Chicago, IL
37°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 32°F
Wind: 6mph SW
Humidity: 58%
Pressure: 30.18"Hg
UV index: 1
11 am12 pm1 pm2 pm3 pm
41°F
43°F
45°F
46°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 3 years ago

By Antonije Kovačević

SRPSKA MAJKA IZ PITSBURGA: Milana Bižić (79) je heroj dijaspore, skuplja gusle i čuva uspomene na 4 generacije doseljenika

Moj prvi susret sa Milanom Mim Bižić (79) bio je na – filmu. Na premijeri dokumentarca “Tesla nation”, režisera Željka Mirkovića, srpskom kandidatu za Oskara, Baba Mim, kako voli da je zovu “njeni srpčići”, bila je glavna zvezda i svojom pojavom na velikom platnu pokupila ubedljivo najviše aplauza i simpatija publike.

Tada još nisam znao ništa o ženi koja je svojim delom zadužila generacije i odavno zaslužila mesto počasnog ambasadora Srbije u SAD, ulogu koju i bez te diplomatske titule već decenijama obavlja. Bez plate i staža. Iz čiste ljubavi.

U međuvremenu, za ove dve i po godine provedene u Americi, postao sam svestan dimenzija te ljubavi. Ako bih sa nečim mogao da uporedim ulogu Mim Bižić u srpskoj dijaspori, onda bi to bilo nešto između svetionika i žive enciklopedije. Naime, ne prođe dan a da ova profesorka u penziji, preko društvenih mreža, čiji je, uprkos godinama, apsolutni gospodar, ne objavi neku informaciju ili fotografiju, biser otrgnut iz zaborava, a vredan čuvanja u arhivama.

AMBASADOR BEZ TITULE: Mim Bižić svoju “diplomatsku misiju” obavlja iz čiste ljubavi

Ima tu svega, od isečaka iz novina starih preko jednog veka, požutelih a vrednih dokumenata, slika, ikona, do priča o velikim a zaboravljenim ljudima, američkim Srbima. Čitav jedan muzej uspomena, istorija jednog naroda koji je u poslednja tri veka, sa nadom u bolji život, krenuo na dalek put. Kada bih se, kao novinar, tražeći dokumentaciju za teme iz istorije srpske imigracije u SAD, obraćao našim udruženjima, obično bi me svi na kraju uputili na Babu Mim, jer “ona bi to morala da zna / ima”. I to bi se obično ispostavilo kao tačno.

Kao što rekoh…Živa enciklopedija.

Niko nema što Srbin imade…”

Takođe, nema humanitarne akcije ni kulturnog događaja na ovim prostorima a da Mim u toj priči nema neku ulogu ili udeo, ako ništa drugo, bar kao promoter. Jer, svi prate šta na svom Fejsbuk zidu objavljuje Baba Mim. Stiče se utisak da je ima svugde, da na neku čudnu foru stiže istovremeno da bude na humanitarnoj večeri u Čikagu (Ilinois), proslavi 75 godina spasavanja američkih pilota u Pranjanima (Srbija) i festivalu srpske kulture u Klivlendu (Ohajo).

Kako to postiže?

-Ako postoji neka pesma koja bi me najbolje opisala onda je to “Niko nema što Srbin imade”. Volim svoju porodicu, rođake, komšije, prijatelje, svoj dom, pravoslavnu veru, srpsko nasleđe, zapravo – volim sve što ima veze sa Srbijom. Još uvek izučavam neke stvari o našoj istoriji i zahvalna sam Gospodu na blagoslovu da me još uvek služi pamet tako da svaki dan iskoristim da naučim ponešto, kaže Mim u ekskluzivnoj ispovesti za Serbian Times.

Milana Mim Karlo Bižić je treća generacija Srba koji su brodovima (a kako drugačije) pristigli u obećanu zemlju. Prvi je 1897. došao njen deda sa majčine strane, Nikola Mamula, časni Ličanin, koji se nastanio u gradu Pitsburgu, koji je u to vreme, zbog stalne potražnje za radnicima u lokalnim fabrikama, bio obećana zemlja za veliki talas pristiglih Srba, uglavnom sa prostora tadašnje Austro-Ugarske.

DETINJSTVO U SRPSKOJ KOLONIJI: Mala Milana Bižić snimljena u južnom Pitsburgu

-Rođena sam 30. jula 1941. u južnom delu Pitsburga. Oba moja roditelja rođena su u Americi: otac Milan 1913. i majka Latinka (Laura) 1918. Očevi su bili poreklom sa Korduna, a majčini iz Like. U početku smo živeli kod mojih dede i babe sa majčine strane, Nikole i Anđe. Njih dvoje su oboje bili iz Jasenka, jednog sela kraj Ogulina (današnja Hrvatska), i oboje su se prezivali Mamula, ali nisu bili u rodu. Baba je došla tri godine posle dede. Zanimljiva je priča kako se sreli, upoznali i praktično istog časa postali muž i žena…

Kako je Nikola bez dolara “kupio” Anđu

-U to vreme brodska karta iz Evrope je bila skupa i Stevo, brat baba Anđe, morao je dosta da radi za tih 50$. Tada ste retko mogli sresti Srpkinju u Americi, uglavnom su to bili muškarci koji, s obzirom da su naporno radili po 12-16 sati dnevno, sedam dana u nedelji, nisu imali kada a ni gde da upoznaju žene, samim tim i da zasnuju porodice. Za njih je to bio san – da se skuće sa nekim ko govori njihov jezik, da im kuva, pere i peva srpsku uspavanku deci. Kada je deda-ujak Steva kupio brodsku kartu Anđi, koja je u starom kraju bila učiteljica, vest se brzo pročula među našim iseljenicima, tako da je bakin dolazak na železničku stanicu izazvao pravu pravcatu pompu. Velika grupa muškaraca skupila se, u nadi da će od Steve isprositi ruku njegove sestre.

Devojka tek pristigla u nepoznati svet posle dugog puta je bila zbunjena, nije znala šta se dešava kada je videla masu mladih muškaraca kako mašu novčanicama od 50 dolara.

Baka tada nije znala da je njen brat obećao da će onaj ko može da plati cenu kartu dobiti njenu ruku. Možda misleći da će tako prosci pokazati svoju ozbiljnost, a možda je to bio i način da Stevo nadoknadi svoju investiciju? Niko ne zna šta je tada bilo u njegovoj glavi, ali kada je shvatila o čemu se radi, baka se rasplakala, bila je uplašena. A i to je bilo ispod njene časti, nije želela da njena budućnost bude odlučena tako, kao na pijaci.

VELIKI UTICAJ BABE I DEDE: Tek rođena sa tetkom, bakom Anđom i deda Nikolom

“Sad nemam novca”, gotovo je vikao Nikola na Stevu koji mu je stajao ispred nosa, “ali obećavam ti da ću ga naći. Znaš da držim svoju reč!. Steva je pogledao svoju sestru i shvatio “koliko je sati”. Drugi mladići, besni i razočarani napustili su stanicu

Stevo je pokušavao da urazumi svoju sestru, da je uveri da su to sve njegovi dobri prijatelji. „Ne, ne, ne …“ zavapila je. Ali baš tada Anđa je videla kako iz mase viri glava Nikole Mamule, koji je bio za glavu viši od svih ostalih. Nikolu nije poznavala lično, ali joj se učinilo da ga je već ranije videla, kada je iz svog sela išla do susednog po vodu i potrepštine. Konačno neko sa kim bi mogla imati nešto zajedničko. A i dopao joj se, onako visok, kršan.

“Dobro, neka to bude on!” – ukazala je bratu na visokog stranca. Stevo je Nikolu dobro poznavao iz mlina, gde je bio vredan radnik. Ali, postojao je problemNikola nije bio jedan od onih koji su mahali novcem. Nije imao prebijene banke za ovu trampu, pošto je poslao veći deo zarade svojoj porodici u stari kraj. Ali, kad je očima uhvatio Anđin blagonakloni pogled, Nikola je počeo da se gura napred, razgrćući svoje mlade prijatelje kao Mojsije kad je razdvojio Crveno more. Njegova muškost je proradila. Iako je, onako bankrot, došao kao u cirkus, tek da vidi to čudo od Srpkinje, sad je shvatio da on ovu ženu želi za suprugu. Ubrzo se suočio sa Stevom, lice u lice.

“Sad nemam novca”, gotovo je vikao Nikola na Stevu koji mu je stajao ispred nosa, “ali obećavam ti da ću ga naći. Znaš da držim svoju reč!”. Steva je pogledao svoju sestru i shvatio “koliko je sati”. Drugi mladići, besni i razočarani, napustili su stanicu, a iz evidencije brakova u Okružnom sudu Alegheni, znam da su se, nekoliko dana kasnije, Anđa i Nikola venčali, prepričava Milana Bižić ljubavnu priču svojih bake i deke.

I kao u bajci, živeli su srećno do kraja života. Uspeli su da sagrade dom i da sedmoro dece izvedu na put (troje je umrlo na porođaju i u mladosti) . Samo što je put do te sreće bio posut trnjem, a na njemu je proliveno mnogo znoja, suza, a bogami i krvi.

-Radili su sedam dana u nedelji, po 10-12 sati dnevno. Kad bi došao kući posle posla moj deda je bio kompletno prekriven katranom, ličio je na nekakvu crnu planinu. Baba bi zagrejala vodu na šporetu a zatim mu skidala velike zaštitne čizme i prala noge. Deda bi tada skinuo pantalone a one bi stajale uspravno na sred sobe, same od sebe, toliko su bile pune bitumena.

Suze u bioskopu posle atentata u Marseju

Deda Nikola, iako nikada nije bio u Srbiji, doživljavao ju je kao svoju jedinu i pravu domovinu. Kada je 1934. godine u Marseju izvršen atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića, bio je neutešan i tražio da ga vode u bioskop, gde su tada prikazivani informativni filmovi.

SUZE ZA KRALJA: Anđa i Nikola Nikada nisu bili u Srbiji, ali su je osećali kao svoju otadžbinu

-Tada je imao 63 godine i prolio je mnogo suza zbog smrti kralja Ujedinitelja. Moja tetka, koja ga je vodila u bioskop, posle nam je pričala kako su se ljudi koji su sedeli iza njih žalili jer im je deda, onako visok, zaklanjao pogled. Tražili su da se spusti, ali ih on nije čuo. Oči su mu bile pune suza dok je gledao snimke iz Marseja.

Deda i baba nikada nisu videli Srbiju, pre Amerike živeli su u tadašnjoj Austrougarskoj, ali su se uvek osećali i isticali da su oni Srbi pravoslavne vere, koji slave Svetog Jovana. To je uvek bila prva i najvažnija stvar. Isto kao i moji drugi deda i baba, Samoilo i Stana Karajlović, koji su došli sa Korduna. Mislim da je ovo važno da buduće generacije znaju…Nisu se osećali ni kao hrvatski pravoslavci, ni kao austrijski ni hrvatski Srbi. Samo Srbi. Negovali su svoje pravoslavno nasleđe i čuvali ga da bismo ga svi mogli poštovati. Ali ta ljubav prema svome nije bila slepa, već produhovljena. Pa se sećam kako smo kao deca ponavljali reči svetog vladike Nikolaja da – “niko ne može biti dobar Srbin, osim ako nije dobar čovek za početak”. Iako hiljadama milja daleko od postojbine, mi smo se osećali kao da pripadamo velikom, ponosnom i produhovljenom narodu, ističe naša sagovornica

ZEMLJA PREDAKA: Mim je na karti locirala sela u Hrvatskoj iz kojih potiče njena rodbina

Naše bake i deke s obe strane, nekoliko tetki i ujaka, svi smo živeli u samo nekoliko blokova u Pitsburgu. Naša srpska mahala bila je tako brojna da su čak i jevrejski bakalnici i mesari znali srpski jezik, da bi mogli da usluže mušterije.

Zahvaljujući dedama i babama, Milana je od malih nogu naučila mnogo o srpskoj tradiciji, istoriji, kulturi, običajima. Sav društveni i kulturni život srpskih doseljenika se u to vreme vrteo oko crkava i par udruženja, među kojima je najveće bilo Srpska nacionalna federacija (SNF), koje je izdavalo list “Amerikanski Srbobran”.

-Nas smo bile dve sestre, Ruža (Rose Karlo Gantner) je bila dve godine mlađa, Aleksandra (Karlo Nolan) 12 godina mlađa od mene. Naše cela familija, s obe strane, svi smo živeli u samo nekoliko blokova u Pitsburgu, a sa nama i još mnogo zemljaka. Naša srpska mahala bila je tako brojna da su čak i jevrejski bakalnici i mesari učili i znali srpski jezik, da bi mogli da usluže mušterije. Svake nedelje odlazili smo u crkvu Svetog Save na južnoj strani Pitsburga, posle liturgije popeli bismo se na groblje, da posetimo mrtvu rodbinu, pa zatim u oblžnje izletište kod zamka Šenon, gde se roštiljalo, pekla se jagnjad i jeo mladi luk, domaći hleb i pila pop-soda. Posle toga, dok su se stariji ljudi razgovarali, mi mlađi smo igrali kolo u drvenoj plesnoj sali.

Kako je stric Đorđe postao ratni heroj

Milana je rođena iste godine kada je Amerika na strani saveznika ušla u rat. U ratu su učestvovali i članovi njene familije, a neki su se, poput njenog ujaka, Džordža Mamule, istakli svojim herojstvom. Nakon učešća u svetskom ratu, u kome je dobio Zlatnu medalju, on je svoju službu nastavio u Koreji, gde je, zbog iskazane hrabrosti odlikovan Krstom časti, te sa još 18 ratnih odlikovanja i nagrada.

HRABRI OFICIR AMERIČKE VOJSKE: Džordž Mamula dobitnik 18 medalja za ratne zasluge

-Moj ujak je tokom Drugog svetskog rata bio jedan od čuvenih “Merilovih razbojnika” (Merills marauders), grupe specijalaca koja je u Jugoistočnoj Aziji probijala duboko iza japanskih neprijateljskih linija, nanosila velike gubitke i značajno doprinela konačnom porazu Japanaca. Kasnije je učestvovao u Korejskom ratu gde je odlikovan drugim po redu najvišim ordenom američke vojske zbog neverovatne hrabrosti koju je pokazao tokom Bitke kod Kumhve, kada je, nakon što su svi oficiri postradali i razbijena vojska krenula da se povlači, stao ispred njih, preuzeo komandu nad jedinicom i poveo vojsku nazad, u juriš na brdo na kome su se nalazilo dobro utvrđene komunističke jedinice.

UNIFORMA NA KOJOJ NIJE OSTALO MESTA ZA ORDENJE: Džordž Mamula (sedi)

Koreanci, koji su verovali da su se Amerikanci povukli, bili su u čudu kada su videli kako iz dima nadiru jurišnici, pa je strateški važno brdo palo sa minimalnim žrtvama. U knjizi Dušana Babca “Srbi, američki ratni heroji”, ujaku Đorđu je posvećeno jedno poglavlje, ponosna je Baka Mim.

ZA NAUK POKOLENJIMA: Baba Anđa čuva medalje sina Đorđa (na slici sa unukom Pavlom)

Novinarka ili učiteljica, pitanje je sad

U svojoj mladosti ona je, kako kaže, najveće zadovoljstvo pronalazila u čitanju i pisanju. Tome je dosta doprinela i njena baba Anđa, učiteljica, koja je od 1936 do smrti 1963. godine svakodnevno vodila svoj dnevnik. Uticao je itekako i njen otac Milan, koji se profesionalno bavio novinarstvom, fotografijom i dizajnom, a sa svojom drugom suprugom Helenom proputovao preko 100.000 milja po celoj Americi, beležeći priče srpskih iseljenika, koje su na kraju objavili u knjizi “RANI DANI: Srpski naseljenici u Americi” (1984).

Odrastajući pored takvih uzora, Milena je sanjala da postane novinarka ili učiteljica. I obe želje su joj se ispunile. Kao najbolji student diplomirala je na Univerzitetu u Pitsburgu za samo tri godine, iako je imala četvorogodišnju stipendiju. Ubrzo nakon toga (1967.) je magistrirala, a zatim završila nekoliko specijalizacija, sa željom da što pre počne da radi sa decom.

OD MALENA ZALUĐENA KNJIGOM: Majka čita priče Mim i njenoj mlađoj sestri

Počela je sa onim najmlađima, u Osnovnoj školi, da bi vremenom dogurala do univerzitetskog profesora i supervajzora za nastavu na Pen stejt univerzitetu i Karlov koledžu. Bila ispred svog vremena i već tada uvidela značaj kompjutera u obrazovanju, pa je jedno vreme podučavala kolege profesore kako da kreativno iskoriste računare u svojim nastavnim planovima i programima, a studente kako da koriste ta “čuda tehnike” u savlađivanju gradiva.

-Mnogo sam volela decu, pa sam valjda iz te moje ljubavi htela da im pomognem da što lakše dođu do znanja. Zato sam bila toliko oduševljena kompjuterima čim su se pojavili, i rekla mojim kolegama: “Ovo moramo da nabavimo za decu!” Imala sam neki osećaj da će to promeniti sve i okrenuti svet naglavačke, pa sam sebi dala zadatak da naučim sve o tim novim pametnim mašinama. Čitala sam stručne magazine, odlazila na sve moguće kurseve i to znanje odmah prenosila učenicima….

Kraj prvog dela

U nastavku: Kako su osnivač i direktor (CEO) “Epla” dolazili da odaju počast svojoj prijateljici i saradnici, Baki Mim, za njene zasluge u kompjuterizaciji Amerike…

Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE