Aleksandra Selmanagić Mihajlović je boravak na ovoj planeti započela u sirotištu u Zvečanskoj ulici u Beogradu, kao neželjeno dete dva roditelja različitih vera, tako da je svoj prvi roman napisala i pre nego što će biti rođena. Zapravo, život je to učinio umesto nje…

Kasnije će se ona odužiti tom životu, na momente surovom i bolnom, tako što će napisati knjigu o njemu. Knjigu koja će postati bestseler i koju će jednog dana neko sigurno pretvoriti u film. Napisaće Aleksandra posle toga i druge knjige, postaće književnica i profesorka, sudbinom predodređena da nekim novim klincima priča priče koje će im pomoći da spoznaju sebe u svetu u kome okrutni vladaju, ali hrabri uvek pobeđuju.

Aleksandru smo sreli u Čikagu, gde je ovih dana imala vrlo uspešnu promociju svoje knjige za decu „Princeza sa tavana“, u kojoj piše o srpskim srednjovekovnim vladarkama, temi o kojoj se, na žalost, ne uči u školama, i koju čak i naši istoričari prilično zanemaruju.

Otkud inspiracija da pišete o srpskim vladarkama i princezama?

-Ja veoma volim Umberta Eka, koji je proglašen za najvećeg intelektualca 20.veka, a ceo svoj opus je crpeo iz Srednjeg veka. Meni je kao devojci, dok sam čitala „Ime ruže“ ili „Fukoovo klatno“ ceo taj svet izgledao fascinantno, ali malo čudno. Kada sam dobila predmet „Srednjovekovna književnost“ na Filološkom fakultetu, srpsku srednjovekovnu književnost mi je predavao profesor Đorđe Trifunović, jedan od najvećih naših vizantologa i čovek koga smatram apsolutnim svecem. Tu njegovu duhovnost preneo je na mene i od tada traje moje interesovanje za srednji vek, a žitija smatram najlepšim biserima naše književnosti. I danas kada predajem u gimnaziji stalno govorim đacima da ono što mi imamo u svojim genima jeste srednji vek. I ako hoćemo ponosno da stanemo ispred drugih u Americi i u svetu, a da ne saginjemo glavu, da moramo da znamo šta je u našim genima i da to reflektujemo svojom pojavom.

Šta je ono što je najzanimljivije u tom srpskom srednjem veku?

-Kada sam počela da istražujem srednji vek najviše pažnje mi je privukao taj vizantijski period i rast srpskog kraljevstva i kasnije carstva. Naši istoričari govore uglavnom o našim vladarima, a ja sam stvar malo izokrenula, pa sam sagledala istoriju iz ugla naših vladarki. U tom istraživanju pročitala sam dosta knjiga na grčkom i turskom jeziku, jer te dve zemlje imaju sjajne vizantologe, ali sam prevodila sve što sam mogla da nađem od naučnih radova i na drugim svetskim jezicima, jer to je izvor sa koga se pije najbistrija voda. Tako sam napisala veliku enciklopediju za odrasle u kojoj govorim o 27 naših vladarki, a koja tek treba da bude objavljena. A onda sam odabrala 16 meni najmilijih, ali i najpoučnijih za naše današnje živote i tako je nastala ova knjiga, dečji roman „Princeza s tavana“, koji je zapravo porodični roman jer sam sigurna da ima i mnogo roditelja koji malo o tome znaju.

Šta je istorija koju nismo učili u školama?

-Pa krenuću od toga da malo Srba danas zna da smo pre Nemanjića imali još jednu dinastiju, Vojisavljevića, tako da je prva priča u mojoj knizi upravco priča o Kosari, ženi našeg prvog vladara i sveca, Svetog Vladimira, kome je posvećena velika svetinja u gradu Baru. Kosara je bila ćerka velikog bugarskog cara koja je svojom posvećenošću, brižnošću, ljubavlju, bogobojažljivošću i jednom posebnom požrtvovanošću dala primer koji i današnje žene mogu slediti. Posle toga slede Nemanjićke, počevši sa Anom Nemanjić.

Otkud naslov knjige?

– Moj sin je pre koju godinu preuređivao tavan porodične kuće, u kojoj je on peta ili šesta generacija koja tu živi…I kada smo taj tavan rasklanjali našla sam na njemu dnevnik bake moga muža iz 1917.godine, i još mnogo starih knjiga. Potom se moj sin oženio i na svet je stigla Elena, moja unuka i moja princeza sa tavana. Njoj je posvećena ova knjiga. Mala Lala, glavna junakinja moje knjige, devojčica od 9 godina, je toliko usamljena posle smrti oca i traži neki kutak u kome bi mogla da se osami, i sa bakom rasprema tavan stare kuće, na kojoj oživljava naše velike vladarke, Nemanjićke, Lazarevićke, Petrovićke…

Ispada kao da nam je i porodični i nacionalni običaj da čuvamo vredne stvari iz prošlosti na nekim zapuštenim tavanima, daleko od svetlosti dana?

-Na žalost, da. Naš veliki akademik Medaković je rekao da je najveća tragedija srpskog naroda to što nijedan unuk ne spava u krevetu svog dede. Mi te stare stvari, koje možda nemaju materijalnu, ali imaju posebnu emotivnu i duhovnu vrednost, uvek nešto sklanjamo, kao da ih se stidimo, hteli bi nešto novo. I tako bacamo ili sakrivamo te starine, koje nas obeležavaju. Kao što svaka nova vlast u Srbiji sve ruši i zaboravlja, od spomenika i imena ulica, pa nadalje. I stalno krećemo iz početka, umesto da negujemo i čuvamo ono najbolje i najlepše.

Istoriju lako bacamo na tavan…Da li bar izvlačimo neke pouke iz nje?

-Ne. Mi smo narod koji nije sklon učenju. A to učenje uvek daje neku pouku. Pa makar se i opekli ponekad. Mi to sve olako ispuštamo. Ranije je đak imao titulu, zvali smo ga dijak. Ili đakon, u crkvenim krugovima. I to je bila vredna titula, zanimanje. Carsko zanimanje. I kad bi nama Srbima to došlo nekako u glavu bilo bi otrežnjujuće. Još nam je Dositej poručivao: „Knjige, braćo, a ne zvona i praporce!“. Kada su naši pod Čarnojevićem preselili u Vojvodinu, Gavril Stefanović Venclović govorio je: „Srbi moji, ja držim školu u koju niko ne dolazi, nego se po sokacima biju i pljuju, kao i njihovi očevi što su činili! A gledajte male Ugare, majke im ture tablice pod miške i svaki ide u školu umiven i začešljan!“

Imali smo mi divne prosvetitelje, ali moramo da imamo mnogo prefinjenije uho da bismo sve to čuli. Jer ako budemo čuli, onda od nas može nešto biti. Bez obrazovanja, podsećanja i nanovo učenja mislim da nas ne čeka lepa budućnost.

Pomenuli ste malopre Medakovićevu rečenicu o dedovima i unucima…Imali ste prilike da poslednjih dana budete među ljudima koji nisu napustili samo krevete njihovih dedova, već i kontinente na kojima su živeli njihovi preci. Kako u takvoj situaciji sačuvati tu konekciju sa onim što smo bili, tamo gde smo nekad bili?

-Sve potiče od jezika. Ne znam zašto mi ne pijemo vodu sa izvora mudrih naroda, a mislim da su Anglosaksonci u tome veoma mudri, Francuzi takođe, kada su u svojim kolonijama insistirali prvo na francuskom jeziku. U vreme Aleksandra Makedonskog se nametao grčki jezik, jer je jezik najmoćnije sredstvo. Šta danas rade Amerikanci i Englezi? Pa upravo forsiraju jezik. A kad dođete u Beograd, imate imena kafića i restorana iz Rima, Pariza, Londona, pored toliko naših lepih reči i izraza.

NA PROMOCIJI U ČIKAGU: Aleksandrine priče su male princeze slušale u „Beograd kafeu“

Ovde u dijaspori, jezik je najveći problem. I ja bih jako volela da uradimo projekat koji će predstavljati jedan divan kulturni most, da od ove „Princeze sa tavana“ napravimo pozorišnu predstavu na srpskom jeziku, gde ćemo uz rad na njoj imati i radionice, na kojima će deca učiti više o našoj istoriji. Ako deca ne znaju srpski, možemo da krenemo i od engleskog, ali sam sigurna da ćemo decu da zainteresujemo da taj maternji jezik zveči u njihovim glavama. Jer ako nemamo taj ljubavni odnos sa jezikom, ako ga ne milujemo, ako ga ne negujemo, ako ne dozvolimo da on u nama raste, izgubiće se vremenom svaka veza dijaspore i matice.

Šta rade drugi narodi koji velikim delom žive u dijaspori, kako rešavaju isti problem?

– Interesantno je jedno istraživanje koje sam čitala oz Nemačke, koje kaže da čak peta generacija Turaka koji su se iselili u Nemačku pričaju savršen turski jezik. Isto istraživanje kaže da već druga generacija Srba koji žive u Nemačkoj ne zna srpski jezik.

Kako rešiti taj problem?

-Nedostaje nam brušenje duha, koje donosi svest o jeziku i kulturi.

Imali ste promociju knjige u par gradova Americi, među našom decom. Kako su ona odreagovala?

-Utisci su sjajni, naša deca su bistra i brzo kapiraju, čak i kad postoji jezička barijera. U Dalasu mi se desilo da nisam znala koji je nivo srpskog jezika kod dece, tako da sam napravila prezentaciju i na srpskom i na engleskom, za svaki slučaj. Ispostavilo se da neka deca uopšte ne znaju srpski, pa smo prevodili. Deca koja nisu znala srpski nisu znala ništa ni iz naše istorije, za Svetog Savu jedva da su čuli. Tu je bila i jedna devojčica koja se držala po strani, stidljiva, povučena, da bi posle 45 minuta ona postala glavna jer je najviše znala o toj istoriji. Priče o princezama su devojčicama jako zanimljive, one ih potiču na igru, na odrastanje sa tom nekom bajkolikom idejom.

Ako mi tu priču predstavimo kao istinu, kao zaistinsku bajku, sigurna sam da će se svako dete, makar ne znalo srpski, zainteresovati za ovu knjigu, pa onda i pozorišnu predstavu, te na posletku i za jezik na kome je ona napisana, i za istoriju po kojoj je napisana.

Jedna druga Vaša knjiga je svojevremeno privukla veliku pažnju. Radi se o autobiografskoj knjizi „Zapričavanje. Zavaravanje. Zavirivanje.“ u kojoj ste se usudili da ispričate prilično bolnu priču o svom životu…

-Priča je bolna i nije je bilo lako napisati i izbaciti iz sebe, iako sam u njoj zamaskirala samo svoje ime i junakinji nadenula drugo, Tara. To je porodična žena koja ima porodicu, muža, decu, ali joj nedostaje jedan deo da bi upotpunila svoje biće, svoj psihološki karakter i portret. Mnoga umetnička dela govore o Edipovom kompleksu i odnosu sinova i majki, ali mislim da je za ovaj svet puno važniji Elektrin kompleks, odnos ćerke i oca, o čemu govori i moja knjiga. Jer ta ćerka kasnije postaje majka, a majka je ta koja deci daruje život, duh, suštinu, postavlja njihov emocionalni život. Izvinjavam se očevima, ali stručnjaci kažu da dete i intelekt nasleđuje s majčine strane.

„Zapričavanje“ je priča o tome kako jedna žena odrasta sa ocem a bez oca. Danilo Kiš je rekao da nikada ne bi bio pisac da je rastao uz oca. I ja verovatno nikada ne bih postala pisac da sam odrasla uz oca. Ali je to neprisustvo oca bilo presudno.

Kako je došlo do toga da odrastate bez oca?

-Moji roditelji nisu bili iste vere, rođeni su u Srebrenici i Bratuncu, u dva susedna gradića u Bosni koji su u proteklom ratu doživeli teška stradanja. U vreme kada sam ja rođena nije bilo rata, ali je bilo nerazumevanja, straha. Kada uđete u Bratunac, rodno mesto moje majke, prvo na šta naiđete je crkva. A u porti te crkve su tri groba, moga pradede, dede i njegovog rođenog brata. Svi su bili sveštenici, a moj deda je sedmo koleno sveštenika u toj porodici. Moj pradada je bio pripadnik Mlade Bosne, osuđen u Banjalučkom procesu. A samo šest kilometara dalje je Srebrenica, koja je geografsko slepo crevo. Od nje putevi ne vode dalje, a jedina veza sa svetom ide baš preko Bratunca. Kad uđete u tu Srebrenicu dočekaće Vas mauzolej stradalim Bošnjacima. U tom gradu je odrastao moj otac, u staroj, agovskoj porodici.

I tako se krajem 1960-tih desilo da se dvoje mladih koji potiču iz dve ekstremne porodice zaljube i da moja majka ostane trudna, što je izazvalo neodobravanje i bes sa obe strane, sukobe i svađe.

Vi na kraju niste rođeni ni u Bratuncu ni u Srebrenici, nego u Beogradu. Pod kojim okolnostima?

-Pošto sam bila neželjeno dete od obe porodice, moju trudnu majku su po hitnom postupku poslali u Beograd, gde se porodila. Ideja je bila da me daju na usvajanje, tako da sam odmah po rođenju odnesena u Dom za nezbrinutu dedcu u Zvečanskoj. Tamo sam provela godinu dana, a onda je moja majka odbila da potpiše da me daju na usvajanje, vratila se po mene i ostala da živi u Beogradu, jer joj u Bosnu nije bilo povratka. Tek posle pet godina njen otac, sveštenik, je progovorio sa njom, oprostio joj „greh“.

Najzanimljivije je da sam na kraju završila kao dedina mezimica, iako sam nosila prezime Selmanagić, koje on nije voleo. Bio je ponosan na to što sam bila đak generacije u školi, što sam upisala književnost, ali se bunio kada sam za moj maturski rad izabrala Mešu Selimovića. „Ako si već htela nekog bosanskog književnika, što nisi uzela Andrića? Što si morala baš tog tvog da izabereš?“ Mnogo smo se svađali i oko Krleže sve dok mu jednom nisam donela Krležin roman „Zastave“ u kome on na početku piše kako je u toku rata plovio Senom, i kako ga je jedan Francuz pitao odakle je. Kad mu je rekao da je iz Hrvatske, Francuz nije znao gde je to. A onda mu je objasnio da je to blizu Srbije, na šta je Francuz rekao: „Pa što tako ne kažeš, da si blizu te čuvene Srbije“. Deda je na kraju pročitao „Zastave“ i promenio mišljenje o Krleži.

Kako je bilo odrastati kao dete koje spaja i razdvaja dva sveta, dva naroda…?

-Čudno. Jednom sam sa bratom prolazila Bratuncem i na putu me je zaustavila jedna stara muslimanka, prišla mi, počela da me miluje po glavi i rekla: „O Bože, te tvoje carigradske obrve samo od Selmanagića mogu da potiču.“ Imala sam dosta takvih situacija, a kasnije sam saznala da je mnogo ljudi u oba grada navijalo za ljubav mog oca i majke. Čak je i nekoliko beba, srpskih i bošnjačkih, dobilo ime Aleksandra, po meni. Na žalost, njihove dve porodice nisu mislile tako i do pomirenja nije došlo.

A meni je ispočetka bilo teško da to nosim kroz život, pa sam tako uvek bila neki bundžija, revolucionar, iako sam bila vaspitavana u vrlo strogom pravoslavnom duhu. Kasnije, kako sam odrastala, bilo mi je sve draže to što sam dete iz mešovitog braka, bila sam ponosna na to.

Sada predajem u Pančevačkoj gimnaziji, u Banatu, u Vojvodini. I s vremena na vreme primetim da se neka deca stide toga što su pomešane krvi, a ja sam tu onda da im kažem kako je to retka blagodet. Jer, ako smo pametni i mudri, crpećemo ono najbolje i najlepše sa jedne i sa druge strane. O tome pišem i o mojim romanima. U „Princezi“ opisujem Bosfor i osmanlijski život na dvoru u Stambolu. U romanu „Minijature“ moji junaci nalaze dnevnik njihovog pretka koji je bio juvelir i išao u Istanbul da kupuje zlato, pa se tamo i zaljubio. Trudim se da spojim taj divan Istok i ovo naše prelepo podneblje, jer mislim da je to jedan ćilim, ručno rađen, koga treba očuvati.

Roman počinje tvojom spoznajom da ti je otac teško bolestan…

-Da. I ja sam mu tada zaista napisala pismo jer sam ga pre toga samo jednom videla, kada sam imala 16 godina, u Sarajevu, gde je bio ugledan poslovan čovek, a jedno vreme i političar, baš u doba najgorih ratnih sukoba u Bosni. Posle NATO bombardovanja Beograda ja sam trudna otišla kod beogradskog muftije i zamolila ga da mi pronađe broj telefona mog oca. Kada sam konačno nazvala mog oca, to nije izgledalo kao da pričaju otac i ćerka, već kao da razgovor vode Alija Izetbegović i Slobodan Milošević. Pokuljala je napolje sva mržnja, a moj otac mi je rekao: „Vratili ste nas u srednji vijek, preko Vas treba staviti križ„. A ja sam sa druge strane te dane provodila na protestima protiv Miloševićevog režima.

Zato je ova knjiga teološko-filozofska, jer se pita šta je to u tim religijama što nas deli, zašto se ne volimo iako smo jedan narod. I kako toliko mržnje kada nas sve religije uče ljubavi, veri i nadi. Svi delovi u knjizi koji govore o muslimanskom delu moje porodice počinju citatima iz Kurana, kao što svi koji govore o pravoslavnoj strani počinju najlepšim delovima iz Biblije.

Kako su tvoju knjigu prihvatili ljudi na Balkanu koji su je pročitali i koje si sretala po tvojim promocijama?

-Ova knjiga ima mnogo izdanja i veoma je čitana. Dobijam mnogo poruka preko društvenih mreža i dajem intervjue gde razgovaram o knjizi. Impresije čitalaca su divne, ponekad i dirljive, jer se ljudi preponaju u onome kroz šta sam prošla.

Godine 2013. na pravoslavnu Novu godinu sam na poziv nekih divnih ljudi održala promociju u gradu u kome je živeo moj otac, u Sarajevu. Iako su me upozoravali da na književne promocije u tom gradu ne dolazi mnogo ljudi, nekako se desilo da moja bude krcata. A na njoj su, pored ostalih, znanih i neznanih, bili i Emir i Amra, deca ćerke sestre moga oca, zapravo moje tetke, koja ih je poslala da tamo dođu. Zbog njih i zbog nekih drugih ja i dalje verujem u čuda.

Kako je na knjigu reagovala tvoja porodica?

Neki članovi moje porodice su smatrali da sam preterala i da nije trebalo sve to da napišem i objavim. Što sad? – pitali su me. A ja im onda kažem da je Meša Selimović svoj roman „Derviš i smrt“ napisao 20 godina posle bratovljeve smrti, toliko mu je trebalo da sve to preboli i da ta knjiga sazri u njemu. On na početku te knjige kaže: „Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega, gdje je svaki čovjek uvijek na gubitku.“ Ako mi sumiramo svoje živote, možda i jesmo na gubitku, ali ja želim da taj gubitak nekako preobratim u dobitak, i ako tako posmatramo život mislim da možemo velika dela da stvorimo, poručuje na kraju našeg razgovora Aleksandra Selmanagić Mihajlović.

Tajna sa korica knjige

-Zanimljiva stvar jeste da je stolica na kojoj sedi devojčica na naslovnoj strani knjige „Princeza s tavana“ pripadala Milošu Crnjanskom, koji je predavao u Penčevačkoj gimnaziji „Uroš Predić“, a danas se sa još nekim nameštajem iz njegove kuće čuva u Pančevačkom muzeju. Devojčici koja je pozirala za knjigu se ova stolica dopala i sela je na nju, da bi nam kustoskinja muzeja tek posle objasnila da je pripadala Crnjanskom, koji je sedeći na njoj pisao svoja dela.

Kraljević Marko u Srebrenici

-Pre nekoliko godina sam dogovarala promociju knjige za decu „Sofijine mudrolije s Markom Kraljevićem” u osnovnoj školi u Srebrenici. Pošto tamo srpska i bošnjačka deca imaju odvojenu nastavu u nekim predmetima, direktor je sumnjao da će bošnjačka deca biti zainteresovana da dođe na promociju knjige. Ali ja sam insistirala da sva deca budu pozvana. I na kraju su došli, i jedni i drugi. A ja sam promociju počela rečima da je Kraljević Marko junak iz davnih vremena kada smo svi bili jedan narod i voleli se.

Na kraju promocije pitali su me koliko košta knjiga, a onda me zamolili da ih sačekam da otrče do svojih kuća i donesu novac. Posle 10-15 minuta svi su bili tu, sa novcem koji su dobili od roditelja. Narednih dana su me zatrpali porukama, i deca i roditelji, Srbi i Bošnjaci. Pitali su me kada ću opet da dođem u Srebrenicu i molili da im javim kad dolazim, da me dočekaju, priseća se naša sagovornica.

Moj deda, legenda Bauhausa

-Moj deda stric po očevoj liniji je Selman Selmanagić, jedan od vodećih arhitekata čuvenog Bauhausa. Njegov najznačajniji je bio najveći fudbalski i atletski stadion u Istočnoj Nemačkoj, Svetski omladinski stadion u Berlinu, a projektovao je i grad Šved, takođe u Nemačkoj, za koji je uradio kompletan urbanistički plan, projektovao škole, robne kuće i klupske prostore. Bio je poznat i kao dizajner nameštaja, što mu je donelo reputaciju klasika DDR dizajna, kaže Aleksandra.

Biografija: Studentski i drugi nemiri

Aleksandra Selimagić Mihajlović je rođena 7. januara 1969, godinu posle velikih studentskih nemira. Završila je Filološki fakultet u Beogradu na katedri Opšte i srpske književnosti sa srpskim jezikom, gde je i doktorirala.

Predaje književnost u Gimnaziji ,,Uroš Predić” u Pančevu. Član je Udruženja književnika Srbije i zamenica predsednika Odbora za međunarodnu saradnju UKS–a.

Tri godine je bila u nastavničkom timu ,,Sava onlajn škole srpskog jezika”, povezujući decu naše dijaspore iz celog sveta i vodeći onlajn programe namenjene porodicama u rasejanju.

Govori engleski i nemački jezik. Proučava španski jezik i književnost. Udata je za Srđana, s kojim ima sinove Konstantina i Lukijana.

Objavila je do sada romane „Zapričavanje. Zavaravanje. Zavirivanje“ (2012), ,,Kroz prstohvat cimeta”(2015). Po motivima ovog romana rađena je prva pozorišna predstava o kraljici Nataliji, u Nemačkoj, u Visbadenu. Roman ,,Minijature” objavljen je 2022, a u pripremi je knjiga ,,Znamenite vladarke srednjeg veka”, enciklopedija o 27 srpskih vladarki.

Dečja knjiga ,,Sofijine mudrolije s Markom Kraljevićem” izašla je 2019, a zbirka pesama ,,Juče sam imala susret sa sobom” 2021. godine. Pesme su joj prevedene na engleski, češki, rumunski, gruzijski, makedonski, arapski, slovenački i italijanski jezik…i više puta nagrađivane. kao i njeni romani.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Antonije Kovačević, Privatna arhiva