Connect with us

aktuelno

BOŽIĆNI INTERVJU, FRA MARINKO PEJIĆ: Naš Bog je postao radikalno malen, i to je tajna koju teško možemo potpuno razumjeti

Published

on

Fra Marinko Pejić je bosanski franjevac, teolog i profesor. Završio filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Bolonji (Italija). Postdiplomski studij sa specijalizacijom iz Duhovne teologije završio na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, gdje je doktorirao 2005. na temu I riflessi della teologia e spiritualità orientale negli scritti di Angelo Clareno (Odjeci istočne teologije i duhovnosti u djelima Anđela Klarenskog). Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predaje od 2009. predmete: Duhovna teologija, Franjevačka duhovnost, Istočna teologija i Ekumenska teologija.

  • Poštovani oče Marinko, uz zahvalu što ste izdvojili vrijeme da na Badnji dan razgovarate sa nama uz, naravno, najljepše želje na dan porođenja Hristovog, voljeli bismo od vas kao vrsnog teologa čuti nešto više od standardnih božićnih poruka. Da konkretizujem, koliko se često u teologiji evanđeoska naracija o Hristovom rođenju povezuje sa pričom o Dobrom Samarićaninu koji je simbol Hrista? Koliko je simbolika “drugog” koji pomaže bitna danas, kada su međuetnički odnosi i dalje glavno gorivo trovanja međuljudskih odnosa, a da ne govorimo o rasističkim ispadima prema migrantima. U prispodobi o Samarićaninu crkva je prikazana kao gostionica, odnosno lječilište duha u koju ljudsku dušu smješta Bog „stranac“. Koliko vjerske zajednice danas jesu, a koliko nisu lječilište za ovaj i dalje dominantno ružan odnos prema drugome?

Kršćani ispovijedaju da je Bog postao čovjek u jednoj noći, u malom gradu. Kao i sva djeca, bio je malen i nezaštićen. Prilagodio se u potpunosti našem siromaštvu. Naš Bog je postao radikalno malen, i to je tajna koju teško možemo potpuno razumjeti i prihvatiti. To je novost kršćanstva koja je na određeni način trajno skandalozna. U Isusu, Bog se objavio ljudima kao Bog koji je na sebe uzeo ljudsku narav, ne moćnu i slavnu ljudskost, nego poniznu i siromašnu, blisku čovjeku patniku.

Papa Franjo je isusovac, s tipičnim odgojem koji se pripisuje ovoj zajednici, s čuvenom sposobnošću „razlikovanja duhova“. U svakom ključnom trenutku isusovac se pita „što Bog od mene očekuje“, „što trebam činiti“. 

Ovakvo viđenje Boga, koji se odriče ili skriva svoju slavu, u mnogome je jedinstveno i različito od svih drugih religijskih vizija Boga. Ovakvo Božje rođenje ne prestaje fascinirati vjernike i sve ljude dobre volje. U poniznom i siromašnom Kristovom življenju, kao putnika i hodočasnika, gosta i prosjaka, čovjeka prezrena među drugim ljudima, lako prepoznajemo ljude, patnike svih vremena, nacija i vjera.

Ima i ekumenizma koji bi u nečijim strategijama trebao funkcionirati kao savez dvojice protiv trećega, negirajući tako samu bit pokreta pomirenja. Jedinstvo „po svjetsku“, po modelu političkih dogovora želi biti uvijek jedinstvo protiv nečega ili nekoga, uvijek ima neki cilj (bio on i plemenit) koji ne polazi od Kristove molitve „da svi budu jedno“

Ovakvo viđenje Boga ima izravne posljedice i na viđenje čovjeka. Kršćanin je onaj tko ima hrabrosti biti ranjiv i nezaštićen. Nasljedujemo Krista u onoj mjeri u kojoj smo spremni odreći se samih sebe, da bismo iskazali ljubav drugome, da bismo nahranili, ugostili, utješili čovjeka kojega sretnemo na svome putu.

  • Ranjivost i nezaštićenost, najčešće rađaju strah…

Da, ali svjetlo betlehemske noći razgoni strah, donosi svjetlo na naše staze, otvara nove perspektive i osnažuje da se i u situacijama bez uvjeta stvaraju uvjeti za novi iskorak. Svjetlo Isusova rođenja govori o potrebi radikalne promjene našega životnoga stava o tome da svega sebe izručimo Bogu, pouzdamo se u Boga, izručimo svjetlu njegove riječi. Ljudi koji su obasjani božićnim svjetlom, neumorno i strpljivo, unatoč svim zaplašivanjima sa strane, svjedoče da se dobro može roditi i ondje gdje atmosfera nije gostoljubiva, i u „štalama“ ljudske odbačenosti, i pod vedrim i svakim nebom, u malenim, siromašnim i zabačenim mjestima i među običnim obiteljima.

FRANJEVCI U SREBRENICI: Isus se radi čovjeka rodio, stoga je čovjekoljublje njegova najupečatljivija osobina, stoga bi trebala biti i mjerilo našega življenja i djelovanja

U svjetlu božićne noći širi se radost, ljubav se ne može zadržati samo na svojima nego kreće prema svima, i prirodi i ljudima, i vjernicima i nevjernicima. Božja objava u djetetu, u novom čovjeku, postaje Svjetlo narodima.

  • Vi ste kaluđer reda svetog Franje, ali služite i istočnu liturgiju svetog Jovana Zlatoustog, što je rijetkost, barem u BiH. Iz Vaše perspektive, kakvi su danas, u kontekstu spomenute jevanđeoske prispodobe globalni odnosi Rimokatoličke crkve i pravoslavnih crkava u svijetu?

Na postdiplomskom studiju zainteresirao sam se posebno i za kršćanski istok i da bih što bolje razumio tu tradiciju, zatražio sam dopuštenje da služim i po bizatsko-slavenskom obredu. Za katolike istočnog obreda, kada ne mogu imati svoje svećenike, povremeno služim liturgiju. Zavolio sam istočnu kršćansku tradiciju, ona je dodatno obogatila moj duhovni život, stoga na poseban način osjećam tragičnost grijeha razjedinjenja. Našu razjedinjenost smatram, uistinu, grijehom koji ne bi smjeli tolerirati.

Ako pratimo medije koji o tome pišu, onda se možemo lako uvjeriti kako se pitanju pomirenja Crkava pristupa na jedan suviše pragmatičan način, kao da je pitanje jedinstva kršćana jednostavno podređeno političkim ciljevima, potrebno zbog mira u svijetu i u regiji. Ponekad se o jedinstvu, posebno u našim krajevima, govori kao o običnom projektu dnevne politike, i to često govore ljudi koji su se svim svojim djelovanjem pokazali kao poticatelji mržnje i netrpeljivosti prema svemu što je drugačije od njih.

Naš Bog je postao radikalno malen, i to je tajna koju teško možemo potpuno razumjeti i prihvatiti. To je novost kršćanstva koja je na određeni način trajno skandalozna. U Isusu, Bog se objavio ljudima kao Bog koji je na sebe uzeo ljudsku narav, ne moćnu i slavnu ljudskost, nego poniznu i siromašnu, blisku čovjeku patniku.

Ili se o ekumenizmu govori kao o strategiji preživljavanja tamo gdje jedna zajednica živi kao manjina među nekom drugom većinskom, ili dvije manjinske među trećom većinskomIma i ekumenizma koji bi u nečijim strategijama trebao funkcionirati kao savez dvojice protiv trećega, negirajući tako samu bit pokreta pomirenja. Jedinstvo „po svjetsku“, po modelu političkih dogovora želi biti uvijek jedinstvo protiv nečega ili nekoga, uvijek ima neki cilj (bio on i plemenit) koji ne polazi od Kristove molitve „da svi budu jedno“.

  • Kako onda iz tog kolopleta sebičnih nagona, lavirinta sujeta i trajnog pečata makijevalizma voditi iskreni dijalog?

Dijalog se može voditi samo ostajući čvrsto u povijesti. Međutim, potrebno je pročišćenje povijesnog sjećanja. Vrlo je važno istaknuti da pomirenje ne smije značiti povijesni zaborav, nego oprost i razumijevanje. Ne bijeg od povijesti nego njeno pročišćenje, poštenim povijesnim istraživanjem i molitvom. Iskrenim priznavanjem vlastite odgovornosti i zasluga drugoga, zajedno sa upornom potragom za različitim načinima autentičnog tumačenja nasljeđa koje nas obvezuje.

Drugoga često predstavljamo na iskrivljen i karikaturalan način, dolazeći sa svojim već formiranim idejama i slikama u kojima se drugi ne može prepoznati. Ako ne nastojim upoznati drugoga da bih ga kritizirao, ili dokazao kako je moja vjerska i duhovna tradicija superiornija, onda će mi se otvoriti oči za ljepotu drugačijeg pristupa zajedničkoj duhovnoj baštini.

“Duhovnost je ovdje samo psihička terapija koja ima funkciju umiriti malo savjest, ali bitno ne utječe na način života, vrijednosni sustav ili odluke koje se svakodnevno donose. “

Ekumenski dijalog nije nekakav lukavi politikantski pokušaj da se drugog nagovori da odustane od svojih uvjerenja, nego prije svega spremnost da se posluša što mi to onaj drugi i drugačiji od mene ima reći. Što je njegovo iskreno traganje za istinom, različito od moga, uspjelo postići, vrednujući komplementarnost u različitosti, sve ono što određena zajednica smatra bitnim i vitalnim za vlastiti identitet.

Naše viđenje istine ima više šanse da bude ispravno shvaćeno ako bude popraćeno s poniznom ljubavlju, koja ne želi dominirati sugovornikom, ne želi ga pobijediti, nego mu želi služiti. Ljubav nikada ne izdaje istinu, nego joj služi, jer onaj koji je Istina sama nije nametnuo svoju istinu nego je oprao noge onima koje je stvorio

  • Umirovljeni papa Josef Ratzinger je još 1969. u jednom obraćanju da će hrišćanska crkva budućnosti “biti mala i moraće početi iznova, manje-više od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njenih pristalica smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica”. Da li smo na pragu tog vremena?

Ne znam jesmo li na pragu toga vremena, ali sam duboko uvjeren da vjernici sve manje mogu računati na velike „strukture“ koje će podržavati njihov vjernički život. Živimo u društvima koja se samo nominalno zalažu za vrijednosti vjere, ali u stvarnosti se vode nekim sasvim drugim principima. Kako se može dogoditi da neka društva, većinski kršćanska, u svome javnom životu ne pokazuju kršćanska obilježja? Točnije, kako se može dogoditi da su to istovremeno društva u kojima vlada nepravda, kriminal, izrabljivanje ljudi? Odgovor ne može biti drugačiji nego kako slijedi: kršćanstvo očito ne oblikuje dovoljno naš svakodnevni život. Ne utječe, na naše konkretne odluke, izbore i postupke u životu. To je „šizofrena duhovnost“, nepovezana sa konkretnim životom.

Vrlo je važno istaknuti da pomirenje ne smije značiti povijesni zaborav, nego oprost i razumijevanje. Ne bijeg od povijesti nego njeno pročišćenje, poštenim povijesnim istraživanjem i molitvom. Iskrenim priznavanjem vlastite odgovornosti i zasluga drugoga, zajedno sa upornom potragom za različitim načinima autentičnog tumačenja nasljeđa koje nas obvezuje

U takvoj duhovnosti Bogu je mjesto u crkvi, u tradicionalnim obredima koji skandiraju društveni život, ali ne u stvarnom životu, jer je život nešto drugo, gdje u biti za Boga nema mjesta. Duhovnost je ovdje samo psihička terapija koja ima funkciju umiriti malo savjest, ali bitno ne utječe na način života, vrijednosni sustav ili odluke koje se svakodnevno donose. Vjera ne može zahvaćati samo osobni život vjernika, u njegov molitveni i sakramentalni život, nego i društveni život. Naše konkretni život s drugim ljudima potvrda je autentičnosti našega molitvenog života.

Zavolio sam istočnu kršćansku tradiciju, ona je dodatno obogatila moj duhovni život, stoga na poseban način osjećam tragičnost grijeha razjedinjenja. Našu razjedinjenost smatram, uistinu, grijehom koji ne bi smjeli tolerirati. “

Pojavljuje se jedan novi naraštaj vjernika, uglavnom mlađih, ali i onih koji su duhom ostali mladi, koji svoje kršćanstvo želi živjeti skromno i bez senzacionalizma. Oni manje žive od slavne prošlosti i više od onoga što stvarno žive u sadašnjosti. Nisu bahati i ne hvale se sveznanjem, neostvarenim vrlinama i tuđim svetostima. Radije izvršavaju svoje zadatke u skromnosti i samozataji nego što njima ponižavaju svoje bližnje. Ako to znači da će biti „malo stado“, ali autentično, neka tako bude.

  • Koliko pontifikat pape Franje označava nastupanje Crkve koja “počinje od početka” i da li je to budućnost i ekumenskog dijaloga, jer smo svjedoci da isti, ako ne identični problemi prate i Crkvu na istoku?

Vjerujem da papa Franjo želi Crkvu izvan palača i simbola moći. Zato je odlučio ne stanovati u vatikanskoj plači nego u domu Sv. Marte, čekajući u redu za objed sa ostalim žiteljima doma i gostima. Već na svom prvom pojavljivanju pokazao je da želi drugačiji model, izašavši pred mnoštvo bez mocete(kratkog, bogato zlatovezom ukrašenog plašta, koji je nekada bio simbol carske moći) samo u papinskoj bijeloj odjeći sa željeznim križem, koji je nosio i kao biskup i kasnije kardinal. Papa Franjo ima nešto od duha Sv. Franje Asiškog, po svojoj jednostavnosti i odricanju od simbola moći. Papa Franjo je isusovac, s tipičnim odgojem koji se pripisuje ovoj zajednici, s čuvenom sposobnošću „razlikovanja duhova“. U svakom ključnom trenutku isusovac se pita „što Bog od mene očekuje“, „što trebam činiti“. U svojim odlukama, tako se nadamo, papa Franjo će znati ujediniti franjevačku nježnost, koju već pokazuje, s odlučnošću i snagom, koja će mu biti potrebna za poslanje koje mu je povjereno.

  • Oče Marinko, šta nam je onda činiti?
“Živimo u društvima koja se samo nominalno zalažu za vrijednosti vjere, ali u stvarnosti se vode nekim sasvim drugim principima. “

Kršćanstvo se danas može dokazati samo čovječnošću svojih pripadnika, ničim drugim. Crkva koja bude najbliža Isusu Kristu, zacijelo će biti najbolja Crkva. Kršćani za procjenu nemaju drugog mjerila.

Kršćanstvo nije koristoljubiva ideologija i utješna terapija koja zadovoljava i ispunja ljudske potrebe čovjeka, nego je vjernost izvršenju Božjih zapovijedi, što najčešće idu protiv tih potreba: u patnji, križu, smrti, oprostu i dobroti prema neprijatelju. Biti kršćanin ne znači ispuniti svoje želje, nego se pokoriti teškim zahtjevima objavljene novosti. Prisjetimo se toga dok budemo gledali slike kako bogati kršćanski svijet, skoro  na poganski način slavi rođenje siromašnog Boga u štalici. Isus se radi čovjeka rodio, stoga je čovjekoljublje njegova najupečatljivija osobina, stoga bi trebala biti i mjerilo našega življenja i djelovanja. Bog blagoslovio naše nastojanje i trud da ne iznevjerimo Isusovu radosnu vijest i njegovu želju da se Božje čovjekoljublje pretvori u ljudsko bratsko čovjekoljublje već ovdje na zemlji.

TEKST: Vuk Bačanović/Preokret.info FOTO: Privatna arhiva


Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Advertisement