Chicago, IL
48°
Partly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 45°F
Wind: 9mph W
Humidity: 45%
Pressure: 30.03"Hg
UV index: 1
6 pm7 pm8 pm9 pm10 pm
48°F
46°F
45°F
43°F
41°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
55°F / 39°F
46°F / 43°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

PREMIJERA “PINOKIJA” U ČIKAGU KAO DOBAR POVOD: Deca, braćo Srbi, i kultura, a ne pevaljke i kafane!

U situaciji u kojoj je Srpska kuća, jedina kulturna institucija Srba na ovim prostorima, okupirana i zamandaljena voljom nekolicine beskrupuloznih, bizarnih likova, a država Srbija novac za kulturu šalje isključivo na račune partijski podobnih “delatnika”, očekujući pritom povraćaj izvesnog procenta (naravno, ne u državnu kasu), predstave poput ove zaslužuju ne samo pažnju, nego i priznanje.

Potkraj godine, u poslednji ali i pravi, praznični čas, srpska deca u Čikagu dobila su satisfakciju kakvu retko dobijaju. Bar kada je o kulturi na maternjem jeziku reč.

Time je i radost koju su im priuštili glumci amaterskog pozorišta “Atelje 312” bila – veća. Premijera predstave “Pinokio u zimskoj čaroliji” zagrejala je sinoć njihova mala srca, a imunim nije ostavila ni roditelje, koji su se slatko ismejali forama i zgodama Deda Mraza, Čarobnjaka i ostalih junaka…

Klasična priča o drvenom lutku u potrazi za srcem i osećajem pravoga, živoga dečaka, za ovu priliku odlično adaptirana i režirana(Katarina Gajić, Vladimir Milojković), uspela je u onom najvažnijem kada je u pitanju jedna dečja predstava – zaokupila je pažnju mališana.

DOBRO I ZLO NA DELU: Deci je ostavljeno da odluče kome će se carstvu prikloniti

Nasuprot jeftinom poimanju humora i uopšte pozorišta za decu, tokom ove predstave od dece se u nekoliko, dramaturški važnih momenata, tražilo da donose vrednosne stavove. Tako, npr, Čarobnjak u jednom trenutku mališane baca u dilemu, života vrednu – da li da nesrećnome drvodelji Đepetu pokloni “popularnost” (“koju mu ovih dana svi traže”), “novi telefon” ili da oživi njegovog “drvenog sina”…?

VREDNOSNI SUDOVI: Šta je važnije, mobilni, slava ili život iz drveta?

Interaktivnost, ta čarobna reč koju opisuje simultano učešće publike u radnji koja se odvija na sceni, uz glasno iskazivanje emocija, u ovom komadu je položila ispit. I više od toga. Ali ne na onaj površni način, kada se najmlađima izmamljuju reakcije jeftinim trikovima. U slici, a bez reči. Znate već one klovnovske fazone i fore…

Nasuprot takvom, jeftinom poimanju humora i generalno pozorišta za decu, tokom ove predstave od njih (dece) se u nekoliko, dramaturški važnih momenata, tražilo da donose vrednosne stavove. Tako, na primer, Čarobnjak u jednom trenutku mališane baca u dilemu, života vrednu – da li da starome i nesrećnome drvodelji Đepetu (Milica Spasojević) pokloni “popularnost” (“koju mu ovih dana svi traže”), “novi telefon” ili da oživi njegovog “drvenog sina”…?

Da bi, koji sekund kasnije, posle jednoglasno usvojenog predloga, čarobni štapići u rukama iste te dece “probudili dušu” lutka, tj.Pinokija. Što se, morate priznati, ne događa baš svaki dan…

Ova predstavam, nadalje, u par navrata podstrekuje u najmlađim gledaocima one primerne, najsušestvenije ljudske osobine, poput praštanja, pa tako Deda Mraz (koga u predstavi duhovito zovu “kumom Nikolom”) na kraju komada sve “zlikovce” iz priče o Pinokiju (glumi ga Katarina Gajić) imenuje svojim pomoćnicima. Naravno, posle njihovog pokajanja i uz amin publike, dece, koja tako uče važnu lekciju o “pružanju druge šanse”, koja će ih pre ili kasnije sačekati i u pravom životu čije zalogaje takoreći još nisu ni okusili.

ČAS JEZIKA: Pozorište kao javna govornica za decu

Ova predstava bile je najbolji čas srpskog jezika koji su naši klinci, svakodnevno izloženi asimilaciji na koju naša zajednica nema adekvatan odgovor, mogli dobiti. Oni u publici koji bolje poznaju jezik, naime, glasnim su komentarima “vukli” one koji slabije govore da se uključe, pa su posle sat vremena svi đuture horski ponavljali iste reči i slogane

INTERAKCIJA: Mala publika dala je svoj doprinos predstavi

Nije zanemarljiv ni vizuelni efekat, koji, zna se, igra veliku ulogu u percepciji “malih ljudi”, pa stoga treba pohvaliti i autentične saonice Deda Mraza, koje uz scenografiju zavejanog grada čine dečji doživljaj i zadovoljstvo potpunim, naročito kada na kraju balade, tj. predstave, na istim tim saonicama prime paketić od Kuma Nidže, pardon, Deda Mraza.

Takođe, ova predstava bile je najbolji čas srpskog jezika koji su naši klinci, svakodnevno izloženi asimilaciji na koju naša zajednica nema adekvatan odgovor, mogli dobiti. Oni u publici koji bolje poznaju jezik, naime, glasnim su komentarima “vukli” one koji slabije govore da se uključe, pa su posle sat vremena svi đuture horski ponavljali iste reči i slogane, strasno i glasno kako to verovatno nikada ne bi radili na nekom “ozbiljnom” školskom času.

To se, dragi moji, zove magija kulture. U našem slučaju možda jedina magija koja nam može pomoći da sačuvamo bar malo od onoga što vredi, a što smo doneli iz naših prekookeanskih domova.

SCENOGRAFIJA: Da pozavide i velika pozorišta

Što nas vraća na priču sa početka ovog teksta… Procenjuje se da u Čikagu i okolini ima najmanje 300.000 osoba koji i dalje, bolje ili slabije, govore srpski jezik. Među njima, ako je verovati logici i statistici, oko 100.000 dece. Ta deca, osim u kućama, od roditelja počesto izmrcvarenih svakodnevnim arbajtovanjem, nemaju gde da čuju maternji jezik. U situaciji u kojoj je Srpska kuća, jedina kulturna institucija Srba na ovim prostorima, okupirana i zamandaljena voljom nekolicine beskrupuloznih, bizarnih likova, a država Srbija novac za kulturu šalje isključivo na račune partijski podobnih “delatnika”, očekujući pritom povraćaj izvesnog procenta (naravno, ne u državnu kasu), predstave poput ove zaslužuju ne samo pažnju, nego i priznanje.

Tim pre što se radi o amaterskom pozorištu, takoreći porodičnoj manufakturi, koja se ovim poslom bavi više iz hobija i zadovoljstva. A znajući iz iskustva troškove jednog ovakvog projekta, sumnjam da je na kraju (iako je sala bila puna), nakon što su pokriveni rashodi, ostalo novca za više od jednog pristojnog ručka/večere za članove trupe.

KULTURA ILI KASFANA, PITANJE JE SAD: Atelje 312 je izabrao stranu

Milojković je, za razliku od većine naših uspešnih poslovnih ljudi na ovim prostorima, izabrao da se, pored osnovne delatnosti, bavi kulturom. Respect! Ali ne bi bilo fer da to sada očekujemo od svih. Jer, zaboga, nemamo svi ista interesovanja ni talente. Ono, na šta, međutim, možemo apelovati jeste da, ukoliko već nemaju slične afinitete, onda makar pomognu kulturu u meri u kojoj to mogu. A mogu. Pritom imaju i decu, što je razlog više.

KAPA DOLE! Pozorišna trupa Ateljea 312 iz predstave “Pinokioo u novogodišnjoj čaroliji”

Vlasnik i idejni tvorac “Ateljea 312”, Vladimir Milojković, uspešan je biznismen u transportnoj industriji (a gde bi drugde bio jedan Srbin iz Čikaga?) i ne mora preterano da brine za svoju egzistenciju, a svoje slobodno vreme posvećuje kulturi. Osim što režira, adaptira i glumi u svom pozorištu (u “Pinokiju” se pojavljuje u čak tri uloge), Vlada svira gitaru i peva u cover bendu “Kulturna reanimacija”, a uskoro se očekuje i izlazak diskografskog prvenca njegovog autorskog benda “Vlada u egzilu”, što upotpunjuje sliku o tipu “koji nije baš čist” po novokomponovanim aršinima većinskog dela naše emigracije.

Milojković je, za razliku od većine naših uspešnih poslovnih ljudi na ovim prostorima, izabrao da se, pored osnovne delatnosti, one od koje se živi i od koje se plaćaju računi, bavi kulturom. Respect! Ali ne bi bilo fer da to sada očekujemo od svih. Jer, zaboga, nemamo svi ista interesovanja ni talente. Ono, na šta, međutim, možemo apelovati ovom prilikom jeste da, ukoliko već nemaju slične afinitete, onda makar pomognu kulturu u meri u kojoj to mogu. A mogu. Pritom imaju i decu, što je razlog više.

Na kraju krajeva, svakako je zdravije, manje košta i više zadovoljstva pruža od bagatelisanja do sitnih sati po balkanskim krčmama grada Čikaga, dok zubi ne utrnu i nozdrve ne pobele.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Nicholas Milano/Atelje 312

YOU MAY LIKE