Chicago, IL
48°
Partly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 45°F
Wind: 9mph W
Humidity: 45%
Pressure: 30.03"Hg
UV index: 1
6 pm7 pm8 pm9 pm10 pm
48°F
46°F
45°F
43°F
41°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
55°F / 39°F
46°F / 43°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F

Published 1 year ago

By admin

“U SRAMU, POKORU, BEDI, BRAĆA SMO, BRAĆA”: Nostalgična pesma o Jugoslaviji neponovljivog diplomate, pesnika i pripovedača Crnjanskog!

Srpski književnik i jedan od najznačajnijih stvaralaca srpske literature XX veka došao je na svet 26. oktobra 1893. godine. Istakao se kao pesnik, pripovedač, romansijer i publicista. Bavio se i likovnom kritikom.

Miloš Crnjanski rođen je u Čongradu (mala varošica u Mađarskoj, “činovnički Sibir” za nepodobne srpske činovnike onog vremena), od oca Tome i majke Marije, rođene Vujić. Mala porodica Crnjanski živela je u bedi. “Majka me je prepovijala”, zapisaće mnogo kasnije Crnjanski, “u koritu za mešanje hleba.” Porodica će se ubrzo, 1896, preseliti u Temišvar, gde mladi Crnjanski uči osnovnu školu i gimnaziju, a 1905. postaje đak Pijarističkog liceja.

U Temišvaru će mladi školarac igrati fudbal, gimnasticirati, ali i slikati i napisati svoje prve stihove, pa i pesmu “Sudbu”, koju će objaviti u somborskom listu Golub, 1908. godine.

Pisanje ga zaokuplja – okušava se i u drami i u romanu, a kao pesnik predstaviće se i u “Bosankoj vili”, 1912, pesmom do koje će veoma držati – “U početku beše sjaj”. Iste godine na Rijeci upisuje Eksportnu akademiju, a već iduće, 1913, i filozofiju u Beču.

U Beču ga zatiče i Prvi svetski rat, gde je mobilisan u austrougrsku vojsku. Ratuje u Galiciji i Italiji, zamalo ne izgubivši glavu. Posle rata, 1918, dolazi u Beograd, gde upisuje studije književnosti i uređuje list “Dan”. Objavljuje prve knjige – zaredom: dramu Maska (1918), Liriku Itake (1919), Priče o muškom (1920) i Dnevnik o Čarnojeviću (1921).

Na kratko putuje u Pariz i Italiju, a po povratku, 1921, ženi se Vidom Ružić, koja će mu ostati doživotna supruga, “deleći s njim radosti njegove slave i gorčine njegovog stradanja”, kako će pred smrt u svome testamentu zapisati gđa Crnjanski. Sa radom počinje kao nastavnik u Pančevačkoj gimnaziji, a posle stečene diplome na Filozofskom fakultetu (1922) postaje profesor IV beogradske gimnazije. Bavi se angažovano i novinarstvom – u “Vremenu”, “Politici”, “Našim krilima”, “Jadranskoj straži”.

Postaje i ataše za štampu u Berlinu (1928/9). Ali ne zapostavlja pisanje. Roman Seobe, koji je objavljivao u Srpskom književnom glasniku (1927), dve godine kasnije objavljuje i kao knjigu, za koju će dobiti i nagradu Srpske akademije nauka (1930). Ređaju se knjige: Ljubav u Toskani, Sabrana dela, u dva toma, Knjiga o Nemačkoj, Sveti Sava.

Godine 1934. i 35. posvetiće svom nedeljniku “Ideje”, kojim će izazvati burne književne i političke polemike onoga vremena.

Ući će i u diplomatsku službu Kraljevine Jugoslavije – u Nemačkoj (1935/38) i u Italiji (1939/41). Po izbijanju rata evakuisan je iz Rima, preko Madrida, za Lisabon, odakle odlazi u London, gde će neko vreme biti i savetnik za štampu u jugoslovesnkoj emigrantskoj vladi. U Londonu ostaje i posle rata, sve do 1965. godine kada se vraća u Beograd.

Miloš Crnjanski je ređe pisao poeziju od, recimo, pripovedaka, eseja, putopisa, romana, ali ono što je zapisao – ovekovečio je za sva vremena.

Nostalgija odiše njegovom pesmom “Jugoslavija”

Nijedna čaša što se pije,

nijedna trobojka što se vije,

naša nije.

Zdravo da si mi Zagorče crni,

lukavi, zloslutni, tvrdoglavi,

ja te volim.

Zdravo, vi tamo gde je mesečina meka,

svakog ću brata, što zaseo čeka,

da prebolim.

Zdravo, svi, redom, gustih obrva,

mutna oka, tužnih pesama,

strašna braća.

Ista je naša psovka prva,

nož i devojka nasred sela

i stid domaća.

Zdravo, naše obesne žene!

Istom su suzom, bolom i strašću

košulje i svadbe nam izvezene.

A svetkovina što vino pije,

slave i crkve što nas se tiču?

Suza sa oka još kanula nije,

još telali mesto mrtvih viču.

Zdravo, na domu mrki pogledi,

mržnja i svađa.

Zdravo, u sramu, pokoru, bedi,

braća smo, braća!

Iako će mu emigrantske godine biti mukotrpne, biće one stvaralčki bogate. Napisaće tamo veliki Roman o Londonu i svoje najznačajnije delo – Drugu knjigu Seoba. Kao i svoj Lament nad Beogradom (1956), ali koji će najpre objaviti u Johanesburgu (1962). Ali pre samog autora, u zemlji će se pojaviti više njegovih knjiga: Seobe, Dnevnik o Čarnojeviću, dramu Konak (koja će se 1958/59. izvoditi u Narodnom poozorištu u Beogradu), Itaka i komentari, Druga knjiga Seoba… a nedugo po povratku i Sabrana dela u 1o tomova (1966), u okviru kojih prvi put i Kod Hiperborejaca. Počinje da objavljuje delove svojih memoara Embahada u kojima će za sebe reći da je bio “mala igračka sudbine”.

Početak osme decenije obeležiće njegovi novi romani Kap španske krvi (1970) i Roman o Londonu (1971), za koji će dobiti i NIN-ovu nagradu i Nagradu za najčitaniju knjigu godine.

Poslednje godine života posvećuje Knjizi o Mikelanđelu, kojim se, u stvari, bavio celog svog života. Napunivši 30. oktobra 1977. osamdeset i četiri godine, umire mesec dana kasnije, 30. novembra, pošto je prestao da uzima hranu i lekove.

Tek posthumno objaviće se njegove velike knjige Knjiga o Mikelanđelu (1981) i Embahade (1985).

Izvor: National Geographic Foto: Wikimedia Creative Commons

YOU MAY LIKE