U prvom delu intervjua za Serbian Times Nele Karajlić je proročki, onako kako smo to od njega navikli još iz doba Zabranjenog pušenja i Top Liste Nadrealista, predvideo ponovno ujedinjenje Jugoslavije, pravdajući tu prognozu činjenicom da je kulturno nasleđe koje povezuje narode sa balkanskih prostora jači od novonacrtanih granica i carina, sa sve rampama.

Takođe, Karajlić je pandemiju korone označio kao prekretnicu i verovatno parastos za rokenrol, poredeći ovo vreme sa onim od pre stotinjak godina, kada su kočijaši iščezli pred pojavom automobilske industrije.

Ipak, to ga nije odgovorilo da`45 ode u četnike i da, iako je obećao da neće nikad više, u zlo doba vrati prvoj ljubavi i ponovo lati mikrofona, iako praktično sa svakom otpevanom pesmom na bini rizikuje život, koji ga je već jednom opomenuo…Šta je to, kakav magnet i sila, koja čoveka vuče da stavlja glavu u torbu zarad tuce akorda i aplauza?

-Ne da mi đavo mira, eto šta je. Ne postoji nijedno veće uzbuđenje od uzbuđenja kojeg čovjek doživi kad izađe na pozornicu. To je mnogo jače od bilo koje droge. Ja sam se uvijek pitao zašto stari omatorjeli rokeri još uvijek zakazuju koncerte i turneje. Koji će im to k…? Vremenom shvatam. Bez toga im je nemoguće živjeti.

Džip, kokain i kurva pojavljuju se u istoriji ljudskog roda svaki put kada ne postoji nešto za šta je čovjek spreman da se žrtvuje. A žrtva je osnovna hrana svakog duha. Ključ slobode!

Da li se pomalo osećaš kao onaj lik iz pesme i spota “Ti to ne razumeš” kada vidiš šta se danas peva i svira “na estradi”? I da, moram da te pitam…Verovatno si čuo poneku stvar od Jale Brata&Bube Korelija i sličnih…Šta misliš o toj estetici, svim tim džipovima, kokainu, kurvama i separeima?

-Ne da sam čuo poneku stvar, već sam to sve pomno slušao. To je bilo moje posebno iskustvo. Da budem iskren, tražio sam smisao, ali ga nisam našao, što je za te umjetnike dobro, jer ako ih neko ko je blizu šezdesete razumije, postoji realna opasnost da propadnu na tržištu. Džip, kokain i kurva pojavljuju se u istoriji ljudskog roda svaki put kada ne postoji nešto za šta je čovjek spreman da se žrtvuje. A žrtva je osnovna hrana svakog duha. Ključ slobode! Kako duh bez potrebe za žrtvom kopni od gladi, tako pokušava da se zasiti nečim što bi trebalo da bude uzbudljivo. Šta može da bude uzbudljivije od džipa, kokaina i kurve ako ti je duhovni život zakržljao? Dostojevski? Kurosava? Peta simfonija? Za taj svijet, čiji se život rastegao po beogradskim splavovima, džip, kokain i kurva predstavljaju sveto trojstvo, a separe na splavovima – ispovjedaonicu. U ime džipa…Amin.

Da bi se neko pomirio prije toga bi trebalo da se posvađa. Ja se sa Kustom nisam posvađao. Mi smo se u jednom trenutku razišli i to je normalna i česta pojava, naročito u umjetnosti. Od zajedničkog projekta u ovom trenutku nema ništa, ali jedino što sam u životu naučio je to da nema tačnije izreke od one Džejms Bondove rečenice – “Nikad ne reci nikad!”

Tom svijetu sam i posvetio pjesmu “Ti to ne razumeš”. Ustvari, taj svijet je tu pjesmu posvetio meni. Jer, ja to ne razumem! Moj problem je što u svakoj pjesmi tražim smisao, a to se kosi sa njihovom ideologijom. Uglavnom, bilo mi je veliko zadovoljstvo da radim sa Jang Palkom i Buraz Đansom na tome. Oni su izuzetno nadarena ekipa. Zajedno sa Jalom, Bubom i ostalom rajom predstvaljaju neku vrstu hroničara svoga vremena, koje nije nimalo lako. Ja sam neko ko cijeni svačiji rad. Znam kako je teško napisati pjesmu, kakva god da je. Nemoguće je da u svijetu kojeg Jala i Buba opisuju u svojim pjesmama ne postoji neki Hamlet ili Raskoljnjikov. Potrebno je samo malo više truda da se pronađu. Ja, da imam dvaest godina, išao bih njihovim stopama.

Čujem da si se pomirio sa Kustom…Da li se možda sprema neki zajednički projekat?

-Da bi se neko pomirio prije toga bi trebalo da se posvađa. Ja se sa Kustom nisam posvađao. Mi smo se u jednom trenutku razišli i to je normalna i česta pojava, naročito u umjetnosti. Od zajedničkog projekta u ovom trenutku nema ništa, ali jedino što sam u životu naučio je to da nema tačnije izreke od one Džejms Bondove rečenice – “Nikad ne reci nikad!”

Trijumf opozicije na crnogorskim izborima je utoliko veći ukoliko se uzme u obzir činjenica da pred svaku izbornu partiju na Balkanu, a i šire, vlast obično ima topa fore. Sad je pitanje šta će biti sa novom vlašću. Da li će “sloboda umjeti da pjeva…”?. Tu vjera nije dovoljna. Tu je neophodno konsultovati mudrost.

U Crnoj Gori se u proteklih godinu dana desilo nešto čudno i zanimljivo, da su ljudi koji nisu bili motivisani sendvičima i “crvenim” (čitaj:dnevnicama) uspeli da izdejstvuju promjene, bez incidenata, sa svećama u rukama, i na kraju zapečatili to plajvazom na glasačkom listiću…Kako gledaš na to “dešavanje naroda” u Crnoj Gori?

-To je u svakom slučaju bilo iznenađenje. Čak i za mene koji sam bio uvjeren da je duhovna snaga čovjekova potcjenjena u ovo zlo doba, ali nisam očekivao da duh sa tolikom silinom može da počisti silu pred sobom, bez obzira o kojoj duhovnoj snazi je riječ, da li religiji, da li filozofiji. Vlast u Crnoj Gori svojom nesmotrenošću i arogancijom probudila je tu duhovnu snagu i više joj nije bilo spasa.

Ključni momenat je bio trenutak kada je taj narod shvatio da svetinje mogu da spasu samo oni sami, i da na tom zadatku neće imati ničiju pomoć. To na ovim prostorima obično dodatno motiviše ljude. Istorija je puna takvih događaja u kojima se pojavi “iznenadna sila na koju niko nije računao”. Ta sila vezana je uvijek za vjeru. Ponekad je ta vjera religija, a ponekad ideologija. Ako se sakupi određen broj ljudi koji je spreman na žrtvu zarad višeg cilja, teško da će ih iko moći da zaustavi. Trijumf opozicije na crnogorskim izborima je utoliko veći ukoliko se uzme u obzir činjenica da pred svaku izbornu partiju na Balkanu, a i šire, vlast obično ima topa fore. Sad je pitanje šta će biti sa novom vlašću. Da li će “sloboda umjeti da pjeva…”?. Tu vjera nije dovoljna. Tu je neophodno konsultovati mudrost.

Znam da je smrt tvog brata Draleta (Dražen Janković) za tebe surova tema, ali kao neko ko ga je poznavao i poštovao zanima me koji su to trenuci u kojima ti najviše naviru sećanja, šta je ono po čemu ga pamtiš…? 

-Draleta pamtim po nekoj nestvarnoj dobroti kakvu teško možeš naći i u literaturi. Carstvo kojem je služio bilo je ono carstvo iz dječje pjesme koju je pjevao Branko Kockica. Carstvo u “kome caruje drugarstvo”. Bio je kohezioni faktor svih projekata u kojima smo zajedno učestvovali, od “Pušenja” i “Nadrealista”, do “No Smoking orchestra”. Poezija koju je pisao izlazila je iz srca, neprerađena, kao cijeđeni sok, pa ako ti uleti neka košpica, to je samo znak da je prirodno. Bio je voljen, istinski. Srce mi se kida kad pomislim na njega. Strašno je to što je prerano napustio teren. Ljudi kažu da Bog sebi privlači one koji su najbolji. Ja sam mislio da je Bogu svejedno sa koje strane života je taj kojeg On voli.

Ova pandemija polako mjenja stereotipe u kojima smo mi odrastali. Ovde je dobro, tamo nije, ovde ima posla, tamo nema…i slično. Niko ne može sa sigurnošću reći da za trideset godina neće biti uzbudljivije u Čajniču nego u Švici. Zamišljam onu Merlinovu stvar u drugoj verziji…“Moj je život Čajniče, skoro pa savršen…”

Tvoja ćerka živi i radi u Švajcarskoj, sin je pre korone bio na studijama u Čikagu…Kako se miriš sa tim da su ti deca aktuelni i budući gastarbajteri i da će, kako stoje stvari, sva naša deca to postati u narednih 10-20-30 godina?

-Ona je naučnik koji radi na klinici u Bernu, udaljena samo sat i po leta od Beograda, kojeg najviše voli. Tako da joj je, u principu, svejedno gdje živi. Važno je da voli to što radi i da joj je život ispunjen do poslednjeg minuta. Ako to uspiješ onda je svejedno da li si u Švajcarskoj ili u Čajniču. Djeca će naći svoj put, svakako. Osim toga, ova pandemija polako mjenja stereotipe u kojima smo mi odrastali. Ovde je dobro, tamo nije, ovde ima posla, tamo nema…i slično. Niko ne može sa sigurnošću reći da za trideset godina neće biti uzbudljivije u Čajniču nego u Švici. Zamišljam onu Merlinovu stvar u drugoj verziji…“Moj je život Čajniče, skoro pa savršen…”

Lideri se, bojeći se za svoju stolicu, obično okružuju mediokritetima koje mogu da kontrolišu i nad čijim sudbinama mogu da odlučuju. Ubaciti nekog inteligentnog u tim, potencijalna je opasnost.

Balkanske političke elite se, izgleda, ne uzbuđuju mnogo pred činjenicom da pamet i mladost odlaze na druga mesta da traže sreću i normalan život. Kanda je san svakog regionalnog vožda da vlada državom penzionera?!

-Svakoj političkoj oligarhiji odliv mislećih ljudi smeta, ali ne vide rješenje kako da to zaustave. Mnogo je bolje imati misleće ljude oko sebe, ali bi ti misleći ljudi trebalo da te slušaju. I tu nastaje problem, jer se slobodna misao i poltronstvo rijetko kada usklade. Mehanizam upravljanja obično je suprotan stvaranju plodnog tla za misleće ljude. Te dvije stvari su u koliziji bez obzira na društveni sistem. Lideri se, bojeći se za svoju stolicu, obično okružuju mediokritetima koje mogu da kontrolišu i nad čijim sudbinama mogu da odlučuju. Ubaciti nekog inteligentnog u tim, potencijalna je opasnost. Taj inteligentni bio mogao da preuzme ulogu lidera. Otuda se i u parlamentarnoj demoktratiji pojavio isti onaj  efekat kojeg je imao i komunizam. Negativna selekcija!

Međutim, problem odliva pametne djece sa ovih prostora ima još širi koncept. Prvo, u pitanju je svjetski trend kao rezultat centripetalne sile globalizacije. Kvalitet se sakuplja na jednom mjestu. Svako bi da igra za Real ili Bajern. Drugo, u našem društvu, a i šire u svijetu, postoji nedostatak nečega što ja nazivam utopijska slika svijeta. Današnje generacije nemaju kolektivni san! I tu leži najveći problem. San je nešto što motiviše. Kada je naš basista Munja Mitić nama, 1985. godine, rekao da se seli u Los Anđeles, mi smo ga gledali kao ludaka. Odavde ide u neku pripizdinu?!? Iz zemlje u kojoj je sad najuzbudljivije on ide u blazirani svijet Holivuda?! Nismo mi svoje viđenje Mitketove odluke imali zato što je ekonomsko stanje u Jugoslaviji bilo bajno. Naprotiv, kriza je gušila zemlju na hiljadu strana. Inflacija je divljala, počele su međunacionalne razmirice, nesatašica određenih proizvoda, više nijedno radno mjestonije bilo zagarantovano, sve se raspadalo. Ali smo mi imali san. Taj san je bio glavni pokretač onoga što je na kraju preživjelo raspad Jugoslavije.

Djeca danas odlaze, ali će svi oni vidjeti kakav je život tamo kuda idu. Biće im jasno da njihov život ne zavisi od zemlje u koju idu već on njih samih.  Zanimljivo je kako današnje političke elite ne vide nedostatak tog sna. Oni i dalje misle da se djeca zadržavaju u zemlji stranim investicijama, povećanjem be-de-pea, otvaranjem novih radnih mjesta. Vješte elite, koje se dugo drže na vlasti, su u stanju da vode zemlju, da održavaju privredu na površini, da vješto koriste medije, ali nisu u stanju da pokrenu nove generacije. Nisu u stanju da ponude taj san. Nisu u stanju jer ni sami u taj san ne vjeruju. Zato im pametna djeca odlaze.

Ako te i ne prima u svoje skute, drži te na kratkom povodcu da imaš osjećaj da si mu blizu, samo što nisi ušao u njegov zagrljaj, ali te ipak nogom, kao cuku, povremeno gurnu od sebe

Glede eskalacije primitivizma i odliva mozgova, kako ti vidiš budućnost regiona za, recimo, 10-15 godina. Znamo te kao vidovitog još iz “Nadrealista”, pa ne sumnjam da imaš neku “viziju”…

-Plaćam pivu svakome ko misli da zna šta će da se desi. Mislim da je i Snoudenu sve zbrkano u glavi. Stanje u svijetu je tako da su sve opcije otvorene. Nema te kladionice koja bi mogla da da ozbiljne kvote. Mi, na ovome tlu, ne možemo da budemo mimo svijeta. Sve i da hoćemo, svijet nam to neće dozvoliti. Ako te i ne prima u svoje skute, drži te na kratkom povodcu da imaš osjećaj da si mu blizu, samo što nisi ušao u njegov zagrljaj, ali te ipak nogom, kao cuku, povremeno gurnu od sebe. Sa druge strane, svijet sad ima mnogo većih problema od nas samih. Možda je ovo trenutak da se okrenemo sebi, da vidimo da li možemo pomoći sami sebi, a ne da pomoć očekujemo od drugoga.

Da li imaš osjećaj da smo društvo prevelikog grča prošlosti i da li smo došli do kulminacije međusobnih inata… Sloboda ono jednom davno nije umjela da pjeva, ali zar zaista moramo sve ideale sahraniti kao “megalomanske” i ponavljati ono staro “znaš ti nas, jebo ti nas”? 

-Prošlost je ovde prisutna na svakom koraku. Što je još gore na nju se gleda sa različitih strana a ta gledišta su prilično udaljena. Kako to vratiti u normalan kolosjek, ne znam. Ali je neophodno, jer nema sudbine koja će nekome biti majka, a nekome maćeha. Ne može meni biti dobro ako mi komšija umire od gladi.

Za kraj mi kaži da li već radiš na nastavku Solunske 28? I dokle je odmakao novi album? I imaš li u planu još nešto, možda predstavu, nešto za TV?

-Treći dio “Solunske 28” je u rerni. Krčka se. Osim toga, postoji jedna muzička ideja o kojoj je još uvijek rano govoriti, ali ono što mogu da kažem javno je da ćemo iduće godine snimiti drugi dio “Složne braće”…Next generation! Ona će dati odgovor na mnoga pitanja koja si mi u ovom našem razgovoru postavio. Pa, što bi reko pravi Valter, “živi bili pa vidjeli”, stavlja Nele Karajlić tačku na intervju za Serbian Times .

A mi dodajemo…Živjeli!

Piše: Antonije Kovačević Foto: Facebook Nele Karajlić/Privatna arhiva/Novosti