Chicago, IL
43°
Partly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 43°F
Wind: 1mph N
Humidity: 59%
Pressure: 30.08"Hg
UV index: 0
2 am3 am4 am5 am6 am
39°F
39°F
36°F
36°F
36°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
45°F / 43°F
46°F / 41°F
45°F / 36°F
45°F / 34°F

Published 2 years ago

By Antonije Kovačević

FELJTON, RUSIJA I UKRAJINA, DVA OKA BEZ GLAVE: Kako su pesnice Otpora izvele revoluciju u Kijevu, šta su Ukrajincima obećavali EU i NATO, kako je zapravo došlo do ovog rata i kada će se završiti?

Rusko Ukrajinski sukob u medijima se komentariše uglavnom na nivou politike, geostrateških odnosa, balansa velikih sila. Redakcija Serbian Timesa je neke odgovore na aktuelnu krizu pokušala da da potraži u nekim istorijskim događajima koji su joj prethodili…

U prvom nastavku feljtona bavili smo se ključnim događajima iz vremena okončanja Hladnog rata, kao i sporazumom iz Bjelovježe 1991.godine, kojim su predsednici Rusije, Ukrajine i Belorusije praktično ukinuli SSSR i stvorili konfederaciju ZND. Ti događaji su bili neka vrsta predigre za ono što se danas dešava na ratištima Donjecka, Luganska, Kijeva…

A onda smo Vas u drugom nastavku upoznali sa dalekom prošlošću, vratili se u doba nastajanja Kijevske Rusije, prelaska u hrišćanstvo najvećeg ruskog srednjovekovnog vladara Vladimira Velikog, koji se krstio baš u jednoj kijevskoj crkvi. Prošli smo kroz celi srednji vek, kada su se na prostorima ukrajine smenjivali tuđi vladari, litvanske vojvode, poljski kraljevi i na posletku ruski carevi…

Treći deo feljtona govorio je o periodu Oktobarske revolucije, Prvog i Drugog svetskog rata, gde su se Ukrajinci borili na obe strane, u stvari na više strana, i dok su jedni kolaborirali sa Nemcima i čistili Ukrajinu od Jevreja, drugi su se pod petokrakom borili u uniformi Crvene armije. Ovaj period je obeležilo teritorijalno širenje Ukrajine, počevši od Lenjina, koji im je dao sve sporne regione u kojima je većinski živalj bio ruski, preko Staljina, koji je sporazumom sa Hitlerom podelio Poljsku, do Hruščova, ukrajinskog komuniste koji je svojoj matičnoj državi 1953.godine pridodao Krim, koji nikada do tada nije bio u sastavu Ukrajine.

Jeljcin prvi čestitao nezavisnost Ukrajine

Posle rata, kao deo Sovjetskog Saveza, Ukrajina je bila članica Varšavskog pakta, da bi ukrajinski parlament (Rada), na osnovu prava na samoopredeljenje, doneo deklaraciju o državnom suverenitetu 1990.godine. Konačno, sledeće godine, aktom o nezavisnosti Ukrajina postaje samostalna država.

Rusi naseljeni u novoj državi nisu pružili otpor toj odluci, a predsedniku nove države Leonidu Kravčuku prvi čestita Boris Jeljcin, dajući puno priznanje ukrajinskoj nezavisnosti.

PRVI ČESTITAO: Boris Jeljcin i Leonid Kravčuk u Bjelovježi 1991.godine

To se desilo u dobroj meri i zahvaljujući Sporazumu iz Bjelovježe, kojim su garantovana ljudska i nacionalna prava manjinskih naroda u državama potpisnicama.

Politika novoformirane države se prvih godina svodila se na balansiranje između Zapada i Rusije. Okrenuti kormilo ka Zapadu nije bilo tako lako. Komunistička zaostavština je i dalje bila veoma prisutna među novokomponovanim građanima i dojučerašnjim drugovima. Posle bezmalo 70 godina komunizma, prestrojavanje na tržišnu privredu i kapitalizam išlo je sporo, uz korupciju koja je harala, a i dalje hara, svim porama života.

Između ruskog čekića, američkog nakovnja i EU obećanja

S druge strane, Ukrajina je zapadnim silama više značila u vojnom smislu – kao članica NATO, nego u ekonomskom smislu, kao deo Evropske unije što bi u perspektivi njenim građanima doneo bolji životni standard.

Evropska Unija je ostala prazno obećanje, a politika štapa i šargarepe koju su Zapad i Rusija decenijama trenirali na Ukrajini, njenom političkom vođstvu i građanima, učinila je od nje nestabilno društvo podložno uticajima. Posledica toga su sada vidljivije više nego ikad.

Novija istorija Ukrajine puna je dramatičnih događaja i revolucija, a lako je zaključiti da su u njima veliku ulogu odigrale i tajne službe zemalja koji su imali strateške ili privremene interese na tim prostorima.

Narandžasta revolucija

Posle više od decenije političkih previranja 2004. godine izbija Narandžasta revolucija, koju SAD i Evropa podržavaju kao demokratski čin, uz neskrivene nade da bi Ukrajina mogla postati članica NATO, kao jedna od nekoliko zemalja Istočnog bloka koje su mu pristupile te godine.

Viktor Janukovič, tadašnji premijer, proglašen je pobednikom predsedničkih izbora i pored sumnji u izbornu prevaru. To je izazvalo negodovanje javnosti u znak podrške opozicionom kandidatu Viktoru Juščenko, koji je osporio regularnost brojanja glasova.

Usledili su burni dani, svakodnevne demonstracije, Juščenko se iznenada teško razboleo da bi ubrzo bilo otkriveno da je otrovan TCDD dioksinom. Juščenko je sumnjao u umešanost Rusije u njegovo trovanje, a sve je na kraju rezultiralo mirnom narandžastom revolucijom, koja je dovela Juščenka i Juliju Timošenko na vlast, dok je Janukovič postao opozicija.

Ključnu ulogu u finansiranju i obučavanju aktiviste Narandžaste revolucije u taktikama političkog organizovanja i nenasilnog otpora odigrali su centri moći sa Zapada, prvenstveno iz SAD, a operativno izvršavale agencije iza kojih je stajao Džordž Soroš, prvenstveno Fond za otvoreno društvo, koristeći slične metode kakve su korištene pri svrgavanju režima Slobodana Miloševića.

Ostaće zabeleženo da se na kijevskim ulicama tih dana vijorile zastave sa stisnutom pesnicom, iste onakve kakve su koristili Otporaši u Beogradu.

KAD SU PESNICE NICALE KAO PEČURKE: Soroš je razrađen projekat iz Srbije primenio u Ukrajini

Da to nije bilo slučajno saznali smo narednih godina, kada su pojedini lideri srpskog Otpora javno progovorili o tome kako su bili angažovani da svoje ukrajinske naslednike nauče metodama nenasilne borbe, koja je na kraju, uz veliki pritisak zapadnih medija, država, banaka i tajnih službi, i dovela do mirne smene vlasti.

Janukovič se vraća na vlast

Kako se situacija sa Narandžastom revolucijom razvijala došlo je do zahlađenja odnosa sa Rusijom. Ipak, Rusija u jednom trenutku prestaje da izvozi gas Ukrajini, što dovodi u pitanje snabdevanje čitave Evrope, koja vrši snažan pritisak na obe zemlje kako bi se isporuke gasa normalizovale.

Pod energetskim pritiskom, Ukrajina se 2010. godine vraća u rusku orbitu povratkom na vlast Viktora Janukoviča, koji postaje četvrti predsednik Ukrajine u postsovjetskoj eri.

Zanimljivo je istaći da čak trojica od šestorice postsovjetskih ukrajinskih predsednika i gotovo svi dosadašnji premijeri nisu govorili ukrajinski jezik, koji se u domaćinstvima koristi uglavnom na Zapadu zemlje. Ruski je jezik koji govori i poznaje većina građana u Ukrajini, bez obzira izjašnjavali se kao Rusi ili Ukrajinci. Ukrajinska vlast od 2014.godine naovamo čini velike napore da ukrajinski jezik zaživi na celoj teritoriji Ukrajine.

Povratak Janukoviča nije umanjio pritiske velikih evropskih država da, pod američkim patronatom, podstiču Ukrajinu za pristup NATO i EU (više NATO nego EU), što uzrokuje dalje tenzije sa Moskvom. Rusi, da bi odobrovoljili komšije, doniraju finasijsku pomoć i smanjuju cenu gasa, čime će sprečiti potpisivanje sporazuma o pridruživanju Evropskoj uniji koji je trebalo da bude parafiran 2013.godine.

Euromajdan – smena vlasti i povratak Banderinih nacista

Međutim, usledile su velike demonstracija na ulicama gradova Ukrajine, a uz veliku i neskrivenu pomoć zapadnih obaveštajnih službi priprema se rušenje legalno izabrane ukrajinske vlasti 2014. godine na centralnom kijevskom trgu, Majdanu, koji je za te prilike promenio ime u Euromajdan.

Na masovnim protestima stradalo je više od 40 ljudi, demonstranti, predvođeni ponovo oformljenom i naoružanom neonacističkom grupom Azov, nose postere sa likom nacističkog kolaboracioniste bandere, sukobljavaju se sa policijom, a poslanike proruskih partija iznose iz Skupštine i bacaju u obližnje kontejnere za smeće.

Janukovič biva u zaglušujućoj medijskoj kampanji proglašen krivcem za krvoproliće, te se sve završava njegovim bekstvom i azilom u Moskvi.

Rat u Donbasu, Krim ponovo u Rusiji

Istovremeno se zaoštava situacija na Istoku zemlje većinski naseljenom Rusima, koji ne prihvataju nasilnu smenu vlasti u Kijevu. Policija i vojska intervenišu, hapse se proruski demonstranti koji su zauzeli neke administrativne centre, pa i policijske uprave. V. d. predsednika Ukrajine, Oleksandar Turčinov, u aprilu mesecu 2014. godine primenjuje silu prema sopstvenom građanima.

Putin je njegovu intervenciju nazvao borbom Ukrajinaca protiv Ukrajinaca i obratio se Ujedinjenim nacijama.Sukobi u Donjeckoj i Luganskoj oblasti dobijaju karakter ratnih, a Rusija promptno reaguju te 23. februara 2014. izdaje komandu za povraćaj poklonjenog Krima.

PONOVO U RUSKIM RUKAMA: Maglovita planina na Krimu

Upadom ruske vojske na ovo poluostrvo pogažena je povelja UN, ali je i smena vlade u Ukrajini s tačke ruskog gledišta bila protivustavni puč. Rusi se između ostalog pozivaju na sporazum iz Bjeloveže, da bi na referendumu 16. marta 2014 čak 97% stanovništva Krima glasalo za otcepljenje od Ukrajine i prisajedinjenje Ruskoj Federaciji.

Ovu odluku podržala je i Kina, obrazloživši svoj stav uverenjem da je na krizu u Ukrajini veliki uticaj imao strani faktor, koji je doveo do nasilnih nemira i krize. Putin je zauzimanje Krima pravdao tvrdnjom da je u Ukrajinu došla na vlast proamerička vlada neprijateljski nastrojena prema Rusiji.

Kriza se nastavlja a Ukrajina narednih osam godina biva poprište teritorijalno ograničenog građanskog rata, u kome istočni regioni traže federalizaciju, a ulje na vatru dolilo je ukidanje ruskog jezika kao zvaničnog u školama i državnim institucijama, čime je prekršen Sporazum u Bjelovježi.

Referendum u Donjecku i Lugansku, srpski dobrovoljci uz Ruse

Dana 11. maja 2014. donet je referendum o otcepljenju Donjecka i Luganska od Ukrajine. Nezavisnost je proglašena na osnovu 90% glasova za. Ipak, EU je referendum proglasila nezakonitim. Petar Porošenko 25. maja biva proglašen za predsednika Ukrajine i sukob dobija na intenzitetu, vosci Ukrajine se priključuju mnoge paravojne formacije i dobrovoljci, dobar deo iz redova ekstremističkih grupa, poput Azova.

S druge strane, ruskim formacijama u Donbasu se priključuju dobrovoljci, među kojima su bile i desetine Srba, uglavnom veterana iz građanskih ratova u bivšoj SFRJ i na Kosovu i Metohiji.

RAME UZ RAME SA RUSIMA: Bratislav Živković, srpski dobrovoljac u Donbasu

Porošenko biva prinuđen da ponudi mirovni sporazum u kome predlaže vraćanje ruskog jezika u istočnom regionu i decentralizaciju zemlje. Rusija pristaje, ali primirje ne traje dugo. Proruska vojska počinje da posustaje i da gubi teritorije koje je zauzela, Donjeck napušta 30.000 stanovnika. SAD i EU uvedode nove sankcije Rusiji, koje dobrim delom oseća i Nemačka, koja ostaje bez gase. Kreće realizacija Severnog toka, gasovoda kojim bi Nemačka ruske energente dobijala kroz severno more, zaobilazeći Ukrajinu.

Mirovni sporazumi iz Minska

Po Putinovom naređenju, Rusija pomaže reorganizaciju novoruskih snaga, koje ponovo zauzimaju Donjeck i Lugansk, posle čega dolazi do potpisivanja mirovnog sporazuma u Minsku, koji su parafirali predstavnici ruske i ukrajinske vlade, kao i OEBS-a.

U novembru, u pokušaju da vrati izgubljene teritorije, Ukrajina narušava Minski sporazum. Nekoliko meseci kasnije, novoruske snage ponovo dobijaju bitku i na snagu stupa novi mirovni sporazum Minsk 2, ali i on se neprestano krši sa obe strane.

Od 2014. do 2018. u sukobu je stradalo preko 12.000 ljudi, a u eksploziji granate u Donjecku 2018. gine lider Donjecke Narodne Republike Aleksandar Zaharčenko, koji je potpisao oba Minska sporazuma.

IZGUBIO ŽIVOT U BORBI ZA NEZAVISNOST OD UKRAJINE: Aleksandar Zaharčenko

Uporedo, NATO naoružava Ukrajinu ali i dalje izbegava da joj pruži ruku spasa i prihvati je u puno članstvo. Danas je jasno i zašto…Punopravno članstvo bi obavezalo NATO da interveniše u slučaju da Ukrajina bude napadnuta od strane neke druge zemlje.

Ruska upozorenja i američki obavštajci

I tu dolazimo do ovoga što se trenutno dešava…

NATO i Zapadni svet optužuje Putina da je intervencija Rusije neopravdana i ničim izazvana. Hm, da li je baš tako…

Rusija je u poslednjih nekoliko godina u više navrata upozoravala Vašington i Brisel da nepoštovanje sporazuma iz Minska i naoružavanje Ukrajine ugrožava bezbednost regiona i da bi moglo dovesti do eskalacije sukoba. Kakve, tada niko još nije pretpostavljao.

Poslednje takvo upozorenje stiglo je 3.februara, kada su Sjedinjene Američke Države odlučile da pošalju novi kontingent jedinica u Evropu (2.000 vojnika u Poljsku i Nemačku) i njihovo pregrupisavanje, pravdajući to upravo mogućim sukobima na ukrajinskoj granici. Zvanična Moskva tada je saopštila je da je to „destruktivan potez koji dodatno doprinosi stvaranju napetosti i umanjuje šanse za pronalaženje političkog rešenja”.

Rusi su to plastično objašnjavali Amerikancima na sledeći način, pitanjem: Da li bi voleli da Rusija rasporedi svoje bojeve glave po Meksiku, na Kubi ili nekoj od zemalja koje okružuju SAD?

Dvadeset dana kasnije vrag je odneo šalu, a Rusija je nakon priznanja Donjecke i Luganske Narodne Republike poslala vojnike u Ukrajinu. Zanimljivo je da ni Ukrajinci očigledno nisu poverovali američkim obaveštajnim izvorima koji su ih upozoravali da se invazija sprema, jer su rat, čini se, dočekali nespremni.

Zašto NATO nije ušao u rat za Ukrajinu?

S druge strane, čini se da niko u NATO nije ozbiljno razmišljao o prijemu Ukrajine u puno članstvo, iako je vlast u Kijevu preklinjala Brisel da joj pošalje papir. Da jeste, da su namere NATO zemalja zaista bile savezničke i zaštitničke, informacije da se sprema ruska invazija je trebala da bude okidač za urgentno priključenje Ukrajine. No, tu dolazimo do problema…

Da li bi u tom slučaju NATO zaista bio spreman da, što bi mu bila obaveza, vojnički stane na stranu Ukrajine, a protiv Rusa?

I drugo pitanje, koje proističe iz prvog: Da li je NATO u stanju da u ovom trenutku vojno parira Rusima, svojim strateškim naoružanjem, balističkim raketama, radarskim sistemima, specijalnim tehnologijama…?

Jer, potencijalni sukob NATO i Rusije izazvao bi, ako ne nuklearne katastrofu ili Treći svetski rat, a onda u najmanju ruku skukob gigantskih razmera, koji bi sigurno zahvatio i susedne zemlje, poput Poljske, Belorusije, Ukrajine, Rumunije, Nemačke, zatim Baltičkih zemalja, gde je raspoređen veliki kontingent NATO naoružanja.

Brisel i Vašington na takvu avanturu očigledno nisu bili spremni, ni vojnički ni taktički, a čini se i da neće biti u skorije vreme. Tako da je prijem Ukrajine u NATO očigledno nije ni razmatran kao opcija, jer bi samo dodatno osramotio NATO i potvrdio da ovaj savez, osim lokalnih intervencija u zemljama Trećeg sveta ili svojevremeno SR Jugoslaviji, nema moć da učini nešto više, prvenstveno da zaštiti sopstvene članice.

Bilo kako bilo, stiče se utisak da će u narednim danima stradati isključivo ukrajinski građani, a dalju tragediju može sprečiti samo Ukrajina i njeno rukovodstvo, pošto se čini da je Putin rešen da po svaku cenu pacifizuje i demiitarizuje svog suseda. Pred Zelenskimsu dva puta:

Jedan vodi u pregovore sa Rusijom i dugoročno rešenje spora regulisanjem odnosa dve zemlje, međusobno i u odnosu na NATO i Evropsku Uniju. Čini se da bi Rusija možda i pristala da Ukrajina postane članica EU, ali pod uslovom da se obaveđe da će ostati demilitarizovana zona i da nikada neće ući u NATO.

Drugi vodi u dalje ratovanje i iščekivanje NATO ili unilateralne američke intervencije, koja bi izjednačila odnos snaga na bojištu, u šta je teško poverovati. To bi, taman i da se desi, od Ukrajine napravilo zgarište i vratilo je 50 godina unazad, bez perspektive da bi iz tog sukoba izašla kao slobodna zemlja. U tom slučaju Ukrajini ne gine protektorat, bilo ruski ruski, bilo onaj u kome bi o svemu odlučivale SAD i saveznice.

Težak izbor, zar ne?

KRAJ FELJTONA

Tekst: A.Kovačević/M.M.Dušanić Foto: BBC, Wikipedia, EuromaidanPress

YOU MAY LIKE