Poznati beogradski novinar, autor kultnih emisija „Nivo 23“, „Duhovnici“ i “Nezaštićeni svedok”, Velimir Velja Pavlović, preminuo je sinoć u 69. godini
Velja Pavlović je rođen 17. juna 1953. godine u Beogradu.
Više od četrdeset godina bio je u novinarstvu. Od 1978. radio je na Studiju B. Od 1983. je bio urednik kulturnog programa Radio Studija B. Bio je i prvi urednik TV programa Studija B, zabranjenog policijskom akcijom posle 45 minuta emitovanja, 28. marta 1990.
Petog oktobra 2000. godine sa demonstrantima je ušao u prostorije Studija B i objavljuje vesti o padu Miloševićevog režima.
Bio je i redovni saradnik kulturne rubrike dnevnog lista Politika (1986–1987), urednik kulturnog programa Televizije Politika (1995–1996), objavljivao je u mnogim magazinima i časopisima, kao što su Ilustrovana politika, Nin, Vreme, Magazin IQ, Monitor, Rok, Politikin zabavnik, Probisvet, Pravoslavlje.
Dobitnik je i nagrade Narodnog muzeja u Beogradu (1987) i Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (1991).
Pavlovićievi gosti, između ostalih, bili su i akademik Vladeta Jerotić, dramski pisac Aca Popović, Cile Marinković, Predrag Ejdus, Svetislav Basara, Irfan Mensur i drugi.
***********************************
Glavni urednik Serbian Timesa se oprostio od Velje Pavlovića sledećim rečima:
“Trebao mi je čitav jedan dan da se opasuljim i skapiram da te nema, da je to to, da je onaj famozni 23.sprat Beograđanke ostao da zjapi prazan.
Ta kula stražara sa koje si, posle Duška Radovića i Đoke Vještice, nastavio da nenametljivo a lepljivo, onako kako si samo ti znao, držiš katedru o Beogradu za početnike i one druge, koji bi u međuvremenu zaboravili šta je to kultura, pristojnost, lepota života…
Bio si dobri duh grada koji je nekad bacao svetla daleko.
Bio si voditelj a zapravo ispovednik bez mantije. Tvojim gostima nisi ni postavljao pitanja, a uvek si dobijao najbolje i najiskrenije odgovore. Pred tobom su se otvarale i najzakopčanije duše i najgoropadnija srca.
Bio si slika i prilika one ofucane, narodne: “Tiha voda breg roni”.
Bio si jedini čovek sa kojim ja, prznica, nisam mogao da se posvađam, pa makar, kao ono poslednji put, znao da grešiš. Čitam tu našu raspravu u kojoj si mi zamerio štošta braneći čoveka koji to nije zaslužio, a ja sam te toliko poštovao da sam umukao, nisam hteo da ti odgovaram, da kontriram.
A sad mi je žao zbog toga. Jer i najgora reč je bolja od ćutanja. Sad, kad više ne mogu, imao bih toliko toga da ti kažem. Za početak da ti zahvalim što sam, gledajući te i slušajući, naučio da se može biti tih a upečatljiv, pristojan a dominantan, te da je u novinarstvu i životu znati slušati podjednako važno, ako ne i važnije, od znati govoriti.
Vidimo se u nekom nebeskom Manježu. Naruči piće, i ne zameri ako malo zakasnim…”
Piše: Serbian Times/Antonije Kovačević/Nova.rs Foto: Kurir