Chicago, IL
43°
Partly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 37°F
Wind: 8mph ENE
Humidity: 53%
Pressure: 30.11"Hg
UV index: 2
11 am12 pm1 pm2 pm3 pm
45°F
45°F
45°F
45°F
46°F
SatSunMonTueWed
57°F / 37°F
46°F / 41°F
46°F / 39°F
41°F / 36°F
41°F / 34°F

Published 5 years ago

By admin

ŠOFERSKA KOLUMNA: Razvojni put jednog kamiondžije, od “opasnosti na putu” do profesionalca bez mane i straha!

Od svakog pokupimo po nešto.

Od učiteljice naučiš pisana slova i rudno bogatstvo Mađarske. Od komšije naučiš da šutiraš loptu. Od roditelja naučiš da je u životu najvažnije poštovanje i iskrenost. Od sestre naučiš kako da slažeš roditelje a da te ne provale. Od drugara naučiš sve što ne treba. Od drugarica naučiš sve što treba (samo se vi smejte onim likovima što izlaze sa 8 drugarica).

Kasnije u životu svako poglavlje donosi nove lekcije, čak i kada se pitate zašto se nešto dešava – i to je lekcija.

Pored mnogobrojnih lekcija koje sam savladao do svoje tridesete, jedna se posebno ističe. Vožnja kamiona, ili kao što reče Čerčil iz domaće serije: “upravljanje vozilom D kategorije”.

Ali samo učenje vožnje i nije neka lekcija kada se pogleda izvan konteksta. Ono što je u stvari za mene lekcija je činjenica da sam JA savladao tu grdosiju od dvadesetak metara! Hej, JA koji sam bio toliko dobar vozač da je svima bilo urnebesno smešno kad su čuli da ću voziti kamion. Da li zbog toga što sam skoro spalio lamelu na jugiću, a istog dana umalo sa istim sleteo u Dunav, ili zbog toga što sam zamalo odvalio vrata na “zastavi” kad sam hteo da je pomerim kako bih radio zgibove na improvizovanoj garaži?

Ili možda zato što sam dvoumeći se da li da skrenem u jednosmernu ulicu ili ne, skrenuo taman toliko da se zaustavim na trotoaru pod 45 stepeni. Mada je najverovatnije zbog onog znaka STOP u Slankamenačkim Vinogradima, kada su se svi u kolima preznojali jer nisam stao, samo sam ja bio kul jer ga nisam ni primetio…

Shvatili ste poentu: iskustvo-nula, umeće-nula, kilometraža-zanemarljiva, faktor sreće – nezanemarljiv! I nakon toga pravo u šleper.

Mada, period između tih amaterskih vozačkih avantura i statusa profesionalnog držača volana je u stvari najveća životna lekcija za mene. A to je – skoro svako može skoro sve.

Hej, JA savladao tu grdosiju od dvadesetak metara! JA koji sam bio toliko dobar vozač da je svima bilo urnebesno smešno kad su čuli da ću voziti kamion

“Skoro svako” je 99 posto svetske populacije, dakle raja, a “skoro sve” je sve ono što rade ljudi koji nisu Džordan, Đoković, Tesla, Brus Vejn i slični. U ovu većinu ubrajam i sebe sa nekih četvrt veka starosti, koliko sam imao između dva gore pomenuta perioda.

I baš tada sam bio okružen ljudima koji po ceo dan pričaju o kamionima i prikolicama, i koji kada čuju da nisi njihov kolega samo nezainteresovano kažu – postaćeš.

“E neću vala, pa makar do penzije prao tanjire iz kojih ste jeli vaše palačinke i pasulje!”– bunio se dishwasher u meni koji nije želeo da bude deo tog društva.

Dakle, prva lekcija, stara, dobra – Nikad ne reci nikad!

Jeste izlizana, jeste fraza, ali je i gola istina. E, kada sam savladao tu lekciju, i skontao da su u pravu oni koje nisam mogao očima da vidim, došlo je vreme da postanem deo njihovog društva. A tada počeše da isplivavaju sve moguće sumnje i strepnje.

Ok, hoću da vozim, to će mi pomoći da brže ostvarim šta sam zamislio, ali brate to je dugačko 20 metara! Ima 10 brzina, teško je kao krdo slonova, i ja treba da upravljam njime pri od brzini sto kilometara na sat! Ma ne mogu ja to…

Mislim, mogu da probam, ali non stop slušam “ovaj se prevrnuo, ovaj izazvao sudar, ovaj se zaglavio, ovaj se izgubio“…ma nema šanse. A šta drugo? Sve ostalo sporije vodi ka cilju, ovo je nešto što skoro svi rade, valjda je to dovoljan razlog da ubedi čoveka da im se pridruži…

Da se razumemo, ovde kamione voze i pravnici i ekonomisti i programeri i filozofi i još razni “dr mr-ovi”, ali oni u tom momentu nisu bili u mom fokusu. Ja sam se malo više koncentrisao na ljude kojima ne biste poverili 20-30 tona težine u vrednosti od nekoliko desetina ili stotina hiljada dolara.

Ali opet – JA u kamionu, vozim se po Americi, i to od obale do obale…Pa, kao da mi je neko rekao: JA u šatlu, na Mesecu, vozim se od tamne strane do svetle strane…

I tada na scenu stupa staro dobro domaće sagledavanje mana svoje okoline.

Da se razumemo, ovde kamione voze i pravnici i ekonomisti i programeri i filozofi i još razni “dr mr-ovi”, ali oni u tom momentu nisu bili u mom fokusu. Ja sam se malo više koncentrisao na ljude kojima ne biste poverili 20-30 tona težine u vrednosti od nekoliko desetina ili stotina hiljada dolara.

I kada sam počeo da primećujem “uspešne” kamiondžije koji znaju da li je vaga za merenje otvorena tako što izbroje slova (otvorena – četiri slova, zatvorena – šest slova), ili koji konobaricu u restoranu zovu služavka, tada sam savladao najvažniju lekciju – Ako može ovaj, mogu i ja!

I odatle sve kreće, kada rešiš da nešto uradiš, već si na pola puta. Pogotovo ako je to stvar koja ne zahteva nadljudske sposobnosti, a ovo definitivno nije jedna od tih, kao što nije i većina stvari koje ljudi u svojoj glavi smatraju nemogućim.

Hoćeš da savladaš nešto? Pogledaj sve koji su pre tebe to savladali i videćeš gomilu jednako ili manje sposobnih. I to se odnosi na sve, bilo da želiš lepu devojku, uspešan biznis, da skineš dvadeset kila ili da naučiš da sviraš bubnjeve. Svi mogu sve, a kao što reče Čkalja u “Kamiondžijama”: “I Ajnštajn i Bizmark su padali (kao deca) iz svakog predmeta u školi”…

Pa tako i ja danas bolje vozim šleper u rikverc po Americi nego što sam vozio bilo koji automobil po vojvođanskim ravnicama.

Sve se može kad se hoće.

Piše: Darko NikolSon

YOU MAY LIKE