Blagoje Pantelić je teolog laik – teolog koji nije sveštenik ili monah. Završio je osnovne i master studije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Dugi niz godina bio je angažovan u crkvenom i akademskom životu, a javnosti je poznat i kao urednik časopisa „Teologija.net“ i izdavačke kuće „Biblos“.
Pantelić je poslednjih godina u javnosti bio prisutan kroz tekstove i nastupe u kojima je govorio o odnosu Crkve i države, položaju vernika i ulozi Crkve u savremenom društvu. Otvoreno je podržavao studentske proteste i blokade, posebno studente Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Javno je govorio o pritiscima koje su, prema njegovim navodima, studenti trpeli zbog učešća u blokadama i kritikovao crkveni vrh zbog odnosa prema studentskom pokretu.
Tokom 2025. godine protiv njega je pokrenut crkvenosudski postupak zbog kako je navedeno njegovih javnih istupa, i načina na koji je kritikovao pojedine episkope, patrijarha Porfirija i crkvene institucije. Crkveni sud Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke doneo je krajem januara ove godine odluku o njegovom trajnom isključenju iz crkvene zajednice. Na tu odluku Pantelić je uložio žalbu Velikom crkvenom sudu.
Kako danas, iz perspektive teologa i nekoga ko je godinama unutar crkvenog života, vidite stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
Moj odgovor će vas, verovatno, iznenaditi. Mislim da je stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) veoma dobro. Razumem zašto ljudi ne dele moj stav, jer kada neko pomene Crkvu svi odmah pomisle na patrijarha Porfirija ili, u gorem slučaju, na mitropolita Irineja Bulovića. Oni koji na taj način gledaju na SPC, previđaju činjenicu koja je od suštinske važnosti za ispravno procenjivanje stanja. Patrijarh može i da se odmetne, i da de facto prestane da bude deo Crkve, iako istovremeno de jure to jeste. Mi, čini mi se, upravo imamo takav slučaj.
„Patrijarh Porfirije i njegov duhovni otac mitropolit Irinej Bulović su se u potpunosti otuđili od Crkve, svaki njihov potez na to upućuje. Ali, sticajem nesrećnih okolnosti, oni su zauzeli pozicije moći, zloupotrebljavaju svoje funkcije, Sinod i Sabor su stavili pod svoju kontrolu, kao i crkvene sudove i ostale institucije itd. Uratko, oteli su SPC. “
Međutim, kada pogled sa tzv. crkvenog vrha skrenete ka kliricima i vernicima, vi ćete videti zašto sam ja optimista kada je reč o budućnosti SPC. Slika cele Crkve je potpuno drugačija od slike tzv. crkvenog vrha. Sveštenici, zbog svoje pozicije, ne smeju glasno da se bune, ali je svima jasno da su oni nezadovoljni radom patrijarha. A kad pogledate ljude koji redovno idu u crkvu, većina ima potpuno zdrave stavove i spremni su da se angažuju kako bi se trenutno stanje u Crkvi promenilo. Otiđite u nedelju do svoje parohijske crkve i porazgovarajte s ljudima. Videćete da većina sveštenika i naroda ima gore mišljenje o patrijarhu Porfiriju od mene. A moje mišljenje je takvo da me je, zbog njega, patrijarh Porfirije anatemisao.
Šta je, po vašem mišljenju, najveći problem sa kojim se SPC danas suočava?
Već sam delimično odgovorio. Najveći problem su otuđeni i korumpirani ljudi koji čine tzv. crkveni vrh, kao i oportuna apatija većine arhijereja, v.d. status parohijskog sveštenstva – gotovo svi sveštenici u SPC su privremeno na parohijama, što nije u skladu sa Ustavom SPC, i većina profesora verske nastave nisu dobili ugovore za stalno, iako na to imaju zakonsko pravo, beskičmenjaštvo profesora teoloških fakulteta i status laika u SPC – kako neko ispravno reče, vernici su za patr. Porfirija i mitr. Irineja samo nužno zlo. Oni koji bi trebalo da budu nosioci crkvenog života su ili anestezirani ili marginalizovani.
Da li danas postoji dovoljno prostora za različita mišljenja unutar SPC ili se kritika crkvenog autoriteta sve češće doživljava kao napad na samu Crkvu?
Opet ćete se iznenaditi. Apsolutno postoji. I to vam kažem kao neko ko je, kao što znate, zbog mišljenja koje se razlikuje od Porfirijevog i Irinejevog isključen iz crkvene zajednice, što je slučaj koji je gotovo nezabeležen u srpskoj crkvenoj istoriji. U javnoj sferi, on ne postoji.
„Crkveni mediji su u potpunosti zatvoreni, kao i tribine i skupovi koji se organizuju u crkvenim objektima. Ali nisu SPC samo sajt spc.rs, TV Hram i Radio Slovo ljubve. U portama i parohijskim domovima se posle bogosluženja vode vrlo dinamični i otvoreni razgovori.“
Kada nema kamera i mikrofona, crkveni život nije ono mrtvilo koje gledate na patrijaršijskim medijima. Svakodnevno sam u komunikaciji sa arhijerejima, sveštenicima, monasima i vernicima, razgovaram s njima i u crkvama i izvan crkve. Mnogi od njih imaju daleko radikalnije stavove od mene. I upravo je to rezervoar mog optimizma kada je SPC u pitanju.
Crkveni sud je doneo odluku da vas isključi iz crkvene zajednice, da li je to konačna odlika ili postupak i dalje traje?
U optužnici, koja izgleda kao tabloidna paškvila objavljen na anonimnom blogu, crkveno-pravno nepismeni tužilac je tražio da me Crkveni sud konačno isključi iz crkvene zajednice. I sud je to prihvatio. Presuda je zapravo prepisana optužnica. Otac Vukašin Milićević je bolje prošao. Njega su samo isključili, a mene konačno isključili iz Crkve.
Šta to znači? Koja je razlika?
Ukratko, veruju da za mene spasa nema.
Nakon presude koja mi je dostavljena krajem januara ove godine, uložio sam žalbu Velikom crkvenom sudu (VCS). U međuvremenu sam tražio izuzeće predsednika VCS mitr. Irineja Bulovića jer me više puta informerovski klevetao i vređao u medijima. To je, ako hoćete, i anticivilizacijski čin. Zamislite situaciju u kojoj predsednik suda javno blati onoga o čijoj žalbi treba da odlučuje. To je čak i u vučićevskom sudstvu nezamislivo, taj nivo nepristrasnosti.
Od VCS još uvek ni pisma, ni razglednice. Ne znam da li su o mojoj žalbi i zahtevu za izuzeće predsednika suda uopšte raspravljali. Njihov rad je u potpunosti netransparentan. Koliko sam čuo, VCS funkcioniše tako što se njih pet čuju telefonom, malo proćaskaju i na kraju jednoglasno usvoje stav Irineja Bulovića. Videćemo šta će biti.
„Nadam se da će moju zahtev, a onda i moju žalbu usvojiti, jer verujem da je u tim ljudima ostalo bar malo crkvenosti. Ako se budu ponašali razbojnički, odbace žalbu i potvrde presudu, jedino što mi preostaje je apelacija u Carigradu.“
U ovom trenutku se o tome ne bih izjašnjavao. Prvo da sačekamo odluku Velikog crkvenog suda SPC. Voleo bih da naše probleme ne izvozimo, da ih rešavamo unutar naše Crkve. No, to u ovom trenutku najmanje zavisi od mene.
Šta za jednog vernika i teologa praktično znači odluka o isključenju iz crkvene zajednice? I da li Vi sebe danas smatrate članom SPC, uprkos toj odluci?
Nada mnom je izvršena svirepa kazna. Konačno isključenje iz crkvene zajednice je duhovno streljanje. Međutim, oni koji su to duhovno streljanje izvršili su toliko otuđeni od svega što ima veze s Crkvom, Jevanđeljem itd, da su koristili ćorke. To ovu tragičnu situaciju čini pomalo i komičnom. Oni su se toliko duhovno dezintegrisali, da više ne prosuđuju kako treba, ne razlikuju ćorke i bojevu municiju.
„U prevodu, preživeo sam njihovo streljanje. Mene crkvena zajednica nije odbacila. Sebe smatram članom SPC, idem na bogosluženja, jedino ne učestvujem u svetim tajnama. Ne želim da dodatno urušavam crkveni poredak. Iako mi gotovo svakodnevno mnogi episkopi i sveštenici govore da će me oni pričestiti, ukoliko budem želeo.“
Dakle, odluku o ekskomunikaciji ozbiljno shvatamo samo patrijarh i ja, čak i za Irineja Bulovića više nisam siguran. Ostali je smatraju ništavnom, užasnim crkveno-pravnim egzibicionizmom patrijarha.
Kakav bi, po vašem mišljenju, trebalo da bude odnos SPC prema studentima i građanskim protestima koji su obeležili Srbiju u prethodnom periodu?
Dok je to bio socijalni bunt, podrška nije smela da izostane. Zato što su se studenti u blokadi i pobunjeni narod uz njih borili, pre svega, za uspostavljanje sistema vrednosti koji se ne razlikuje od jevanđeljskog.
„Nažalost, tzv. crkveni vrh nije podržao tu borbu za jedno pravednije, solidarnije i odgovornije društvo. Naprotiv, stao je uz krimogeni režim. Većina episkopa je ili ćutala, ili podržala kriminalce na vlasti i čak im delila ordenje, a samo njih nekoliko je stalo uz studente. Sveštenstvo i vernici su pak većinski bili uz studente.“
Situacija se sada promenila. Ovo je važno naglasiti. Dok je pobuna bila čisto socijalna, i za cilj imala nešto što je u skladu s jevanđeljem, u tome su klirici ne samo trebali, nego, usudio bih se reći, morali da učestvuju. Međutim, u ovom trenutku je ta socijalna pobuna postala stranačka, stoga smatram da bi klir trebalo da se suzdrži od aktivnog učestvovanja u predizbornoj kampanji. Imam punu svest o tome da se mi nalazimo u predpolitičkom stanju, da ovo nije klasična stranačka izborna utakmica, kao i da su ciljevi studenata i naroda ostali isti, ali ipak smatram da sveštenstvo u tome – aktivno – ne bi trebalo da učestvuje. Zato što kanoni, Ustav SPC, kao i odluke Sabora i Sinoda to strogo zabranjuju. Kao laik, ja u toj borbi mogu da učestvujem, i to sa zadovoljstvom činim, ali moj sveštenik to može privatno da podržava, ali u tome ne bi smeo javno da participira.
Toga su savršeno svesni klirici koji podržavaju studente, i oni se suzdržavaju od aktivnog učestvovanja u kampanji kako ne bi ugrozili crkveni poredak. S druge strane, oni koji su u kolaboraciji s režimom, otvoreno zloupotrebljavaju SPC i učestvuju u kampanji građanina i političara Aleksandra Vučića. Kada se za to budu stekli uslovi, a uskoro će se steći, oni bi morali da budu procesuirani.
Kako ocenjujete odnos SPC prema aktuelnim društvenim događajima? Da li Crkva dovoljno jasno govori o problemima koje građani prepoznaju u društvu?
Opet, ko je Crkva? Većina vernika i sveštenika dovoljno jasno, ali možda ne i glasno, govori o tim problemima. I to na valjani način. S druge strane, tzv. crkveni vrh ili o njima ne govori uopšte, nego se bavi problemima tipa joga ili pilates; imenice ženskog roda kao neprijatelj broj jedan i sl. Ili kada se bavi, to čini na katastrofalan način. Pogledajte samo one skaradne stvari koje je mitr. Irinej Bulović izgovorio u nekoliko poslednjih intervjua.
Da li bi Crkva trebalo da bude glasnija kada su u pitanju nasilje, nepravda, korupcija i zloupotreba institucija, bez obzira na to ko je na vlasti?
Naravno! Ako ćuti, onda je saučesnik. A kao što znamo, Crkva ne bi trebala da (sa)učestvuje u nasilju, nepravdi, korupciji i zloupotrebi institucija.
Kako tumačite odnos dela crkvenog vrha prema vlasti? Da li je bliskost države i Crkve, kakvu danas vidimo, korisna za SPC ili može da ugrozi njen autoritet među vernicima?
Zahvaljujući toj bliskosti, neki ljudi iz tzv. crkvenog vrha, kao i njihovi saradnici i srodnici, postali su milioneri, stekli luksuzne nekretnine, pozapošljavali familiju u crkvenim i državnim ustanovama, napravili firme čije poslovanje se zasniva na nameštenim tenderima i sličnim koruptivnim radnjama. Ta bliskost nije korisna, nego je pogubna po SPC, i to u svakom smislu.
Oni koji su bliski režimu nesmetano pljačkaju SPC, urušavaju njen kanonski poredak i srozavaju njen ugled u društvu.
Šta bi, po Vašem mišljenju, moralo da se promeni u SPC da bi ponovo mogla da bude mesto otvorenog razgovora i za vernike koji se ne slažu sa njenim rukovodstvom?
U Crkvi moraju da se promene oni koji pokušavaju da SPC pretvore u zajednicu slepih poslušnika. Tada će ona opet postati mesto slobode, solidarnosti, otvorene komunikacije, a ne zverinjak u kojem slabiji mora da ćuti dok ga jači besomučno tlači.
Ako Vaš slučaj na kraju bude preinačen ili ukinut, da li biste se vratili aktivnom životu unutar SPC i pod kojim uslovima?
Kao što rekoh, presudom su mi uskratili učestvovanje u svetim tajnama, recimo, ne pričešćujem se. Ali, ja i dalje vrlo aktivno učestvujem u životu SPC.
OSTALE TEME:
NAKON NAPADA NA TATJANU MIĆIĆ: Opozicija traži smenu Šapića: „Neka prvi put uradi nešto odgovorno!“
Izvor: Izlaz Foto: Izlaz/Instagram Printscreen



