Chicago, IL
32°
Fair
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 27°F
Wind: 5mph SW
Humidity: 68%
Pressure: 30.17"Hg
UV index: 0
7 am8 am9 am10 am11 am
30°F
34°F
36°F
39°F
41°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

VLADIKA GRIGORIJE O PRIČEŠĆIVANJU U DOBA KORONE: Ne iskušavajte Boga, biće vremena za prišečća i liturgije kada sve ovo prođe! (VIDEO)

Ja nikad ne bih pošao od toga da li kašičica može da prenese zarazu jer pričešće samo po sebi ne može da bude izvor zaraze. Ali, da li može kašičica da bude prenosnik zaraze? Ja bih svakome rekao: Ne kušaj Gospoda Boga svoga. Ne kušaj svoju veru. Ne kušaj njegovu veru u tebe.

Gostujući u emisiji “Veče sa Ivanom Ivanovićem” na televiziji Nova.rs, u koju se uključio preko skajpa, vladika diseldorfski i cele Nemačke Grigorije je komentarisao aktuelni trenutak u Evropi i svetu, globalnu epidemiju virusa koji je ljude doveo u neka nova iskušenja i dileme.

Vladika poznat po svojim vrlo slobodnim i ponekad provokativnim stavovima govorio je o dobrim i lošim stvarima proisteklim iz iskušenja pred kojima se svakodnevno nalazimo, između ostalog i o pričešćivanju vernika u crkvama SPC tokom trajanja vanrednog stanja, koje je izazvalo burne reakcije dela javnosti.

Govoreći o situaciji u Nemačkoj on je istakao sledeće da je virus doneo neke novine u životu tamošnjih ljudi:

-S jedne strane doneo je jednu anksioznost, strah i pritiske, ali doneo je i dobre stvari. Jedna vrata se zatvore, druga se otvore, tako treba da posmatramo život…Mnoge naše žene iz Srbije, iz bivše Jugoslavije, rade kao kasirke u ovakvoj situaciji i to pobuđuje kod Nemaca jednu zahvalnost, čemu sam se ja obradovao kad sam shvatio. Imam jednog profesora sa kojim učim nemački, on je filolog i izvanredan čovek, i onda je on meni preneo da tako govore njegove komšije.

Tako da, što kaže narod, nije svako zlo za zlo… Od onoga auslenda do jednog ozbiljnog poštovanja. I oni ljudi koji rade na farmama, koji beru jabuke ili povrće, sad su izuzetno postali cenjeni i to je jako dobro.

Mnoge naše žene iz Srbije, iz bivše Jugoslavije, rade kao kasirke u ovakvoj situaciji i to pobuđuje kod Nemaca jednu zahvalnost, čemu sam se ja obradovao kad sam shvatio. Imam jednog profesora sa kojim učim nemački, on je filolog i izvanredan čovek, i onda je on meni preneo da tako govore njegove komšije.

Na pitanje kako naši ljudi, njegovi vernici, podnose novonastalu situaciju i na koji način održava kontakt sa njima, vladika Grigorije kaže:

-S obzirom na ove tehnološke stvari ja mislim da je odnos sa našim vernicima intenziviran. Sveštenici su dobili zaduženja od nas ovde da budu u intenzivnom kontaktu sa vernicima, pogotovo sa onima koji žive sami. I onda nailazimo na neke stvari koje i nama prosto otvaraju oči. Na primer, koliko jedna sitnica može da bude važna za nekog usamljenog čoveka…

Ja sam pozvao jednu ženu koja živi u Osnabriku, koju dobro poznajemo, koja je ćerka pokojnog Đoka Slijepčevića. Zove se Nelja, ona je bila lekar, ginekolog i pomagala je bezbrojnim ljudima u vreme rata 90-ih godina, porađala je i muslimanke i hrvatice i srpkinje i bila je legenda u tom pogledu, iako je njen otac mnogo poznatiji od nje. Kad sam je pozvao, sutradan je bio njen rođendan, pričala je sa mnom 10-ak minuta i rekla da nikada u životu nije dobila bolji poklon za rođendan, posebno u ovim trenucima. Ti kontakti se obavljaju telefonom, skajpom i preko ovih naših tehnoloških pomagala koje ljudi skloni brzim osudama vrlo često osuđuju a ta su nam pomagala sada maltene neophodna i dragocena.

S druge strane, naiđete na nekog čoveka koji je usamljen, kome ne treba ništa, ima sve, ali mu se pokvario kompjuter, a on preko kompjutera i naručuje i plaća i sve, pa onda imamo nekog drugog koga znamo iz parohije koji popravlja kompjutere i zamolimo ga da ode da to reši, itd. I tako nailazimo na bezbroj lepih scena, ima bezbroj tih lepih primera. Zato i ovu stvar pokušavam da shvatim kao ”da jesu se zatvorila neka važna vrata, i mnogo toga je stalo, ali su se otvorili neki prozori i vrata i to nam je važno – da imamo osećaj za nadu i za budućnost”.

Što se tiče mog stava ličnog on je već poznat, zatvorio sam sve Crkve. Dakle, ne dovodimo nikoga u opasnost. Jedino možemo da služimo kao porodice, kao kuće, da se molimo Bogu.

O instrukcijama vezanim za rad crkve u uslovima epidemije, posle velike polemike i komentara koji su usledili nakon organizovanog pričešćivanja u nekim crkvama, vladika je u emisiji kod Ivana Ivanovića izjavio sledeće:

-Zvaničan stav Crkve je uvek sledovati Hristu i Jevanđelju, a to su detalji, kako će neko sad da tu osnovnu činjenicu sprovede u delo. Izdale su saopštenja velike Patrijaršije – Aleksandrijska, Jerusalimska, Carigradska… Albanski arhiepiskop je imao jedno divno saopštenj. Mi smo čekali da dobijemo neku instrukciju od našeg Sinoda, kao organa koji najbolje funkcioniše sada u ovom vremenu kada ne možemo da se sastanemo kao Sabor. Ono što bi bio stav Crkve bilo bi ono što bi doneo Sabor, a Sabor se nije sastajao od maja i prema tome teško je govoriti o nekom stavu SPC. Postoji stav Sinoda koji je u određenom smislu širok, i gleda se iz ove ili one perspektive, i kao da ima nekog obostranog neshvatanja između ljudi koji gledaju s ove i s one strane ”crkvene ograde”. Ja uvek volim da ta ograda ne postoji. Uvek sam govorio svojim sveštenicima i vernicima ”nemojte nikog osuđivati, one koji su izvan Crkve, jer oni jednog dana mogu biti mi a mi možemo biti oni”.

Što se tiče mog stava ličnog on je već poznat i ja sam ga izneo preko telefona ovde ljudima u Eparhiji, zatvorio sam sve Crkve. Ne zbog toga što se plašim vlasti već zbog toga što prosto mislim da je vlast donela ispravnu odluku u Nemačkoj. Sve što je uradila ovde vlast mi smo dužni da ispoštujemo, ali ono što je još važnije, ja se sa svim tim slažem. Dakle, ne dovodimo nikoga u opasnost. Jedino možemo da služimo kao porodice, kao kuće, da se molimo Bogu. Imamo dva manastira u kojima se neprestano služi, zato što su manastiri jedna kuća, ali i oni su zaključali vrata za ljude koji dolaze sa strane.

S druge strane mi ovde živimo pod jednim krovom, ima nas 18, i možemo da budemo neka mala Crkva, ali ne možemo da skupljamo narod u Crkvu na jedno mesto. I ono što je moj lični stav je u stvari opet zasnovan ja Jevanđelju, ja sam duboko uveren, mislim da je možda dobro da postavim dve stvari. Jedno je Jevanđeljska reč: Vrlo često se događa, ali mi to ne primećujemo, da cenimo komarca a gutamo kamilu, ili vidimo trun u oku brata svoga, a ne vidimo brvno u svom oku. To je jedna dimenzija čitave ove priče i zato se ja ne upuštam u te detalje, ali ono što sam ja pokušao da kažem i što je moj ključni stav, a to je Hristov post na gori, 40 dana dolazi đavo da ga kuša, i on na svako đavolovo iskušenje izgovara ”Ne kušaj Gospoda Boga svoga”.

Ja nikad ne bih pošao od te stvari da li kašičica može da prenese zarazu jer pričešće samo po sebi ne može da bude izvor zaraze. Ali, da li može kašičica da bude prenosnik zaraze… Ja bih svakome rekao: ”Ne kušaj Gospoda Boga svoga”. Ne kušaj svoju veru. Ne kušaj njegovu veru u tebe. Jer ta njegova vera u tebe je potvrđena njegovim stradanjem na Krstu za tebe. I ti sada nemoj da iskušavaš svoju veru. U tom smislu moj stav je jednostavan, ja sam taj tip čoveka. Ako je Liturgija za nas nešto najbitnije i najsvetije na ovome svetu, a jeste, moramo nekad da se odreknemo najvažnijih i najsvetijih stvari, jer ovo neće trajati večno. Jer ako traje večno, onda je apokalipsa, onda ćemo se sresti sa Gospodom u večnosti, ali ako bude kao što ja verujem i kao što kaže Sveti Atanasije Veliki: ”Oblačak je, proći će” – onda kad naiđe oblačak pametan čovek se skloni, ne izlazi na čistinu da pokisne ili da ga ubije grom…To su neki moji duhovni stavovi koji su potpuno jasni. Dakle, ili služimo Liturgiju u slavi i česti ili je ne služimo za trenutak, ali ne zato što ne volimo da je služimo ili zato što ne želimo da je služimo, nego zato što na taj način pomažemo i čuvamo našeg bližnjeg. I u tom smislu je meni tu sve nekako jednostavno, ali ljudi uvek vole da komplikuju i obrnu stvar.

Ja se sećam da sam 1993. dobio zadatak od tadašnjeg Episkopa Hercegovačkog da sa jednim čovekom istovarim kamion od 20 tona koji je stigao iz Grčke. Istovarili smo kamion, ja nisam služio Liturgiju, bio sam nadobudni teolog mladi, i kažem Episkopu: ”Pa ja nisam služio Liturgiju a Cveti su”. A on kaže meni: ”Pa, to ti je Liturgija čoveče. Služio si narodu. Čim služiš narodu služio si Bogu

To je kao kad čovek ima zdravlje, pa ga onda izgubi, pa bude bolestanŠta biva tada? Pa, čovek počinje mnogo više ceni zdravlje. Iz perspektive bolesti, on leži u krevetu i nemoćan je, ali on čezne za zdravljem da bi ponovo mogao da radi, da trči, da živi, da postoji, da bude i da jeste i u tom smislu je ovo jedan istinski post u pravom smislu te reči. Nedostaje mi Liturgija i verujem da nedostaje svakom čoveku, ali možemo da se molimo Bogu. Možemo da pričamo sa ljudima, da ih pomognemo, da ih utešimo, kao što sam ja razgovarao sa tom gospođom i činilo mi se da sam odjednom bio ozaren, ispričao je vladika Grigorije.

On se prisetio jednog događaja iz prošlosti…

-Ja se sećam da sam 1993. godine dobio zadatak od tadašnjeg Episkopa Hercegovačkog da sa jednim čovekom istovarim kamion od 20 tona koji je stigao sa Krita iz Grčke. Istovarili smo kamion, ja nisam služio Liturgiju i bio sam nadobudni teolog mladi, i kažem Episkopu: ”Pa ja nisam služio Liturgiju a Cveti su”. A on kaže meni: ”Pa, to ti je Liturgija čoveče. Služio si narodu. Čim služiš narodu služio si Bogu, kada služiš Bogu služiš narodu”. Dakle, ljude treba relaksirati u tom smislu da im se kaže da je važan taj naš bližnji, on je neobično važan i njega trebamo da čuvamo ali ono što bih za sad ostavio kao neku temu za razmišljanje: ”Ne kušaj Gospoda Boga svoga”.

Npr.nije pitanje zašto se ti ljudi vraćaju tako iznenada, s obzirom da se za mnoge ovo dogodilo iznenada, ali za neke druge je trebalo da bude mnogo manje iznenadno jer su bolje obavešteni, imaju te obaveštajne službe, koje ne treba da se bave mnome, kao što mi oni dobronamerno saopštavaju da se bave mnome, da se pripazim itd…Trebali su da paze kako taj virus deluje, kuda ide i šta radi.

Vladika diseldorfski i cele Nemačke komentarisao je negativne reakcije u srpskoj javnosti zbog povratka naših građana koji žive i rade u Zapadnoj Evropi u Srbiju poslednjih dana, za vreme trajanja epidemije.

-Kod ljudi se vrlo često dogodi pojava da krivicu prebacimo na drugoga, i to je ona osnovna ljudska slabost. Eva kaže: Zmija me nagovorila! Adam kaže: Eva me nagovorila da pojedem jabuku! I od iskona je tako nekako kod ljudi. Međutim, ovde se radi o bezbrojnim nekim čudnim stvarima. Npr.nije pitanje zašto se ti ljudi vraćaju tako iznenada, s obzirom da se za mnoge ovo dogodilo iznenada, ali za neke druge je trebalo da bude mnogo manje iznenadno jer su bolje obavešteni, imaju te obaveštajne službe, koje ne treba da se bave mnome, kao što mi oni dobronamerno saopštavaju da se bave mnome, da se pripazim itd… Trebali su da paze kako taj virus deluje, kuda ide i šta radi.

I treća stvar koja je najbitnija, a čini mi se da je vrlo delikatna – to je koliko ljudi odavde pomažu te naše države tamo. Da li bi te države imale takav i onako slab ekonomski opstanak da svi odavde ne pomažu i ne žale.

Ali ja mislim da se dogodilo nekoliko važnih stvari koje bi trebalo da napomenemo. Sve su zemlje imale taj problem. Tamo na granici Holandije doveli su devet devojaka koje su bile na skijanju u Italiji. Šta su trebali da kažu tim devojkama? Nemojte da se vraćate kući. One su bar bile na skijanju, a ovi naši mučenici su bili ovde da zarade koru hleba. To je jedna dimenzija. Druga dimenzija, i to sam naučio ovde u Nemačkoj: Ne pita se šta ovo-šta ono, već da li ti ljudi imaju pravo da se vrate? Ako imaju pravo da se vrate, onda tu nema nikakve rasprave. I treća stvar koja je najbitnija, a čini mi se da je vrlo delikatna – to je koliko ljudi odavde pomažu te naše države tamo. Da li bi te države imale takav i onako slab ekonomski opstanak da svi odavde ne pomažu i ne žale.

Ovde treće generacije ljudi koji su u svakom smislu Nemci, bi samo za promenu onog ”ć” na kraju prezimena imali mnogo bolje perspektive u ovoj državi. Ali ne, oni ni u četvrtoj generaciji ne menjaju to ”ć”. Zato se sa tim ljudima ne treba poigravati. To je jedna dimenzija koja je vrlo bitna.

Ja vozim biciklu svako veče po dva sata, od 4 do 6, i vidim bezbroj ljudi koji sa psima šetaju niz tu šumu i taj potok. I nekako pomislih: Vidi, dole kod nas cukama zabranjen izlazak, a Srbima zabranjen ulazak. Pa me to podsetilo na neke strašne naslove, vrlo opasne fraze i floskule koje ljudi izbacuju, nije važno ko, ali je važno kad. U ovom trenutku to ne treba da se govori i treba što pre to prevazići i razjasniti. Sve zemlje su slale avione, i Amerika i Nemačka i Francuska, isto to radi i naša zemlja i to je sasvim prirodno. A pogotovo povratak kući ovih naših ljudi, jer mnogi imaju nesrećan status u ovim zemljama.

Pitanja su kompleksna i ja ne želim da u ovim trenucima kritikujem vlast, zato što sada trebamo da budemo malo drugačiji nego uobičajeno. Kad prođe sve onda ćemo opet da kritikujemo, jer ja kritiku ne doživljavam kao neku zlu nameru, nego kao rasuđivanje na koje smo pozvaniTreba pohvaliti ono što je za pohvalu, očigledno su se sada svi prenuli i sada svi dobro rade i sada je važno da svi dobro činimo. Ja gledam koliko mene ljudi zove, hajde da nešto pomogne, da kupimo neke respiratore, skafandere…i sportisti i mnogi neznani ljudi. Znam ljude koji su 10 respiratora kupili za par gradova kod nas i koji ne žele da se njihova imena pominju.

Vladika Grigorije je pohvalio lekare i medicinsko osoblje bolnica u Srbiji za njihov nesebičan doprinos prevazilaženju ove krize…

Znam mnogo lekara naših, pogotovo u Kliničkom Centru gde imam mnogo prijatelja, to su neverovatni ljudi koji su u neverovatnim uslovima naučili da rade i čine sjajne stvari u odnosu na neke koji imaju hiljadu puta bolje uslove od njih. To je ono u šta se ja uzdam, u tu našu sposobnost da radimo neverovatne stvari u teškim uslovima, ali bilo bi divno da ti ljudi imaju dobre uslove i onda bi se manje i brinuli za njih. Jer, sada nam je glavna briga da se njima ništa ne dogodi, jer ako se njima nešto dogodi mi smo svi nagrabusili.

Ja mislim da je ovo jedan izvanredan trenutak da se ljudi spuste malo u svoje srce, da vidimo šta tamo ima. Da vidimo šta se tu zbiva, koga ja to volim, koga ne volim, kuda idem, šta grešim.

Na pitanje voditelja Ivana Ivanovića da uputi neki savet vernicima i zemljacima, rekao je sledeće:

-Vrlo je nezgodno ljudima deliti savete, ali važna preporuka iz dubine mog saznanja i monaškog i svešteničkog i ljudskog, jedna rečenica iz tih naših monaškim knjiga koja je jako dobra, ona kaže: ”Zatvori se u keliju i ona će te naučiti svemu. Ona će te naučiti ko si Ti”. Dakle, kelija je soba u kojoj smo zatvoreni. Gospod kaže, a to je vrlo važno za ove koji misle da moraju biti na Liturgijama u svakoj situaciju i svakom vremenu: ”Kada se moliš zatvori se u svoju klijet, u svoju keliju”: Kad to misli, misli na srce. Ja mislim da je ovo jedan izvanredan trenutak da se ljudi spuste malo u svoje srce, da vidimo šta tamo ima. Da vidimo šta se tu zbiva, koga ja to volim, koga ne volim, kuda idem, šta grešim. Šta se dešava sa tim osnovnim organom na kom počiva celokupno moje biće, jer Starac Ciluan je govorio da je čovek okrenuta piramida, da stoji na onom vrhu piramide a vrh te piramide je njegovo srce. Čovek počiva na svom srcu. Ja mislim da Bog čuva srce čovečije. Kaže Sveti prorok Jeremija: ”Daj mi svoje srce da vidim da li si moj”. To što mi malo jezikom, malo telom, pogledom, malo ušima ili očima grešimo to je na jednu stranu nešto, ali najmanje čovek ako je zao greši srcem. A zašto je to važno? Zato što ako smo nešto pogrešili ovom spoljašnoću, u tom srcu će se uvek naći izvor za obnovu. I sada kad se mi spustimo u svoje srce u ovom vremenu, kad vidimo da je smrt intenzivirana, da se oko nas događa vrlo često, možemo malo da sagledamo sebe i da poznamo sebe. To je glavna poruka mudrosti iz Delfa – Poznaj samoga sebe da bi mogao da nastaviš da živiš bolje. To je u stvari smisao posta. I ja mislim da je Bog naterao ceo svet da posti ovaj Časni Post.

Ljudi kad u ratu dobiju oružije tada oni koji su dobri oni budu još bolji, a oni koji su zli oni budu još gori. Hans Jinger, jedan nemački filosof je rekao da rat nije ništa drugo nego jedan intenziviran život. Ja bih se sad usudio reći da i ova epidemija nije ništa drugo nego jedna intenzivirana smrt

”Neće se Gospod do kraja gneviti, niti će se do kraja srditi. Nije nam po bezakonjima našim učinio, niti je po gresima našim uzvratio. Ako na bezakonje budeš gledao Gospode, ko će opstati…”

Pošto nam Gospod sudi po svojoj milosti, on nam je dao ovo iskušenje da mi nekako preživimo, i on sve što čini čini radi našega spasenja. On može biti strašan, ali on je Bog ljubavi i Bog života, i u tom smislu ja mislim da je ovo vreme da spoznamo sebe i da spoznamo jedni druge i da spoznamo svet oko sebe malo bolje nego što smo u onim našim brzinama zaboravili.

Moje iskustvo iz rata govori…Ljudi kad u ratu dobiju oružije tada oni koji su dobri oni budu još bolji, a oni koji su zli oni budu još gori. Hans Jinger, jedan nemački filosof je rekao da rat nije ništa drugo nego jedan intenziviran život. Ja bih se sad usudio reći da i ova epidemija nije ništa drugo nego jedna intenzivirana smrt koja se događa svaki dan i to vidimo na osnovu toga što stručnjaci svakoga dana govore o tome koliko ljudi godišnje umre od gripa, a mi na to nismo nikada obraćali pažnju, ali sada se sve ubrzalo, intenziviralo i zbog toga smo probuđeni.

Ono što je meni interesantno jeste kako mi volimo da se uhvatimo za neki detalj… Na primer, kako nam je pomogla Kina, a nije Evropa. Ili kako smo sad mi dobri i solidarni, a ovi drugi nisu. Nije tačno. Kada je u Vuhanu počela kriza – Nemačka je prva pomogla. To je činjenica. Drugo, ne vidim da se naglašava jedna neverovatno važna stvar: najteži slučajevi u poslednjih desetak dana iz Italije i Francuske se dovoze u Nemačku. To je jako tačna i vrlo važna i dobra informacija. Taj neki mentalitet koji je neko napravio ”loša vest-dobra vest” je funkcionisao i u tom nesrećnom ratu. Koliko je bilo primera neverovatnog čojstva na svim stranama, ali se ipak samo govorilo o lošim primerima i to je jako nezgodno. S druge strane, ja mislim da ne treba ljude da delimo na ”naše” i ”vaše”. Na istok, zapad, sever i jug. Nego prosto da gledamo šta je dobro i šta nije dobro. Ko je dobar i ko je loš.

O ŽRTVI ZA BLIŽNJEGA SVOGA: Vladika o gestu italijanskog sveštenika

Žrtva sveštenika koji je ustupio respirator mlađem od sebe i preminuo pokazuje ono što kaže Jevanđelje: ”Nema veće ljubavi od one da neko položi svoj život za bližnjeg svoga”Kakva je to veličanstvena stvar. Ja nisam neki mnogo dobar čovek ni blizu, i ponekad možda znam biti i zao, ali ja se naježim od te vesti svaki put.

Jedna od tema razgovora bio je postupak Don Đuzepea Berardelija (72), italijanskog sveštenika, preminuo je od posledica korona virusa nakon što se odrekao svog respiratora kako bi ga ustupio mlađem pacijentu…

-To je jedna strašna vest sa jedne a sa druge strane je uzvišena. Ne postoji dihotomija između ljudskosti i hrišćanskog postupanja. To nas je učio naš Patrijarh Pavle. On nam je stalno govorio – budimo ljudi. A za njega je to bilo isto kao da je govorio ”Budimo hrišćani”. I u tom smislu je žrtva tog sveštenika jedan veličanstven primer u našem vremenu. To je žrtva koja pokazuje ono što kaže Jevanđelje: ”Nema veće ljubavi od one da neko položi svoj život za bližnjeg svoga”Kakva je to veličanstvena stvar. Ja nisam neki mnogo dobar čovek ni blizu, i ponekad možda znam biti i zao, ali ja se naježim od te vesti svaki put. Nije bitno koliko ko ima godina, i meni teško pada sad kad se govori ”a ovo više kosi stare nego mlade”Nekoga kad volite nije bitno da li on ima 80, 90, 120 ili 10 godina. Za nas je uvek ta smrt strašna. I taj rastanak. Pogotovo kad je iznenadna, kad je strašna, kad je nasilna. Ovaj primer izvire iz hrišćanstva ali i iz ljudskosti. I ono što ja govorim ovim našim ljudima, pa me onda oni napadaju: Hrišćanstvo nije religija, hrišćanstvo je život. I Hristos nikad nije zamislio hrišćanstvo samo kao neku religiju, nego kao život, istakao je Grigorije i dodao:

-Mislim da će najvažnija stvar posle ove krize biti mladi obrazovani ljudi, dobri sveštenici i dobri teolozi. Imamo ih, što je važno, ali vidim da postoji jedan strah od takvih ljudi. No, ja se radujem da postoje zdravorazumski ljudi koji iskreno i duboko veruju, ali koji su potpuno otvoreni za sva pitanja ovoga vremena i sveta. Oni se ne boje savremenog sveta i nisu podložni ovome svetu. U tom smislu je ovo važan trenutak i ova kriza pokazuje koliko je važan čovek koji stoji pored nas, pa kako god se on zvao.

Kažu ova moja deca okolo da sam pregledao celi Netfliks…Koji god oni film kažu ja sam ga već gledao, a pogotovo serije. Ali ono što se plašim je da ako ja predložim serije koje ja gledam, onda će ove moje kolege Episkopi da se šokiraju. Mislim da oni nisu to gledali, na svu sreću. Jedna od najboljih serija koje preporučujem je ”Vavilon Berlin”. To je umetničko delo. Onda preporučujem ”Narkos”, zatim ”Breaking Bad”, to je već epska serija

Jednom sam pitao jednog starog profesora kako da govorim ljudima i kako da im se obraćam, i on mi je rekao: ”Govori samo ono što Ti doživljavaš i ono što iskreno misliš i ne boj se”. I to mi je mnogo pomoglo u prvim koracima moje svešteničke službe i moje propovedi.

U jednom trenutku povela se reč o modernim vremenima i Netfliksu…

Ja mogu da kažem kako sam ja doživeo ovo vreme, inače da se ispovedim pre toga jer za mene kažu ova moja deca okolo da sam pregledao celi Netfliks…Koji god oni film kažu ja sam ga već gledao, a pogotovo serije. Ali ono što se plašim je da ako ja predložim serije koje ja gledam, onda će ove moje kolege Episkopi da se šokiraju. Mislim da oni nisu to gledali, na svu sreću. Jedna od najboljih serija koje preporučujem je ”Vavilon Berlin”To je umetničko delo. Onda preporučujem ”Narkos”, zatim ”Breaking Bad”, to je već epska serija. Ima sad jedna serija za koju jedan moj prijatelj iz Zagreba kaže da mu liči da je taj režiser imao u vidu čak i neke ljude koje on poznaje, da ne kažemo koje… Serija se zove: ”Mladi Papa”. To je jako dobro. Ja sam pročitao jednu Sorentinovu knjigu koja se zove ”Sa nebitne tačke gledišta”. On je genijalna ličnost i preporučujem ga. A što se tiče knjiga, ja sad ovih godina pokušavam da budem književnik, i mislim da je dobro da čitamo knjige koje smo već nekad pročitali. Zato što, kad jednu knjigu čitamo u dvadesetoj, četrdesetoj ili sedamdesetoj godini, uopšte nije isti doživljaj, al je važno da onda možemo kroz to da sagledamo sebe.

Ono što neobično preporučujem to je: Ne odvajajte se od prirode! Dva sata u prirodi dnevno promeniće vam potpuno dan. Ja vozim biciklu, znam da je i to za mnoge sablažnjivo, ali ta dva sata na biciklu i razgovor sa onim koji vozi pored mene, ili zamišljenost i gledanje te prirode je nešto predragoceno. I u tom smislu ja preporučujem našem narodu i svim ljudima. Jedan slavan i hvaljen čovek, Andrej Tarkovski je rekao: ”Ljudi će se morati vratiti u prirodu”. Mislim da je ovaj virus i sve te stvari, nekako su buknule iz našeg lošeg odnosa prema prirodi. Bog je stvorio tu prirodu i voli tu prirodu i ne treba opet da kušamo Gospoda kad se ponašamo tako prema prirodi. Sad su ljudi primetili da je nebo mnogo plavlje, da su vode mnogo čistije i to je upravo dokaz da nije svako “zlo za zlo”.

I proći će ovo. Ima jedna indijska poslovica koj kaže: ”Na kraju će biti sve dobro”. Pošto nije sve dobro, znači da još nije kraj. Zato ne treba puno da se brinemo, poručio je na kraju vladika Grigorije.

Tekst: Preokret (N.S./A.K.) Foto: Youtube

YOU MAY LIKE