Chicago, IL
43°
Partly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 37°F
Wind: 7mph NE
Humidity: 62%
Pressure: 30.11"Hg
UV index: 1
10 am11 am12 pm1 pm2 pm
43°F
45°F
45°F
45°F
45°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
41°F / 34°F

Published 2 years ago

By Antonije Kovačević

EKSKLUZIVNO, BRANKO MIKAŠINOVIĆ: Zašto Amerikanci nisu voleli Miloševića i kakva je bila uloga srpske dijaspore u građanskom ratu u bivšoj SFRJ!

Prilikom skorašnje dodele priznanja povodom Dana Državnosti, među dobitnicima se našao i čovek o kome više zna srpska emigracija negoli vaskolika matica. Zlatnu medalju ovaj je Srbin, poreklom iz Slavonije, još odavno zaslužio onim što je tiho, iz drugog plana, ali predano, više od četiri decenije radio za srpski jezik i književnost u svetu, a naročito Sjedinjenim Američkim Državama.

Iako još od 1960-tih prevodi najbolju srpsko prozu, poeziju i satiru, koja je zahvaljujući njemu stigla u domova ne samo srpskih iseljenika, nego i mnogih Amerikanaca i ljubitelja književnosti širom sveta, čini se da za sretenjsko ordenje najviše može da zahvali onome što je uradio za poslednjih 20 godina, kada ga je šira javnost upoznala pred kamerama Glasa Amerike, gde je kao novinar sa leptir mašnom, gospodskih manira i perfektnog engleskog, razbijao tabu o zlim, bradatim i zarozanim Srbima koji je tih godina harao svetskim medijima.

Bilo kako bilo, razloga za razgovor sa Branko Mikašinovićem ima na pretek, taman i da onomad nije dobio Zlatnu medalju u svečanoj sali Palate Srbije u Beogradu, a pre toga iz ruku patrijarha visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve – Orden Svetog Despota Stefana Lazarevića.

Šta vam znače te nagrada posle svih ovih godina?

-Prožet sam osećanjem zahvalnosti i zadovoljstva za te nagrade. Zahvalan sam jer mi je dato priznanje za dugogodišnji rad. Stvaralački rad je proces koji uzima vremena, sazreva i ostvaruje se. U pogledu mojih pet antologija na engleskom jeziku-antologije srpske pripovetke, drame (ko-urednik Dejan Stojanović), komedije, satire i aforizma i srpske fantastike, moram reći da je razmišljanje o tome počelo mojim dolaskom u Ameriku 1960.

Kako sam voleo da obilazim knjižare i biblioteke, a to je tada bilo u Čikagu gde sam studirao, odmah sam primetio veliki nedostatak prevoda i knjiga srpske književnosti na engleskom. U to vreme primetio sam možda jedinu značajnu antologiju profesora Beogradskog univerziteta Pavla Popovića, “Jugoslovenske pripovetke”, koja je objavljena u Njujorku 1921. Razmišljajući o tome, podsvesno sam dao zadatak sebi da taj propust treba odstraniti i da bi ja to trebao da učinim ako se za to ukaže mogućnost, što sam i uradio.

Osećaj zadovoljstva proizilazi iz činjenice da je srpska književnost u ovom do sada najreprezentativnijem vidu predstavljena čitalačkoj publici engleskog jezičkog područja od oko milijardu i po ljudi. Nadam se da će brojni čitaoci na engleskom iskoristiti ove kompilacije srpske književnosti, upoznati se sa njima, a kroz njih upoznati i sam srpski narod i njegovu tradiciju. Pored srpske, pre toga sam priredio i antologije jugoslovenske književnosti.

Šta vi lično smatrate Vašom najvećom zaslugom za srpski narod; šta je to što ste uradili i na šta ste najponosniji?

-Ako se literatura smatra jednom od ključnih komponenti u lancu približavanja i razumevanja među narodima, onda je ovaj moj antologijski rad nešto na šta sam najponosniji jer nas čitaocima na engleskom predstavlja u pravom i autentičnom svetlu. Tu je reč o radovima i raznim žanrovima najboljih pisaca naše literature 19. i 20. veka.

JEZIK JE TEMELJ JEDNOG NARODA: Korice “Uvoda u jugoslovensku literaturu” kojin je priredio Branko Vukašinović

Vi ste najpoznatiji Belišćanac posle zlatnog olimpijca Matije Ljubenka. Ispričajte nam nešto o svom šajkaškom, prečanskom srpskom poreklu i Vašim precima, među kojima je bilo i čuvenih plemića, poput barona Mihajla Mikašinovića?

-Kao porodica mi smo svi imali snažan patriotski osećaj, s tim više što smo kao Srbi živeli u Hrvatskoj. Često puta Srbi koji žive van Srbije imaju snažniji patriotski osećaj jer su udaljeni od svoje matice, sa osećanjem odvojenosti, pa i ugroženosti. To ih čini još privrženijim matičnoj zemlji. Po pričanju mog oca, mada smo bili vezani za zemlju rođenja, odnosno Hrvatsku, jer su tu bile rođene generacije naših predaka, živeli smo sa osećajem neizvesnosti i nesigurnosti. Ta anticipacija se obistinila početkom Drugog svetskog rata kada su ustaše krenule u krvavi pohod na Srbe.

Moji roditelji i ja smo napustili Belišće i prešli u Smederevo, gde smo proveli ratne godine. Tog vremena se sećam kao kroz maglu i nečega na filmu: sećam se raznih sikvenci – antiavionskih sirena, preletanja nemačkih štuka, bacanja bombi, dok smo se krili u napuštenim kolibama, nedaleko od grada; zatim se sećam kuće u kojoj smo živeli i kučeta sa kojim sam se igrao i konačno dolaska ruske vojske, vojnih kamiona i topova, odnosno oslobođenja.

Što se uopšteno govoreći tiče Mikašinovića, u knjizi poznatog srpskog istoričara iz Karlovca, Dr. Đure Zatezala – “Baron Mihajlo Mikašinović” – govori se o Mihajlu kao zaštitniku srpskog naroda i dobrotvoru crkava, manastira i srpskih škola. Mikašinovići su stara plemićka porodica. Baron Mihajlo je dobio baronsku titulu 28. juna 1760. u Beču od carice Marije Terezije; dok je pre njega Nikola Mikašinović dobio mađarsku plemićku titulu u hrvatskom Saboru 1658. Mikašinovići su bili uglavnom vojnici u Austro-ugarskoj imperiji, a manji broj su bili trgovci i zemljoradnici. Braneći interese Beča u jednom momentu je klan Mikašinovića od 40 oficira izgubio 20 u borbama širom Austro-ugarske imperije. Kao takvi, oni su imali izvestan uticaj u Beču i borili se za prava Srba koliko su mogli.

SLAVNI PREDAK: Knjiga o baronu Mihajlu Mikašinoviću, Brankovom pretku

Kako Vas je put na kraju iz Smedereva odveo u Ameriku?

-Iz Smedereva smo prvo preselili u Novi Sad. Tu sam završio osnovnu školu i najveći deo gimnazije, ali sam, na insistiranje oca, završio našu najstariju klasičnu gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Ubrzo zatim, pošto sam počeo da studiram pravo, moja tetka Anastasija Vučinić-Ermiš, koja nije imala dece, pozvala me je da dođem u Ameriku radi studija, što sam i prihvatio. Prvo sam pohađao kurseve engleskog na “Ruzvelt univerzitetu” u Čikagu, gde sam i diplomirao, da bih magistrirao na Nortvestern univerzitetu u Evanstonu, a potom doktorirao na Beogradskom univerzitetu.

Gde je u ono vreme mogao da se zaposli profesor slavistike u Americi?

-Čovek sa diplomom iz slavistike je, verovali ili ne, u to vreme mogao relativno lako da dobije posao u SAD u prosvetnom sektoru. Nakon što je Sputnik lansiran 1957. u Americi se pobudilo veliko interesovanje za ruski jezik, literaturu i kulturu. Brojni univerziteti su počeli da otvaraju slavističke katedre, a interesovanje američkih studenata je naglo poraslo.

Vreme kada dolazite u Ameriku jeste vreme velikih podela i sukoba u srpskom narodu, dijaspori i crkvi. Kako je to vama tada izgledalo? Isprepletena politička i ekonomska emigracija, federalisti i raskolnici svako u svojoj crkvi?

-Situacija je bila upravo takva kao što kažete. Do raskola je došlo iz političkih razloga. Naime, neki Srbi u Americi su smatrali da je Srpska pravoslavna crkva pod uticajem komunista i to je izazvalo veliki raskol i podelu, koju su predvodili četnici i izbegli srpski političari iz Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, na čelu sa američko-kanadskim episkopom Dionisijem Milivojevićem.

NA ČELU RASKOLNIKA: Episkop Dionisije Milivojević

Ja sam razumeo ubeđenja i privrženost i jedne i druge strane. Emigracija posle Drugog svetskog rata je bila uglavnom politička, antikomunistička. Svaka indikacija neke povezanosti ili kontrole komunističke partije nad crkvom žestoko je odudarala od njihove političke orijentacije i ratnog i posleratnog iskustva. Kao rezultat toga došlo je do raskola u crkvi između vernika i naroda koji su podržavali raskolnike, odnosno odvajanje od matične crkve u Beogradu, i federalce koji su bili uz matičnu crkvu. Federalci su smatrali da se crkva u Srbiji u okviru svojih mogućnosti bori koliko za sam svoj opstanak, toliko i protiv komunizma. To je ostao dugogodišnji problem pre nego što se rešio, ali je iza sebe ostavio duboki trag.

Ko su bili najuticajniji i najmoćniji ljudi naše emigracije u to vreme?

-Koliko ja znam, to su bili Dr. Uroš Seferović, dugogodišnji predsednik Srpske narodne odbrane sa sedištem u Čikagu, zatim Dr. Slobodan Drašković, profesor prava u Beogradu pred Drugi svetski rat, a posle rata u rasejanju aktivno angažovan u političkom životu emigracije i pisac poznate knjige “Tito-trojanski konj”; zatim pukovnik u američkoj vojsci Nikola Stepanović, srpski pravoslavni sveštenik i četnički vojvoda Momčilo Đujić, i naravno vladika Dionisije Milivojević.

Da li ste imali prilike da se sretnete sa kraljem u egzilu Petrom Drugim Karađorđevićem, koji je tada živeo u Čikagu?

-Sreo sam se samo jednom prilikom sa kraljem Petrom Drugim Karađorđevićem, na jednom skupu, i on je na mene ostavio vrlo prijatan, kraljevski utisak.

OSTAVIO PRIJATAN, KRALJEVSKI UTISAK: Kralj Petar Drugi Karađorđević

Srpska je emigracija imala i poznate umetnike, Oskarovce, jednog Karla Maldena i Pitera Bogdanovića. Jeste li razgovarali sa njima?

-Nisam, ali mi se čini kao da jesam. Razlog tome je što su oni često bili prisutni u američkim medijima, pa se čoveku činilo kao da ih zna. Moj utisak je da je Malden bio privrženiji svom srpskom poreklu, a Bogdanović manje, možda i zato što mu je majka bila Jevrejka, tako da je on moguće bio pod uticajem dva nasleđa, dve kulture, jevrejske i srpske.

Kako ste posle studija počeli da radite kao univerzitetski profesor, kakvo je bilo interesovanje američkih studenata za Slavistiku u vreme Hladnog rata. Podvlačim ovaj detalj s obzirom da su u tom periodu bili na ceni špijuni, koji su mogli svojim veštinama priviriti iza Gvozdene zavese?

-Interesovanje je bilo značajno jer su slovenski jezici za njih bili egzotični, a posebno privlačna ruska literatura 19-tog veka, kao što su Tolstoj i Dostojevski. Pominjete i špijune, mada je o tome teško znati jer su to tajne aktivnosti. Govoreći o špijunima, interesantno je pomenuti da pisanju našeg poznatog savezničkog špijuna iz vremena Drugog svetskog rata, Duška Popova. U knjizi “Špijun-kontra špijun” on kaže da je špijunaža, između ostalog, koliko uzbudljiv toliko i dosadan posao, zbog često dugih pauza u očekivanju novih zadataka, što mi je potvrdio i Duškov brat Dr. Ivan Popov kada sam ga posetio na Bahamskim ostrvima, gde je živeo. Kao što je Dr. Ivan rekao, špijunski posao je bio kao skrojen za Duška jer je on voleo uzbudljiv i raskošan život, kako idealizovani špijuni žive u romanima.

Vaše antologije srpske proze, drame i satire su mnogo doprinele da se Amerikanci upoznaju sa našom literaturom. Ko su bili najpoznatiji i najbolje prihvaćeni srpski pisci u SAD?

-Po mom mišljenju u najuži izbor svakako spadaju Ivo Andrić, kao dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za trilogiju “Na Drini Ćuprija”, “Travnička hronika” i “Gospođica”, kao i svoje pripovetke, usresređene na život i istorijat Bosne. Drugi je Milorad Pavić, koji je svojim “Hazarskim rečnikom” i drugim svojim knjigama osvojio srca ovdašnjih čitaoca. Zatim slede Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca savremene srpske književnosti, Danilo Kiš, istaknuti i jedan od najprevođenijih srpskih književnika 20. veka i drugi.

NAJPOPULARNIJI SRPSKI PISAC U AMERICI: Ivo Andrić

Kako ste na kraju postali novinar i završili u Glasu Amerike? Kažu da je teško ući na ta vrata i da čovek mora da prođe razne provere?

-Svi koji rade za američki federalni sektor moraju da prođu kroz određene provere, uz, naravno, u mom slučaju, znanje oba jezika, srpskog i engleskog, poznavanje američkog i srpskog (jugoslovenskog) političkog sistema, istorije i kulture obe zemlje.

Glas Amerike je državni servis, što podrazumeva i određenu kontrolu informacija. Kako to izgleda u praksi?

-Svaka država vodi svoju politiku uz određene nepisane smernice, koje proizilaze iz te politike. Ja sam lično često radio televizijske intervjue i tu imao slobodu pri izboru sagovornika i tema. Uvek sam nastojao da izvučem suštinu i najvažnije postavke svog sagovornika. Ja sebe nisam video kao kreatora neke politike, već prenosioca javnih stavova.

Da li je srpska dijaspora mogla da odigra važniju ulogu u onome što se bilo dešavalo 1990-tih u smislu uticaja na centre moči u Vašingtonu i zašto nije?

-U SAD su delovale dve značajne javne političke ličnosti srpskog porekla: Miroslav Majk Đorđević, dugogodišnji predsednik jedne od najuticajnijih i najbrojnijih srpskih organizacija u dijaspori “Kongres srpskog ujedinjenja;” zatim američki biznismen srpskog porekla i prvi premijer Savezne republike Jugislavije (1992-1993) Milan Panić, a tu je kao treći bio aktuelni šef Predsedništva Republike Srpske, Obrad Kesić.

NAJUTICAJNIJI SRBIN U AMERICI: Miroslav Majk Đorđević Foto: Centar za Međunatrodnu javnu politiku

Đorđević se svesrdno zalagao za srpske interese, posebno u Vašingtonu i organizovao brojne konferencije i sastanke u SAD, Srbiji i jednu od posebnog značaja na inicijativu i pod pokroviteljstvom “Kongresa srpskog ujedinjenja” u Budimpešti u Mađarskoj. To je do tada bio najveći politički skup srpske opozicije protiv Slobodana Miloševića.

Milan Panić je uspeo da dođe na položaj premijera Jugoslavije, ali je Miloševićeva politička struktura bila prejaka i on svoj program demokratizacije Jugoslavije nije uspeo da sprovede u delo.

S druge strane, Milošević nije prihvatio rana upozorenja o svojoj neizvesnoj situaciji, već je smatrao da će koncesijama Zapadu ostati na vlasti. To mu nije uspelo jer je u Americi bio žigosan kao komunista, što je bio najveći adut protiv njega. Milošević ili nije znao ili nije hteo, kako se ovde smatralo, da se prilagodi novim političkim strujanjima. On je istovremeno bio pod velikim uticajem svoje supruge Mire, čije aktivnosti nisu išle u prilog njemu.

Zašto je Srbija, saveznik SAD u dva svetska rata, skoro 20 godina bila crna ovca u američkoj javnosti? Čega je to posledic – ozbiljnog lobiranja naših neprijatelja na Balkanu, viših interesa, navodne srpske bliskosti sa Rusijom…?

-To je posledica svega što je navedeno u Vašem pitanju, ali bih mogao da kao krucijalno izdvojim nedostatak uticaja Srbije u američkom Kongresu, administraciji i posebno medijima. Milošević nije shvatio važnost lobiranja i odnosa sa javnošću i sećam se kao danas da je, navodno, rekao da će “pravda kad-tad pobediti.” Možda da, a možda i ne.

Ali, u međuvremenu “crkni magarče dok trava naraste,” kako to naš narod kaže. S druge strane, neprijatelji Srbije vodili su aktivnu antisrpsku kampanju gde god su mogli i davali novac. Naravno tu su i viši interesi velikih sila na Balkanu i povezanost Miloševića sa Rusijom, tako da je on bio etiketiran kao “produžena ruka Rusije” i “poslednji komunista u Evropi,” a toga je bilo teško osloboditi se.

Razgovarao: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva, Centar za Međunatrodnu javnu politiku, Wikipedia

U NASTAVKU INTERVJUA: *Gde su bile ključne Miloševićeve greške u odnosima sa Amerikom *Koji su američki političari bili na strani Srbije i držali u kući srpske ikone *Ko se od uglednih američkih političara srpskog porekla borio 1990-tih rata za srpske interese, a ko ne…

YOU MAY LIKE