Chicago, IL
37°
Mostly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 34°F
Wind: 4mph N
Humidity: 64%
Pressure: 30.1"Hg
UV index: 0
8 am9 am10 am11 am12 pm
39°F
41°F
41°F
43°F
45°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
41°F / 34°F

Published 2 years ago

By admin

SVIMA STIZAO, SAMO SEBI NIJE: Radomir je gradio VMA, živi u kući pod zaštitom države, a samo što mu ne padne na glavu! (FOTO)

Ništa se brzo ne pročuje kao loša vest, a ni takva do Radomira Ćirovića, kad već dobrih nema, odavno nije stigla. Ni od koga, nema ko da je pronese, ni o kome, nema kome išta da se desi. A iz njegove kuće, osam decenija ima, važne vesti su u svet odlazile.

Pre nego što ga je neku noć san savladao, setio se 73-godišnji Dragačevac kad je hteo da se ubije. Da mu je bede, samoće, tmine, tišine bilo preko glave pa naumio sebi da presudi. Posle čudan usnio: Odozgo sa Ovčara, odozdo od manastira, eto ih i sa Jelice i od Markovice, u Dučaloviće stižu buljuci ljudi. A selo puno življa, njegovih komšija, oživele avlije, njive, šljivici i sokaci. Svi namernicima pokazuju gde je njegova kuća, čuli za nju, odoše joj da je vide.

„Prve vesti o ustanku naroda Jugoslavije protiv okupatora otišle su u svet u leto 1941. godine preko talasa ilegalne radio stanice CK KPJ koja je radila na ovom mestu“, – kao zapeta puška bio spreman da zausti šta izbledelim slovima na zidu njegove kuće piše, a posle sve natenane objasni.

Ne dade mu se ni u snu da se obraduje. Taman što raskrili kapiju pred tolikim svetom, kad – probudi se starina. Možda i bolje, razmišljao rasanjen u trošna četiri zida, što se u tom trenu u javu vrati. Kako bi narod, kroz glavu mu se motalo, kad čuje i vidi doživeo i državu koja „štiti“ njegovu kuću, i njega, domaćina bez struje i kupatila.

Šareni se jesen u Dučalovićima podno Ovčara, milina proći kroz ovaj deo Dragačeva, pomislio bi neupućen u prilike srpskog sela – zlata košta život u tom miru, otima se narod za parče zemlje u toj divoti. Samo, osim Ćirovića u njegovom zaseoku niko drugi ne živi. Najbliži komšija mu je dva kilometa. Katkad se, mada sve ređe, pouzda u slabašne noge, pa mu ode da mu ovaj rekne je li ikoga sreo, šta pričaju ljudi i navraćali ko od onih što se odseliše da obiđu dedovinu. Pusti Dučalići kao pusti snovi. One kuće u brdu napravili vikendaši. One u udolini ostale prazne.

Tu i tamo poneki planinar, biciklista, vernik koji naiđe iz manastira Svete trojice, nabasa na Radomira, a on ga željan razgovora svrati. Počne s pričom da je njegova kuća pravljena pre vek i po i da ju je, iako je već imao jednu tu pored, predratnih godina njegov deda kupio od crkve.

“Čim 1941. poče rat, dedu Vidosava Ćebića odvedoše Nemci u zarobljeništvo. Baba Darinka osta sama u drugoj kući, a komunist iz ovog kraja Ratko Šibinac i Timotije Radojičić dosetiše se da bi im ova prazna dobro mogla doći da deluju iz potaje. U nju, pet dana pošto puče prva ustanička puška, dopremiše radio stanicu. Putem nje akademik Pavle Savić i radio – telegrafista Sedek Kostovski pustiše u etar vest da je u Jugoslaviji počeo ustanak protiv okupatora”, pričao nam što i svakom drugom Radomir Ćirović.

Pa brže, da ga nezgodnim pitanjem koja ta kuća danas nameće, o njoj nastavio. Govorio da je stanica, skrivena pod snopove šaše u volovskoj zaprezi, dovežena iz Čačka po naredbi istaknutog revolucionara, kasnije narodnog heroja, Ratka Mitrovića.

“Sve vesti u ustanku u Jugoslaviji u svet su tog leta odlazile iz moje kuće, sve dok nije odlučeno da se radio – stanica prebaci u Lisu kod Ivanjice. Nemci za nju nikada nisu saznali, mada ih je bilo na pet kilometara odavde. Moja baba je skrivanje komunista i stanice naplatila tadašnjih 500 dinara”, širio je ruke starac i vitlao štapom, više od sreće što ima s kim da priča, manje iz ponosa na prošlost kuće.

Da je kao i svaka druga sirotinjska, seoska, u kojoj živi usamljenik bez potomaka, pa da i razumeš trule grede i stolariju, naprsline nad vratima, oronulu fasadu i stepenište. Jedino što odudara je krov, a njega je Radomir od penzije manje od 13.000 dinara uspeo da prepokrije novim crepom. Ali objekat je od 1969. pod zaštitom države, a ko ga, kako i od čega štiti kad je dopušteno sve da propadne – Radomir ne ume da objasni. Skoro da se i slova u utisnuta na spoljne zidove u slavu kuće više i ne vide.

Potrošili vreme i nemar Radomirovu kuću, a on ulodo dosta od života. Nikada se nije ženio. Drugovao sa čašicom. Preče mu je bilo da kupi „fiću“ onda kada se auti po selima nisu viđali i kad su i varošima bili stvar prestiža. Zato se i danas kupa u koritu. Vičan je, čuveni armirač bio, mnoga je zdanja ozidao, u gradnji VMA od temelja do krova učestvovao, ali sebi kupatilo nikada nije napravio.

“Važio sam za majstora na glasu. Svima sam stizao, samo sebi nisam. Mislio sam ima vremena. Što se kaže – u kovača vatra bez kukača – žali starost gde joj prođe mladost”.

Pre tri godine su mu isključili struju. Trpeli EPS-ovci dugove, trpeli, sve dok u Dučaloviće nisu poslali makaze. Nije Ćirović znao odakle da plati jer penziju tada nije imao, a snaga ga je izdala da bi od poljoprivrede mogao ponešto ćariti. Godinu dana je bio u mraku dok nije stekao pravo na penziju. Otad struju vuče kablom dugim 200 metara iz kuće u komšiluku i njenoj vlasnici plaća utrošak.

“Kako živiš sam, pitaju. Navikao sam, velim. Došlo mi bilo kad nisam imao struju uzmem pavitu i da se obesim. Dojadili mi bili samoća, mrak i gluve noći, zagrevanje vode na šporetu i kupanje u koritu. Niti sam ovde imao koga da sretnem i sa njim prozborim koju, niti odakle da čujem šta se gde dešava. Kao da sam bio sam na ovom svetu. Posle odustah, setih se da Bog ne prašta samoubicama”, iskri iz očiju starca.

Spasila ga dobra volja žene. Sad mu je lakše. Em svetlo, em glas iz televizora.

Da je ruku digao na sebe mrtvog bi ga našli lučanski odbornici Čedomir Živanović i Miloš Gojković koji navrate da ga obiđu, pitaju za zdravlje i pruže mu od ruke koji litar ulja, kafu, šećer, brašno, osnovno. Sad njih dvojicu i Opštinu Lučane drži za reč što mu obećaše da mu renovirati kuću, dovesti struju, možda napraviti kupatilo. I nada se lepšoj starosti.

Ako išta može biti lepo u samoći.

Pola onih komšija što je onomad usnio, sa ovčarskih se preselili na nebeske padine. Mnogima od njih Ćirović je iskopao rake. Iz groblja, kaže, nije izilazio. Sad više neme kome ni da kopa.

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU:

Piše: Vladimir Lojanica
Foto: Privatna Arhiva

YOU MAY LIKE