Jove Radovanovića (80) nema dugo u javnosti, delom jer je u nekom trenutku prošle godine odlučio da “okači kopačke o klin”, a delom i što ga niko ne zove.
Kada sam ga pozvao obradovao se, ali trebalo je neko vreme da se vođa kultnog sastava “Sedmorica mladih” (koji je posle 33 godine provedene zajedno ušao i u Ginisovu knjigu rekorda) i jedan od tvoraca najboljih šou programa na ovim prostorima, malo pripremi da opet progovori. Zatekao sam ga posle šetnje pored reke Save. Razgovor je neminovno krenuo ka temi koja je uzburkala ove prostore – odlazak Đorđa Balaševića.
Po čemu pamtite Đoleta?
-Đorđe Balašević je dva puta bio gost kod nas, jednom u serijalu “Sedam plus sedam”, a drugi put u seriji “Budite uz nas.” On i ja smo se sretali povremeno, jednom sam gledao njegov koncert u Cirihu. Nisam se mnogo družio sa njim, ali smo imali nekoliko radnih iskustava. Radili smo nešto, i na filmu. Sva ta iskustva bila su dragocena za mene. On je jako prijatan čovek, svaka saradnja sa njim bila je laka. Bio je mlađi od nas, desetak, 12 godina. Ali, to nije bila prepreka. Vrlo lako smo rešavali sve probleme na koje smo nailazili. Uglavnom su to bile poteškoće tehničke prirode. Bio je vrlo vredan čovek. Svojim tekstovima oslikao je jedno vreme i ostavio ih je našoj deci u amanet, koja će moći da osete i namirišu taj period.
Iznenadio nas je, vrlo neprijatno, ovim poslednjim činom. Ali, njegov odlazak jasno ukazuje koliko jedan čovek i umetnik može više da utiče na stvarnost od bilo kog političara. Cela bivša Jugoslavija je neverovatno pogođena njegovom smrću. Za političarima niko neće zaplakati.
Kako provodite ovo vreme korone?
-Svi smo hendikepirani ovim korona virusom, ograničeni smo, ali ja gledam da sve aktivnosti koje sam imao i ranije i sada sprovodem. To je bar od tri do pet kilometara pešačenja. Svakog dana sam pored Save.
Ipak, ponešto i radite.
-Tek toliko da ne zarđam. Nije to ni blizu onog što sam ranije radio. Ni ovo vreme mi ne ide na ruku. A nisam od onih, kao moj drug Vlasta Velisavljević (95) koga kad god pozovem da pitam kako je, kaže da nema vremena da priča jer radi dve serije i jedan studentski film. Čudo od čoveka.
Kako ste se vas dvojica upoznali?
-Taman kada sam se odlučio da okačim kopačke o klin, javili su se da snimam “Kamiondžije d.o.o”. Zvao me je Tika Stanić i to sam prihvatio. I bilo je vrlo zabavno. Tu sam se zbližio sa Vlastom. Ta snimanja na setu traju oko 12 sati. Više se sedi, nego što se radi, ali moraš da budeš spreman kada se upale kamere. Tada moraš da budeš najbolji. I nas dvojica, Vlasta i ja, smo to bili.
Maločas ste rekli „okačim kopačke o klin“. Čini mi se da nije došao taj trenutak.
-To vi mislite, ja malo drugačije gledam na to. Na neki način sam to i pripremao, poslednja serija koju sam radio je bila „Povuci ručnu“ i to je dosta simboličan naslov. Prihvatio sam taj projekat sa određenom namerom. Pomislio sam: “Povuci ručnu – to ću da uradim!“ Gotovo je. Ali desile su neke druge stvari, i prihvatio sam „Kamiondžije d.o.o“ i lepo sam se zabavio, moram da priznam.
A što treba da se povuče ručna, jel to tako mora ili..
-Nisam sam odlučio, vreme je takvo, a ja nisam profesionalni glumac koji čeka da ga pozovu. Bio sam vezan za šou-programe, radio sam to što sam radio, ali to je drugačije. Bio sam aktivan što se šou programa tiče i u poslednje vreme, imao sam pozive iz Švajcarske, Nemačke, više su me tražili tamo nego u Srbiji. Poslednje što sam radio je bilo prošle godine u februaru, i onda je došla korona i sve je propalo.
Nedostaje li Vam scena ili ste se zasitili?
-Scena uvek nedostaje. Mi smo na neki način deca koja sebi nisu dozvolila da odrastu, i uvek se igramo i lepo nam je dok se igramo. Uživamo kao što ni u čemu drugom ne bismo uživali. Scena je čudo. To nije samo odrađivanje posla, nego i hobi i sreća i radost. Čarolija.
Kakva su Vaša američka iskustva?
-Bio sam samo jednom, 1982. godine, na smotri televizijskih stanica iz celog sveta. Mi smo tada predstavljali JRT. Sve se dešavalo u Njujorku. To je moje iskustvo sa Amerikom, samo kroz taj nastup. A bio sam solo sa svojim šou programom u Kanadi, u Australiji dva puta…
Po čemu pamtite te nastupe?
-To je bilo uglavnom za naše ljude u dijaspori. Sve ono što mi je nedostajalo u Beogradu i Srbiji sam dobio kada sam otišao u Kanadu. Kada je ovde počelo da jenjava interesovanje za moje nastupe, posle tog nesrećnog rata, i kada sam otišao u Kanadu shvatio sam da svi ti ljudi koji su željni toga, su otputovali na vreme sa ovih prostora. Onda smo se svi skupili na jednom mestu i uživali smo. Tada smo bili gosti Mira Banjac i ja.
Kako je putovati sa Mirom Banjac?
-Fenomenalno. Ona je čudo neviđeno. Sjajan čovek, neverovatna glumica i divan drugar. Kada smo krstarili tom Kanadom, jednog dana je trebalo da pređemo nekoliko hiljada kilometara, i naš domaćin nam je rekao da sutra na aerodrom moramo da dođemo četiri sata ranije. Mira Banjac ga pogleda i kaže: “Jao, to će biti teško, ja sam zaboravila da kupim detetu jaknu.“ On joj odgovori: “Nije nikakav problem, sada ćemo da sredimo to. Koliko je dete staro?“ Mira mu kaže: “Pedeset godina.“ On počne da se smeje, a ona ga pogleda: “To je moje dete.“
Kako ste se proveli u Australiji?
-Odlično, tada sam išao sa Ivanom Bekjarevim i sa njegovom suprugom, bili smo 21 dan. Kada sam ranije putovao sa celim ansamblom, nisam imao toliko vremena, ali kada sam prestao sa snimanjima i šou programima, onda se stvorio prostor da opuštenije putujem i na mesec dana.
Šta se desilo sa našim šou programima, izgleda kao da su mutirali u neki drugi oblik.
-Šou program je zahtevna stvar, mora da se razmišlja dosta, treba vremena za pripreme… Ovim štancovanjem tih programa to je sve otpalo, i sada je cilj da se sa manje ulaganja napravi više emisija.
Da li je to pametno?
-Naravno da nije, niti je uputno, niti to treba nekome. To treba komercijalnim televizijama koje ne vode računa o publici, nego samo o zaradi.
Ti „šou programi“ deluju kao da nemaju dušu.
-To i nisu šou programi, osim što se tako zovu. Šou program ipak mora da se osmisli, da ima scenario, da se uvežba nastup i da to izazove nekakav odjek. A ne samo to da se potroši jednokratno i da više to nikada niko ne pomene. U ono naše vreme, šou program je išao na nedelju dana, i kada se to odgleda u petak oko osam uveče, onda se nedelju dana diskutuju o tome što su videli i doživeli. A danas je to besmisleno. Ali, ne vredi da se sekiramo oko toga, valjda tako treba jer su vremena takva. Verovatno će doći prelomni trenutak, kada će neko da se seti da ta proizvodnja ne valja. Fali im sadržaj. Doći će to vreme kada će da se ponovo traži sadržaj jer su sada ljudi hendikepirani.
Kako ste vi to radili, osmišljavali?
-Nas Sedmorica mladih sednemo za sto, izvadimo čisti beli papir i kažemo: “Hajde da vidimo šta ćemo, kome se obraćamo, koji su sadržaji…“ Prvenstveno smo se obraćali porodici, to je jedinka bez koje nema života. Danas to nije slučaj. Malo ko se obraća porodici. Porodica je stub života, a niko ne vodi računa o tome. I sve ove serije koje se sada snimaju, jako ih je mnogo, ali malo njih se obraća porodicama, ne ohrabruju ih da budu porodice i da zajedno to gledaju.
Danas se porodicama obraćaju rijaliti programi.
-Lepo je rekla doktorka, sada kada smo bili na vakcinaciji. Kaže mi: “Hvala vam na svemu što ste učinili. Moja generacija je imala Sedmoricu mladih, a moja deca imaju Karleušu.“
Karleuša je još i dobra.
-Jeste, ona je bolja varijanta, manje boli.
Ipak sve ovo je daleko od šou programa „Sedam plus sedam“.
-Serijal „Sedam plus sedam“ je bio koncipran tako da bude sedmorica mladih i sedam gostiju. Kada sada to rezimiramo, za sve to vreme samo jedan jedini gost nije zaslužio da bude tu, a neću da kažem njegovo ime. Svi ostali su morali da budu vrhunski da bi se tu našli. I takvi su bili. Neponovljivi.
Kažite mi ko je taj što nije zaslužio. Evo obećavam da neću da objavim.
-Nebitne su te osobe, dve devojke koje su tu došle preko veze, i kada bih vam sada rekao ta imena ne biste znali o kome je reč.
Šta je poslednje što Vam se zabavno desilo?
-Kada sam sa Vlastom snimao „Kamiondžije“, to je bilo na Ubu, 60-tak kilometara od Beograda. Ušao sam u prevoz, gde je bio i Vlasta, bilo je dosta bučno, nismo mnogo razgovarali, jer on ionako slabije čuje. Počeli smo da pričamo tek kada smo izašli iz autobusa i došli na set. I ja kažem: „Gde si bre Vlasto, nismo se odavno videli.“ On me gleda i gleda, i kaže: “To što pričaš ništa ti ne vredi, gluv sam.“ I onda je krenulo snimanje, nas petorica za stolom u kafani, dok majstori nameštaju svetlo, mi prolazimo kroz tekst. Vlasta me onako značajno pogleda, nagne se preko stola i pita: “Je li, a kako se ti zoveš?“. Pomislim „ovaj je odlepio skroz“ i kažem: “Vlasto, ja sam Jova.“ On me pogleda: “Jedi bre govna, zanima me kako se zoveš u seriji.“
Šta su Vam planovi?
-Nemam nikakve planove samo da nastavim ovim tempom da hodam pored Save. Uvek kada sam nešto planirao obično sam se razočarao. Ovako ne planiram ništa i najverovatnije ću se obradovati nečemu.
Piše: Aleksandar Đuričić Foto: Wikipedia