najbolji u Jugoslaviji. Nisam mogao da verujem kad sam video da sam odbijen. Napisao sam nekoliko žalbi, na koje mi niko nije odgovorio.

Da li postoje stvari koje ne postoje?

Roditelji su me upisali u školu koju nikako nisam želeo (“šteta je da se gubi godina”), Mašinsku, pa sam se nevoljno provukao kroz nju, sa takvim ocenama da nisam mogao ni da razmišljam o upisu na Elektrotehnički. Iz srednje vučem puno loših iskustava i verujem da sam tu izgradio svoj disidentski duh, kome ništa nije sveto i ne poštuje ničiji autoritet.

Mnogo godina kasnije, posle objavljivanja moje prve knjige “Da li postoje stvari koje ne postoje”, bio sam pozivan od strane mnogih srednjih škola da držim predavanja o skeptičkom pogledu na paranormalne pojave. Jedna od takvih bila je gimnazija u blizini moje nesuđene škole “Nikola Tesla”, pa je bila dovedena i grupa đaka iz te škole. Posle predavanja usledila je diskusija, a jedan učenik mi je rekao da na vežbama koriste neke od mojih projekata (već tada sam ih imao oko 50 objavljenih u stručnim časopisima), pa ga je zanimalo zašto nisam završio tu školu. Pošteno sam mu izneo celu priču, a posle svega mi je jedan stariji profesor, koji je doveo đake iz “Nikole Tesle”, nasamo objasnio verovatan razlog za moje odbijanje. Rekao mi je da je u to vreme postupak izvođenja prijemnog ispita bio sledeći: svi kandidati rade pismeni prijemni ispit, pa komisija uzme gomilu prijava, odbroji sa vrha onoliko kandidata koliko treba primiti (minus onoliko koliko je unapred primljeno preko veze), svi se ispotpisuju i postupak je završen. Niko ne gubi vreme na kontrolu ispitnih odgovora i slične gluposti. Tako se odlučivalo o sudbinama mladih ljudi…

SKEPSA I PARANORMALNE POJAVE: Vojina prva knjiga

Kad već nije uspeo sa Elektrotehnikom, odlučio je da pokuša “nešto sasvim drugačije”…

-Danas elektrotehnika i FDU svakako imaju neke veze, jer se sve snima, montira i distribuira digitalno, ali tada su ta dva domena bila dva sveta. Dugo sam, još kao mlad, zarađivao za džeparac radeći na TV Beograd honorarno kao video mikser i filmski montažer, pa sam poželeo da izučim tu oblast. Prvi put sam bio odbijen, kao šesti na grupi na koju se prima pet studenata, ali sam bio uporan i sledeće godine sam bio bolje sreće. Sve ispite sam dao u prvom roku, ali nikada nisam diplomirao, jer me je neki vetar prebrzo odneo ka kompjuterima, koji su tada bili u prvom zamahu…Tu sam se uverio u tačnost onoga što mnogi pričaju, da su studentski dani najlepši u životu, imao sam zaista sjajne kolege, drugare. Nedavno smo se u Kaliforniji sreli nas troje sa klase (od ukupno petoro) I oni, kao i ja, žive i rade ovde – van svoje struke.

Moja špijunska karijera

Negde u završnim razredima srednje škole Voja je upoznao jednog pametnog i zanimljivog čoveka, po imenu Hans Peter Rulman. Rođeni Nemac koji dobro govori srpski, istina sa teškim naglaskom, radio je kao dopisnik Der Spigel-a u Beogradu.

-Pokazao mi je svoju arhivu u stanu na uglu Majke Jevrosime i Takovske – bilo je impresivno: na hiljade fascikli uredno složenih u šestospratnu policu široku oko pet metara, sa naslovima sortiranim po abecedi. U svakoj od njih je bilo mnogo isečaka iz novina koji su se odnosili na temu te fascikle. Bila je to impresivna arhiva, u vremenu pre personalnih računara i Interneta.

AFERA ŠLOMOVIĆ: Erih Šlomović u ateljeu slavnog slikara Marka Šagala

Sve je puklo kao mehur od sapunice kad sam samo nedelju dana kasnije u svim dnevnim novinama pročitao da je uhapšen nemački špijun pod imenom Hans Peter Rulman.

Odmah me je angažovao kao saradnika. Trebalo je da sa još jednim prijateljem doznam što više podataka o (tada aktuelnoj) Aferi Šlomović. U par reči: Ambroaz Volar, veliki francuski ljubitelj i kolekcionar umetničkih dela, usmeno je zaveštao jedan deo svoje kolekcije Erihu Šlomoviću (našem čoveku). I Volar i Šlomović odavno su preminuli, ali se dugo vodio spor između pariskog Luvra i našeg Narodnog Muzeja oko vlasništva nad tim slikama.

Pre nego što smo krenuli da pratimo tragove koje smo dobili, dobio sam od Rulmana prvu lekciju iz novinarstva: očekivao je da nećemo ništa naći, ali rekao je “i podatak da nema podataka je neki podatak”. Posle celodnevne jurnjave doneli smo mu taj “podatak da nema podataka”. Honorar je bio toliki da sam dugo bio u blagom stresu zbog para koje nikad pre toga nisam držao u rukama. Pride su došli i nagoveštaji da će biti još takvih poslova.

Sve je puklo kao mehur od sapunice kad sam samo nedelju dana kasnije u svim dnevnim novinama pročitao da je uhapšen nemački špijun pod imenom Hans Peter Rulman. Dugo sam pratio suđenje, preganjanje i na kraju pomilovanje (od Tita lično) i doživotno proterivanje iz Jugoslavije. Moj utisak je da je taj naivni posao oko pribavljanja podataka o Šlomoviću bio deo uvođenja u “posao” međunarodne špijunaže. Sticajem okolnosti, eto, moja špijunska karijera se završila na samom početku.

Kompjuterska animacija u zemlji tranzistora

U vreme dok je studirao na FDU (1979) napravio je prvu kompjutersku animaciju, ali je bio pomalo skeptik po pitanju koliko ta tehnologija daleko može da ide...

-Mnogo izazovniji posao od pravljenja animacije bio je posao pravljenja grafičke radne stanice, jer tada te stvari nije baš da nisu postojale, ali su bile predaleke, preskupe i dostupne malom broju ljudi. Nisam imao predstavu kako bi to trebalo da izgleda, ali je to što sam napravio, ma kako primitivno i jednostavno bilo, radilo je, bar u osnovi, po principima po kojima danas rade i najsavremeniji sistemi za 3D animaciju. Rezolucija je bila niska, umesto boja slika je bila sa skalom sivog (jer sam o kolor monitoru tada mogao samo da sanjam), ali je stvar radila tačno kako je trebalo.

A MISLIO JE DA LJUDE NIKAD NEĆE ANIMIRATI: Vojina prva kompjuterska animacija

Softver je bio toliko spor da mu je trebalo deset minuta da generiše jednu sličicu. Zato sam preko fakulteta sa TV Beograd iznajmio 16-milimetarsku kameru “Bolex”, koja je mogla da snima sličicu po sličicu, pa napravio elektromehanički sklop kojim je kompjuter mogao da okine jedan snimak sa monitora moje grafičke radne stanice. Izrada jednog kadra trajala je oko 24 sata, ali je bila potpuno automatizovana. Trebalo je samo zaštititi monitor od spoljnog svetla, kao i moje uši od povremenih udaraca solenoida. Za to je dobro poslužio ogroman drveni sanduk, koji je pomalo ličio na mrtvački kovčeg, ali je uradio dobar posao.

Kad sam dobio razvijen film iz laboratorije, bio sam vrlo uzbuđen. Odmah sam otišao na fakultet i pokazao prvi kadar profesoru Marku Babcu, koji je pozvao i profesora filmske kamere i vrsnog autora mnogih animiranih filmova Nikolu Majdaka, pa su oni bezbroj puta vrteli kadar od 6 sekundi. Bili su van sebe od oduševljenja jer tada, 1979. godine, niko sa našeg podneblja nije bio u mogućnosti da vidi nešto slično. Pitali su me da li će nekada biti moguće tako modelovati i animirati i ljudske figure, i ja sam, našavši se u situaciji da dva ključna čoveka jugoslovenske filmske istorije stoje preda mnom i čekaju da čuju moje mišljenje, sa puno autoriteta rekao:

“Nema šanse”. Dobro, svi imamo prava na zablude, to nije strašno. Sramota je ne priznati grešku kad shvatiš da si pogrešio, jer onda nisi više ni naučnik ni umetnik, nego političar.

Šverc kao sudbina

Za “Galaksiju” i neke ranije projekte morao je da krijumčari delove iz inostranstva, što je u njemu razvilo taj osećaj da se nalazi s one strane zakona… 

-Otkad znam za sebe ratujem protiv sistema, pa to više i ne smatram za greh. Danas, recimo, neuporedivo više poštujem ljude koji ratuju protiv aktuelnog političkog sistema u Srbiji, nego one koji mu služe. Mada sam u duši romantičan i nostalgičan, ne mogu da se složim s ljudima koji tvrde da je politički sistem u bivšoj Jugoslaviji bio značajno humaniji od današnjeg. Možda veštiji u proturanju nečije samovolje, to svakako, ali, ako ćemo pošteno, nije ni teško biti mudriji u sakrivanju svojih namera od današnjeg predsednika.

GAME OF LIFE: Jedan od prvih Vojinih projekata a na bazi mikroprocesora

I tada su, isto kao i danas, poltroni bili maženi i paženi, a ljudi koji su hteli pošteno da rade, naročito ako su uz to još i daroviti, bili proganjani ili, u najboljem slučaju, zanemareni. Ako govorimo o 1983. i 84. godini, kad je lansirana akcija samogradnje “Galaksije”, lojalan čovek nije imao nikakvu mogućnost da se upozna sa kompjuterima, pa ni da ih vidi svojim očima. Uvoz tehničke opreme bio je ograničen na vrednost od 50 nemačkih maraka, tako da se šverc nametnuo kao jedino rešenje. Uvoznici nisu bili zainteresovani jer se cena kompjutera dobro znala i nisu mogli da ih naplaćuju po petostrukim cenama, pa ste u prodavnicama lako mogli da pronađete škotski viski, švajcarske čokolade ili kubanske cigare, ali ne i kompjutere i komponente za njih.

Vizija jednog ministra

Sa grupom istomišljenika, Voja je dugo pokušavao da izdejstvuje zakonsku dozvolu za uvoz kompjutera, sa argumentom da će državi uskoro trebati programeri. Ispostavilo se da je to bila naivna argumentacija za one koji su baratali sa dozvolama…

-Ubrzo smo dobili odgovor od jednog ministra, koji je izrekao nešto što smo dugo citirali kao vrhunac pameti koju političar može da dosegne: On je, tako, bio načuo da će Amerikanci napraviti kompjuter koji se sam programira, pa nam tako programeri neće ni trebati. Rekao i ostao živ. Kako da ostanete lojalni takvom sistemu? Šverc je još dugo posle toga bio jedino moguće rešenje.

Zahvaljujući Vojinom entuzijazmu i njegovoj “Galaksiji” praktično je oformljena prva generacija kompjuteraša u bivšoj Jugi. A kako se on osećao kada je shvatio da je 8.000 ljudi sklopilo računar po njegovim uputstvima… 

DRUGO IZDANJE: Prvo izdanje “Računara” sa “Galaksijom” je razgrabljeno u decembru 1983

-Verujem da bi ta generacija kompjuteraša bila stvorena i bez te akcije, možda je ovako ubrzana stvar stvaranjem početnog impulsa i kritične mase literature i čitalaca, posle čega sve ide lakše. Istina je da je to prvo izdanje časopisa “Računari u vašoj kući”, koje je kao specijalno izdanje časopisa “Galaksija” izašlo nekoliko dana pre nove 1984. godine, bilo prekretnica u formiranju hrabrosti mladih ljudi da izuče tehnologiju koja je do juče bila sakrivena velom mistifikacije. Odjednom je svako dobio mogućnost da pogleda u oči nečemu što je do juče bilo tabu, pa i više od toga – da ga napravi svojim rukama! Kogod je osećao mrvicu poriva u sebi, shvatio je da je dorastao tom čarobnom svetu i da ga može osvojiti. Možda ovo sada zvuči pomalo romantičarski, ali treba znati da govorimo o vremenu u kome su kompjuteri bili trijumf ljudskog uma i tehnološko čudo na granici zamislivog, a ne bela tehnika, kao što su danas.

“Računari u vašoj kući” je bio prvi kompjuterski časopis u Jugoslaviji, a nastao je kao hrabra zamisao Dejana Ristanovića, koji je bio i jedini autor celog izdanja – bar dok se nisam priključio ja, sa idejom da bi čitaoci sami mogli da naprave svoj kompjuter. Taj naš zajednički rad pamtim kao jedno od najlepših životnih iskustava, kad smo u drugoj polovini 1983. po nekoliko sati dnevno usavršavali softver “Galaksije”.

DANI SLAVE: Jova Regasek i Voja Antonić 1983. rade na prvom srpskom računaru “Galaksija”

Odjednom je svako dobio mogućnost da pogleda u oči nečemu što je do juče bilo tabu, pa i više od toga – da ga napravi svojim rukama! Kogod je osećao mrvicu poriva u sebi, shvatio je da je dorastao tom čarobnom svetu i da ga može osvojiti. Možda ovo sada zvuči pomalo romantičarski, ali treba znati da govorimo o vremenu u kome su kompjuteri bili trijumf ljudskog uma i tehnološko čudo na granici zamislivog, a ne bela tehnika, kao što su danas.

Mnogi od onih koji su tada sklopili Galaksiju napravili su karijeru u digitalnoj sferi, a Voja je dobio na desetine e-mailova u kojima mu ljudi zahvaljuju jer im je promenio život.

-Dobro, razumem ih i ako preteruju, ali lepo je čuti da si nekome učinio život lepšim, čak i ako se to svodi samo na pokazivanje prstom u pravom smeru na životnoj raskrsnici. Verujem da su to danas srećni ljudi, jer rade posao koji je izazovan i u prijatnom okruženju, a uz to uživaju i brojne beneficije koje taj posao donosi.

Život je lepši kada pare nisu motiv

Za razliku od mnogih kojima je učinio život lepšim, Voja Antonić od njegovog prvog velikog projekta, “Galaksije”, nije imao nikakve materijalne koristi, jer pored uputstava besplatna je bila i instalacija softvera…

-Nisam imao materijalne koristi, ali to mi nije ni bila namera. Postavio sam se više kao volonter na projektu koji bi mogao da bude perspektivan, i pokazalo se da se takav pristup isplatio. Uostalom, devet desetina mojih projekata bili su bez ikakve materijalne nadoknade, napravljeni “za svoju dušu”, i uvek sam uživao u svemu što sam radio. Često sam slušao prekore prijatelja koji su mi govorili da to nije pametno, i to su uglavnom bili ljudi koji su skupo plaćali za svoja zadovoljstva, a ustvari su za svoj novac dobijali samo prazan surogat sreće.

Recimo, jeste li ikad posmatrali ljude na mestima za veštačko lučenje sreće, kao što su kafane, barovi ili svadbe? Ti ljudi moraju da konzumiraju veliku količinu alkohola kako bi sprečili svoj mozak da realno proceni koliko je to prava sreća, a koliko laž. Bez tog alkohola oni bi se uglavnom osećali tupo i prazno, što bi bilo bliže istinitom osećanju na takvom mestu. Zašto taj alkohol nije potreban ljudima koji posećuju izložbe, pozorišta ili koncerte kvalitetne muzike? Njihovo osećanje zadovoljstva je neuporedivo snažnije, mada im oni prvi to ne veruju, jer se ne deru na sav glas i ne prave buku u pokušaju da ubede sebe i okolinu u to da im je lepo.

RADOST STVARANJA: Voja Antonić, izumitelj, otac srpskih računara

Bez emotivne veze sa idejama koje ti se javljaju, teško je imati motiv da se traga za rešenjem problema. Sad bi neki neurolog rekao da je priroda to rešila tako što posle svakog uspeha nagradi jedinku serotoninom, hormonom sreće koji donosi zadovoljstvo i sprečava depresiju. Mora biti da je to tačno, svako od nas je to osetio.

A postoji i treća kategorija ljudi, oni koji su stvorili dela u kojima druga kategorija uživa. Njihova sreća je najtiša i potpuno nevidljiva, ali oni dobro znaju kakav je to osećaj i ne bi ga menjali ni za kakav novac. Zato ih nikada ne bih žalio što ugalavnom žive preskromno, niti bih im delio savete, jer bi tada oni, možda i prećutno, žalili mene.

Da li se može voleti “gomila žica”

U jednom intervjuu Voja je izjavio kako je zaljubljen u svaki svoj projekat…Pitam ga: Zar se može biti zaljubljen u gomilu žica i čipova?  

Ako je to gomila žica i čipova, onda smo i mi gomila proteina, minerala, masti, vode i ne znam čega sve još. U toku razrade svakog iole ozbiljnijeg projekta postoje kritični trenuci u kojima je potrebno uložiti napor da bi se savladale prepreke i nastavilo dalje. Ovo posebno važi ako se stvara nešto novo, gde treba krenuti od praznog papira. Bez emotivne veze sa idejama koje ti se javljaju, teško je imati motiv da se traga za rešenjem problema. Sad bi neki neurolog rekao da je priroda to rešila tako što posle svakog uspeha nagradi jedinku serotoninom, hormonom sreće koji donosi zadovoljstvo i sprečava depresiju. Mora biti da je to tačno, svako od nas je to osetio.

Često se događa da, posle mnogo neprospavanih sati, pronađem rešenje problema i odjednom se sve kockice slože na više nivoa, stvar počinje da dobija svoj oblik i rezultati premaše sva moja očekivanja. U takvim trenucima me ne drži mesto, izlazim i moram dugo da hodam, ne bih li nekako razgradio višak adrenalina i ponovo počeo da ličim na normalnog čoveka. Možda to i nije ljubav prema gomili žica, ali svakako jeste neka jaka emocija, nazovite je kako hoćete.

Kada je napravio “Galaksiju” 1983. godine, kaže, nije se zanosio time da će moći da konkuriše Apple-ovim računarima, IBM-u, Microsoftu… 

-“Galaksija” je ciljala na tržište samograditelja, na kome su ljudi spremni da upoznaju kompjuter kroz njegovu strukturu, a ne kroz korisničku funkciju. Zato su mnogi od njih uposlili svoju kreativnost i sagradili razne dodatke. “Hej, ja sam ovo sam sklopio i naterao da proradi, pa sad dobro poznajem svaki deo, zašto ne bih dogradio i nešto po svojoj želji?”

KOMPJUTER ZA KREATIVCE: “Galaksiju” je svako mogao da dograđuje po svojoj želji i ideji

Možete li danas da se pohvalite kako ste hardverski proširili svoj skupi laptop? Malo ko bi umeo da otvori kućište a da ga ne uništi, jer proizvođač očekuje od kupca da plati kompjuter i da kupuje proširenja, a ne da se upoznaje s njegovim hardverom i da po njemu nešto petlja svojim rukama.

Kraj prvog dela.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE