Chicago, IL
37°
Clear
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 36°F
Wind: 4mph N
Humidity: 60%
Pressure: 30.09"Hg
UV index: 0
6 am7 am8 am9 am10 am
37°F
37°F
37°F
39°F
41°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
39°F / 34°F

Published 3 years ago

By admin

REČI KOJE NE GORE: Istina o nacističkom bombardovanju Narodne biblioteke Srbije! (FOTO)

Narodna biblioteka Srbije nastala je u Kragujevcu 12. jula 1838, u okvirima Ministarstva prosvete, da bi početkom naredne godine bila preseljena u Beograd.

U drugoj polovini 19. i početkom 20. veka na njenom čelu nalazile su se neke od najznačajnijih ličnosti iz kulture i nauke poput Ðure Daničića, Janka Šafarika, Stojana Novakovića, Jovana Boškovića, Nićifora (Dučića), Milana Ð. Milićevića, Stojana Protića i Ljubomira Jovanovića.

Godine 1903. za upravnika je imenovan istoričar i akademik Jovan N. Tomić, koji se na tom mestu zadržao duže od bilo koga pre i posle njega – ukupno 24 godine.

Narodna biblioteka pre nacističkog bombardovanja / Muzej grada Beograda

ISTORIJA U DRVENIM SANDUCIMA

Nakon što je austrougarski poslanik baron Fon Gizl predao ultimatum austrougarske vlade, ministar prosvete Ljubomir Jovanović već sutradan je naložio Jovanu N. Tomiću da najvrednije rukopise i stare štampane knjige izdvoji i na prestoničkoj železničkoj stanici preda predstavnicima Ministarstva inostranih dela.

Najdragocenija građa upakovana je u dva drvena sanduka i istog dana utovarena u vagon br. 6639, u okviru posebne železničke kompozicije. Veruje se da je krajnja destinacija bio Kruševac.

Tokom leta iste godine došlo je do delimičnog stradanja fondova Narodne biblioteke Srbije jer je neprijateljska artiljerija više puta pogodila Kapetan Mišino zdanje, u kojem se ona nalazila. Ministarstvo je naredilo hitnu evakuaciju zbirki na više lokacija. Krajem 1914. i početkom 1915. delovi zbirki preneti su u Niš, Skoplje, Kosovsku Mitrovicu i Peć.

Prve poratne godine zatekle su nacionalnu biblioteku u teškom stanju. Primarni zadatak odnosio se na povraćaj opljačkanih zbirki. U Narodnoj biblioteci Bugarske u Sofiji nađen je deo knjiga i časopisa opljačkanih iz srpske Narodne biblioteke.

Upravnik Tomić ulagao je napor da obezbedi odgovarajući prostor budući da su predratne prostorije Narodne biblioteke Srbije u Kapetan Mišinom zdanju bile tako oštećene da se nisu mogle koristiti. Nacionalna biblioteka je tek 1921. dobila svoj prvi dom na beogradskom Kosančićevom vencu.

Šesti april od sudbonosnog je značaja za srpsku nacionalnu biblioteku i kulturu u celini.

Tog 6. aprila 1921. upravnik Narodne biblioteke Srbije uputio je inicijativu ministru prosvete Svetozaru Pribićeviću da se za potrebe njenog smeštaja otkupi zdanje u Kosančićevom vencu broj 12, što je i učinjeno.

Nakon što su okončani višegodišnji poslovi prilagođavanja objekta specifičnim bibliotečkim potrebama, prenosa i sređivanja zbirki, Narodna biblioteka Srbije otvorena je za javnost 1925.

Problem čuvanja najdragocenijih zbirki dobijao je na važnosti. Tek 1938. obezbeđeno je 120 limenih sanduka kako bi se, u izostanku odgovarajućeg trezora, najvrednija građa makar delimično osigurala od mogućih oštećenja. Posledice nedovoljnih aktivnosti u smislu uspostavljanja trezora sa sigurnosnim elementima ili dislociranog depoa na (tajnoj) lokaciji u punoj meri pokazale su se kad je 6. i 7. aprila 1941. godine došlo do potpunog uništenja zdanja Narodne biblioteke.

Uprkos svim teškoćama ustanova je vršila prijem dobara. Narodna biblioteka Srbije istovremeno je drugim ustanovama ustupala delove ili čitave zbirke. Ova praksa pokazala se dragocenom imajući u vidu njeno stradanje, do koga je došlo 6. aprila 1941.

Već decenijama vlada mišljenje kako je čitav nacionalni fond, izuzev jednog srednjovekovnog rukopisa, u potpunosti uništen tokom tragičnih aprilskih dana 1941. Manji deo nacionalnog fonda ostao je sačuvan.

Godine 1939. rukovodstvo Muzičke akademije u Beogradu uputilo je molbu Narodnoj biblioteci Srbije u vezi sa ustupanjem muzikalija. Upravnik Dragoslav Ilić obavestio je rukovodstvo Muzičke akademije da je odlučeno da se toj visokoobrazovnoj ustanovi predaju „sva muzička dela kojima biblioteka raspolaže na stalan revers s molbom na upotrebu“.

Ovim činom spasena je od potonjeg uništenja celokupna Zbirka muzikalija Narodne biblioteke Srbije.

Lokalitet porušene Narodne biblioteke na Kosančićevom vencu / Wikimedia Creative Commons

NAŠA KOBNA GREŠKA

Početak agonije nastupio je 1939, kad je bilo sasvim izvesno da je Jugoslavija sledeća na meti napada nacističke Nemačke i njenih saveznica.

Nakon serije sastanaka održanih u resornom ministarstvu odlučeno je da se prioritetno evakuišu dragocenosti Narodne biblioteke Srbije. Za tajnu lokaciju određen je manastir Blagoveštenje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri.

Ali kasnije se odustalo od evakuacije, pa je doneta odluka da se u Beogradu obezbedi sklonište za kulturno blago pohranjeno u centralnim ustanovama kulture. U februaru 1941. odlučeno je da se sklonište obezbedi u lagumima ispod Tašmajdana. Ono je trebalo da bude u vidu tunela s ograncima kako bi svaka ustanova imala zaseban deo.

Nažalost, bilo je prekasno.

Posle puča izvedenog između 26. i 27. marta 1941. godine upravnik Ilić obavešten je da do evakuacije ustanove treba da dođe čim budu primljene instrukcije od Ministarskog saveta.

Istog dana Adolf Hitler održao je niz sastanaka s najbližim političkim saradnicima i vojnim zapovednicima. Vest o puču saopštena mu je rano tog jutra. Pobesneo je. Govorio je kako je bio izdan od Srba na najperfidniji način. Odlučio je da „smrvi Jugoslaviju“. Brzina je bila od suštinske važnosti. Napad je bilo važno izvršiti „nemilosrdnom oštrinom u munjevitoj operaciji“.

Predviđeno je da operacija počne u ranim jutarnjim satima u nedelju 6. aprila. Na vojnim mapama kao jedan od ciljeva koje je trebalo uništiti bila je i zgrada Narodne biblioteke Srbije.

Najveće dragocenosti bile su zapakovane u 60 limenih sanduka. Konačno, u večernjim satima 31. marta stigao je akt s instrukcijama za evakuaciju s rokom za 10. april.

Upravnik Ilić obavestio je 1. aprila ministarstvo da su dragocenosti spremne za evakuaciju.

Tokom istog dana javljeno je da je evakuacija dragocenosti u manastir Blagoveštenje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri planirana za kasne večernje sate 3. aprila ili jutro narednog dana.

Rano ujutro 3. aprila došlo je do iznenadnog preokreta. Upravnici najznačajnijih ustanova kulture pozvani su na hitan sastanak kod ministra Miloša Trifunovića, koji je kratko saopštio da se odustalo od evakuacije dragocenosti, te da sve treba da ostane na svom mestu. „Ministar vojske ne može da da nijedna kola, nijedan vagon. Sve mora da ostane ovde. To će biti kao 1915. Pokorena Srbija, a vojska će otići van granica. Kako hoćete da se sve to seli kad će vlada možda imati svega dva aviona na raspolaganju da ode?

Upravnik Ilić zabeležio je da su se prisutni bunili, protestovali, objašnjavali da nije reč o nekoj seobi van zemlje, nego o najobičnijem zbrinjavanju. „Ja sam objašnjavao prilike u zgradi, nemanje trezora, značaj starina koje mogu nepovratno propasti. Ostali su protestovali za svoja nadleštva. Ništa nije pomoglo. Ministar Trifunović je rekao: ‘Metite u podrume! Zbrinite kako znate!’ S tim nas je otpustio.“

Upravnik je bez odlaganja otišao do nacionalne knjižnice kako bi tokom čitave noći bilo vršeno prenošenje sanduka s najvećim dragocenostima u suteren zdanja.

Pošto je bila prekinuta svaka veza s ministarstvom, upravnik Ilić je rešio da preduzme nešto ne bi li spasao ono najdragocenije. U subotu 5. aprila oko 21 sat obavešten je da su vojne vlasti odobrile angažovanje dva kamiona i deset vojnika kako bi u nedelju 6. aprila u 10 sati pre podne dragocenosti bile prenete do železničke stanice i ukrcane u posebnu vojnu železničku kompoziciju koja je trebalo da napusti prestonicu sutradan ujutro. Bilo je naređeno da se tim vagonima dragocenosti prenesu do železničke stanice Jelen Do kod Užičke Požege, nakon čega bi Narodna biblioteka Srbije preuzela odgovornost za njihov transport do manastira Blagoveštenje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri.

Jedino što je preostalo bilo je da se čeka.

https://www.facebook.com/serbiantimes/posts/741285926526421

NAPAD UZ MUZIKU

Nedelja 6. april…

Vladala je potpuna neizvesnost. Prisutne je obuzimao osećaj bespomoćnosti.

Neprijateljska vojna operacija trebalo je da počne u nedelju 6. aprila, u pet sati i dvadeset minuta ujutro. Bilo je predviđeno da u njoj učestvuju ukupno 2.144 neprijateljska ratna aviona.

Napetost u nacističkom Ministarstvu propagande i vladinim službama bila je grozničava. Gebels je, uz Hitlerovo odobrenje, osmislio zvučni zapis koji bi putem radio-talasa označio početak združenog napada na Jugoslaviju. Muzički zapis bio je uzet iz uvoda ,“Marša princa Eugena“ austrijskog kompozitora Andreasa Leonarda.

Bilo je pet sati i dvadeset minuta.

Napad na Kraljevinu Jugoslaviju je počeo.

Dan tragedije osvanuo je vedar i prohladan.

Već oko šest sati i 20 minuta ujutro upravnik i deo zaposlenih bili su u Narodnoj biblioteci Srbije. Trebalo je da dva kamiona i vojnici pristignu oko 10 sati kako bi dragocenosti prevezli do železničke stanice.

Umesto vojnika i kamiona nad glavnim gradom začuli su se zvuci više stotina neprijateljskih lovačkih aviona i bombardera.

Počelo je višednevno bombardovanje Beograda.

Bio je to početak nemilosrdnog uništavanja stare evropske prestonice i čitavog jugoslovenskog kraljevstva.

Počeo je rat.

Prvi vazdušni napad na Beograd trajao je od oko šest sati i 50 minuta do oko devet sati.

Tek u trećem vazdušnom naletu, do koga je došlo između 15 sati i 30 minuta i 18 sati istog dana, bombardovan je Kosančićev venac. Neprijateljski avioni doletali su iz pravca Velikog ratnog ostrva i tom prilikom zapaljivim projektilima zasuli čitav kvart.

U tom naletu, oko 15 sati i 30 minuta, zapaljivom granatom pogođeno je zdanje Narodne biblioteke Srbije.

Projektil kojim je pogođena zgrada dejstvovao je tako što kad zrno udari u kakav predmet ili zemlju, u njegovoj unutrašnjosti zapali se smesa stvarajući temperaturu od 1.300 stepeni Celzijusa i paleći svaki materijal na udaljenosti od jednog do dva metra. Parčići projektila rasprskavaju se na udaljenosti između 10 i 15 metara i nastavljaju da pale sve oko sebe. Time se postiže mnogo veći prostor obuhvaćen razornim požarom. Gasilo se isključivo peskom, a ne vodom.

Sava Veličković, koji je živeo na adresi Kosančićev venac broj 26, ostavio je dragoceno svedočanstvo o uništenju Narodne biblioteke Srbije.

„Na dan 6. aprila tek. godine, oko tri i po časa po podne, preleteli su više Kosančićevog venca nemački avioni, koji su bacali zapaljive bombe. Za vreme preletanja ovih aviona nalazio sam se u podrumu svoje zgrade na Kosančićevom vencu broj 26, koja se nalazi u blizini Narodne biblioteke. Čim su se avioni, koji su bacali zapaljive bombe, udaljili, izišao sam iz skloništa na ulicu. Na ulici pred mojom zgradom našao sam na rastojanju od dva do tri metra na tri zapaljive granate, koje sam s mojim sinom zasuo s nekoliko lopata peska i one su se u kratko vreme ugasile. Izašao sam na ulicu da vidim kako je sa susednim zgradama. Došavši pred zgradu Narodne biblioteke video sam da se na mansardnom krovu zgrade nešto puši i to vizavi zgrade Kosančićev venac broj 17. Dim koji se pojavio bio je slab, ali plamena još nije bilo. Sused i ja pokušali smo da uđemo u zgradu, da obavestimo da se krov puši, pa da se vatra koju smo očekivali za vremena spreči. Zgrada je bila zaključana, nismo mogli ući u zgradu i nismo mogli tu u zgradi nikoga obavestiti.

Pred samo veče, oko šest i po časova po podne, primetio sam da je veći deo krova Narodne biblioteke bio u plamenu i vatra se sada počela širiti velikom brzinom. Ispočetka lak, a docnije sve jači vetar pokrivao je vatru, ona se širila neverovatno brzo i oko devet časova bio je ceo krov i ceo gornji deo zgrade u plamenu. Oko pola noći izišao sam na ulicu i od požara Narodne biblioteke bilo je pred mojom kućom svetlo kao u podne. Uskoro je cela zgrada bila već u moru od plamena. Video sam da Narodnoj biblioteki nema spasa, ali sam se nadao da su stvari od vrednosti odnete na sigurno mesto. Sutradan, 7. aprila, gorela je Narodna biblioteka celog dana i požar se dalje širio. Gar od hartije, kao i pojedine polusagorele listove nosio je vetar daleko i cela okolina bila je preplavljena pepelom. U ponedeljak po podne vetar se polako stišavao. U Narodnoj biblioteki još uvek je besneo jak požar i ogromna vatra, koja se sva sručila u podrum pošto su međusobne konstrukcije pregorele. Narodna biblioteka je gorela još u utorak i sredu. Vetar je potpuno prestao i vatra se nije dalje širila, ali Narodne biblioteke nije više bilo.“

Narodna biblioteka pre nacističkog bombardovanja / Narodna biblioteka Srbije

JOŠ JEDNO SVEDOČENJE

Važno svedočanstvo ostavio je i Radoslav Grujić, upravnik Muzeja Srpske crkve, smeštenog u Konaku kneginje Ljubice. Opisujući kako je sam uspeo da ugasi zapaljivu bombu koju je pronašao u dvorištu muzeja, spomenuo je veliki požar koji se u toku noći rasplamsavao iz pravca Narodne biblioteke.

„U rano jutro 7. aprila našao se pred samom bibliotekom. I gotovo kao okamenjen stao sam kad sam ugledao da ne gori Grafičko odeljenje Državne štamparije nego baš Narodna biblioteka. To su mi bili najteži trenuci koje sam preživeo za vreme celog bombardovanja Beograda. U momentu kad sam ja došao pred biblioteku, oganj je već uništio bio ceo zadnji deo biblioteke prema Zadarskoj ulici, pa se spustio i u podrume pod tim delom, ali još nije bio prodro u suteren prednjeg dela. Kako sam znao da se rukopisi, inkunabule i stara arhiva, dakle sve ono naše narodno blago koje se ne može nadoknaditi, nalaze na spratu prednjeg dela, to sam gotovo izbezumljen od bola potrčao prema Varoš kapiji ne bih li koga našao da mi pomogne naći vatrogasce da bi se spaslo što se još spasti moglo. Docnije sam, između talasa bombardovanja, ponovo pošao po pustim ulicama da sam potražim vatrogasce. I ja sam iznemogao, s teškim bolom, morao da se vratim u svoje sklonište u Crkveni muzej pošto sam umom i srcem i dušom u sebi fotografisao sav užas prvih dana naše nove strašne tragedije. Te noći novi oganj rasplamsao se u ostacima biblioteke, podišao je i u suteren prednjeg dela i goreo je celu noć, a sutradan (treći dan), kad sam došao na zgarište, već je sve izgorelo bilo i videla se samo velika naslaga od žara narodnog duhovnog blaga, skupljanog i čuvanog u Narodnoj biblioteci više od jednog veka.“

https://www.facebook.com/serbiantimes/posts/748436495811364

ZLOČIN BEZ KAZNE

Biblioteka je pogođena jednom zapaljivom bombom, najviše dvema koje su prošle kroz krov u zadnjem delu zgrade. Vatra je dugo tinjala pod krovom. Projektile je bilo moguće neutralisati ako se zatrpaju peskom koji je blagovremeno dopremljen u Narodnu biblioteku Srbije, ali, nažalost, u tim dramatičnim trenucima nije bilo nikoga ko bi to učinio.

Razarajući požar rasplamsao se 6. aprila oko 18 sati. Budući da tokom tog, kao i svih narednih dana, niko nije pristupio njegovom gašenju, on je u potpunosti utihnuo tek 9. aprila.

Motivi za uništenje Narodne biblioteke Srbije mogu se, pre svega, tražiti u samoj ideologiji nacističke Nemačke. U skladu s tim, kulturna baština bivala je pljačkana i najvećim delom svesno i planski uništavana.

Nakon sloma nacističke Nemačke, general-pukovnik Aleksander Ler predao se britanskim trupama koje su ga izručile vlastima države na čijoj je teritoriji počinio najveće ratne zločine. Tokom svedočenja koje je dao oficirima Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije početkom maja 1945. godine u mestu Kupinecu kod Zagreba Ler je naglasio da mu je lično Hitler izdao naređenje da se Beograd razruši. „U prvom naletu trebalo je da srušimo Narodnu biblioteku, pa tek onda ono što je za nas vojnički bilo interesantno“, kazao je tom prilikom Ler. Na pitanje jugoslovenskih oficira zašto baš Narodnu biblioteku, on je odgovorio: „Zato što je u toj ustanovi sačuvano ono što je vekovima činilo kulturni identitet tog naroda.“

Tom izjavom otklonjena je sumnja u motive vrha nacističke Nemačke za uništenje srpske nacionalne biblioteke.

Odgovornost političkog i vojnog vrha Nemačke za uništenje nacionalnog fonda primarna je i nesumnjiva.

Usled propusta jugoslovenskih vojno-sudskih vlasti Aleksander Ler nije bio optužen, niti osuđen zbog uništavanja Narodne biblioteke. Iako do danas niko nije odgovarao za ovaj nesumnjivi ratni zločin istorijski izvori jasno ukazuju na odgovorne. Aleksander Ler je zbog učinjenih drugih ratnih zločina osuđen na smrtnu kaznu, koja je izvršena 27. februara 1947. u Beogradu.

Odgovornost jugoslovenskih vlasti nalazi se u kontinuiranom ignorisanju neophodnosti da se Narodnoj biblioteci Srbije obezbedi namenski građen objekat, odnosno da se preduzmu odgovarajuće mere za fizičku zaštitu fonda od opasnosti izazvanih prirodnim katastrofama ili oružanim sukobima.

Odgovornost upravnika i osoblja Narodne biblioteke tercijalna je po značaju i posledicama (ne)činjenja. Treba ukazati i na to da su ovlašćenja i mogućnosti za delovanje upravnika Narodne biblioteke, kao i njegovih malobrojnih saradnika bili veoma ograničeni u datim okolnostima.

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU:

https://www.instagram.com/p/CLw1ZGRKLA2/?utm_source=ig_web_copy_link

Piše: Dejan Ristić, istoričar i bivši upravnik Narodne biblioteke Srbije i autor knjige „Kuća nesagorivih reči“ (Tekst je prvobitno objavljen u srpskom izdanju magazina Newsweek)
Foto: Wikimedia Creative Commons, Narodna biblioteka Srbije

YOU MAY LIKE