Posle još jednog razočaravajućeg nastupa na Mundijalu, bitno je reći par stvari…

Da li u životu posle najmračnije noći sledi svitanje, ne znam, tako kažu, ali u srpskom fudbalu je definitivno tako. E sad, ono što je problem jeste to što su situacije kao što je Piksijev selektorski staž u stvari svitanje.

Posle kvalifikacija na kojima gubimo nesrećno, situacija u kojima gubimo na sreću jer je šteta da pobedimo pa da idemo da se sramotimo negde, obično dođe selektor koji konsoliduje reprezentaciju, odvede nas na neko takmičenje – obično na Mundijal, i onda krene sumrak.

I taj ciklus se dosta stabilno vrti već dve i po decenije.

Sada verovatno zalazimo opet u predeo noći, hteli mi to ili ne.

Ekipa koja je otišla u Katar je bila jedno, ekipa koja se vraća iz nje je nešto drugo. Isto važi i za selektora, Piksi pre prvenstva i Piksi posle prvenstva nije isto.

Odmah se otvara pitanje – da li Piksi treba da ostane. Odgovor je – zašto da ne? Zapravo, sada imamo jasnu sliku njegovih vrlina i njegovih mana, i sada samo treba doneti neke odluke oko toga.

Kad je reč o Piksijevom znanju, tu nema nikakvih dilema.

On pojma nema. Uspeo je svaki trener da ga nadmudri. Reakcije na probleme sa kojima se ekipa suočavala bile su neobične, zbunjujuće za one koji našem timu žele dobro mnogo više nego protivnicima.

Međutim, to nije nikakav problem. On ipak vodi stručni Štab. Znači treba da okružiti ljudima koji mogu da rade poslove koje on ne zna. A da se on fokusira na ono što zna – pod uslovom da on to i dalje može.

Pod Piksijevim vođstvom, reprezentacija je igrala dobro u kvalifikacijama. Očigledno je velika količina dobre volje i neosnovane samouverenosti bila dovoljna da se na tom nivou fudbala – koji tradicionalno nije visok – napravi rezultat. Ako Piksi to može da ponovi, sa nekim novim i boljim saradnicima, zašto ne bi ostao?

Međutim, moguće je da je Piksijev trik ipak istrošen jer podrazumeva neki vid kolektivne psihoze, njegovog autoriteta i uverenja u njegovo znanje, a toga ipak više nema. Da li je moguće preneti Piksijevu harizmu u neki manji format, i sprovoditi je s manjim nivoom uverenja? Možda jeste, a možda i nije.

Naprosto, ostaje pitanje može li Piksijeva harizma da bude pogon u jednoj ciničnijoj i racionalnijoj fazi u koju naš fudbal sada ulazi. Naročito jer je gutanje gorke pilule bilo dugo odlagano pa su progutane tri – prva sa Brazilom, gde smo shvatili da nismo reprezentacija najvišeg ranga; druga sa Kamerunom, gde smo shvatili da nismo reprezentacija jakog pedigrea i tradicije koja može sama od sebe da savlada slabije; i treća sa Švajcarskom gde smo shvatili da nismo ni reprezentacija srednjeg ranga ako igramo protiv pripremljenog i rutiniranog protivnika.

Da li Piksi može sada da vodi ekipu koja je do te mere suočena sa svojim realnim mogućnostima? Još nemamo odgovor na to pitanje. Ali, ako može, svakako bi bilo dobro da ostane, u jednom izmenjenom stručnom štabu.

Sam tim je bio slabo pripremljen, očigledno stručni štab nije dorastao ovoj kratkoj pauzi u sred sezone, kratkim pripremama, situacijom koja se odvija u sred klupske sezone, gde su igrači u jednom maksimumu napora koji nije zaključen naterani da započnu jedan drugi ciklus. Imali smo godinu dana da za to smisli plan i program i očigledno nije smišljeno ništa dobro. Ekipa je psihološki padala, fizički je padala, nasedala je na provokacije za koje znamo već četiri godine.

Ono što je dobro svakako jeste igra kad je Srbija u posedu – deluje da se otrgla od jugoslovenske škole, napada jednostavno i konkretno i to je dosta ohrabrujuće i jeste suštinski pomak.

S druge strane, ne morate biti pobornik „krstajizma“ pa konstatovati da je on na Mundijalu u Rusiji uzeo tri boda, a Piksi u Kataru samo jedan. Isto tako, treba pošteno priznati da je i pre prvenstva onima koji ne navijaju za Srbiju bilo jasno da će stvari ići manje-više ovako. Možda ne nužno toliko bizarno sa Kamerunom, ali svakako da će se sve završiti u grupi.

Tama koja čeka srpski fudbal nije eksces, ona je njegova osobina. Zato smo tu. I ne bismo bili tu da u svemu ovome barem malo ne uživamo.

Uostalom, ono što nam nije dao Santrač vodeći nas u osminu finala u Francuskoj, dao nam je Piksi ispavši u Kataru – uveden je Rade Bogdanović na velika vrata, i pojačao naš fudbal u godinama koje dolaze.

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU:

Izvor: Dimitrije Vojnov
Foto: FSS