Connect with us

Kolumna

MUHAREM BAZDULJ: Srbi kao gubitnici u ratu i dobitnici u miru!

Published

on

Naredne godine u Srbiji i Hrvatskoj biće obilježene stote godišnjice rođenja dva važna čovjeka. Njihova važnost je s jedne strane teško usporediva, a s druge zapravo i ne. Jer jedan je bio intelektualac koji se seljakao od novinskih redakcija preko biblioteka do pozorišta i nazad ostavši u formalnom smislu do kraja neka vrsta marginalca, dok je drugi doslovno dorastao do figure „oca nacije“. Prvi čovjek je Borislav Mihajlović Mihiz, a drugi Franjo Tuđman.

Na prvi pogled, bolji pandan Tuđmanu je čovjek rođen pretpretposljednjeg dana 1921: Dobrica Ćosić. O toj paraleli je, naravno, već mnogo pisano. U ovom trenutku, međutim, dok mnogi zveckaju oružjem, ima smisla, čini mi se, podsjetiti na jednu od relativno rijetkih situacija gdje je Mihiz otvoreno oponirao svom prijatelju Ćosiću. U velikom intervjuu koji je s njim u aprilu 1991. godine za NIN vodio Boro Krivokapić, potencirana je čuvena Ćosićeva rečenica o Srbima koji u miru gube ono što su dobili u ratu.

Mihiz najprije relativno pomirljivo kaže da „Srbi nisu zadobijali svoju slobodu, osvajali zemlje i gradove samo ustancima, oružjem i pucnjavom. To je naša savremena zabluda“.

Odmah zatim, Mihiz biva mnogo direktniji: „Srbija u XIX veku praktično nije dobila ni jedan jedini rat. Početna, najznačajnija godina novije srpske istorije, 1804, završila se katastrofalnim srpskim porazom i teškim pogromom 1813. Razume se da je tragični podvig srpskog Prvog ustanka bio osnov za stvaranje Srbije. Prvi ustanak je omogućio i Drugi ustanak, koji praktično nije ni dugo ni krvavo trajao, nego se kodža Miloš ucenjivački pogađao i ispogađao sa dvojicom rivalskih turskih paša i izvukao od njih najviše što je mogao. I, pogledajte gospodine Krivokapiću, od 1815. do pred sam Berlinski kongres, šezdeset godina Srbija nije opalila pušku. Bez ikakvog rata i praktično bez mrtve glave Srbija je širila svoju samostalnost iznuđemim hatišerifima, prvim pa drugim, knez-Mihailovim dobijanjem ključeva od gradova, i još ranije Miloševim oduzimanjem ziratne zemlje od spahija. Srbija je tako, gotovo bez mrtve glave, postala samostalna evropska država“.

Podsjeća Mihiz poslije da je 1885. Srbija na Slivnici izgubila rat sa Bugarskom. Ove faktografski potkovane, a trijezne riječi poučne su i aktuelne u praktično svakom trenutku. Na izvjestan način one su putokaz za svaku savremenu srpsku politiku. Ali ne treba ni tu poruku apsolutizovati, kako je u jednom trenutku pomislio i Boro Krivokapić upitavši svog sagovornika: „Srbiji je danas potrebniji Miloš Obrenović nego Karađorđe?“ Mihiz odbija ovu sugestiju: „Potrebni su nam obojica. Srbi su dvoglav narod, razrok narod. Jedno oko gleda heroizam Karađorđa, drugo motri na oportunizam kneza Miloša. Srbi moraju već jednom stopiti oba ova svojstva u sebi. Ne mogu pobeći i ne treba da pomognu od ‘junaštva i viteštva“, ali se moraju prisetiti i rezultata koje daje razum, proračun, pametno odabrana savezništva“.

Razum, proračun i pametno odabrana savezništva zaista, kako istorija pokazuje, daju dobre rezultate. Mihiz je navodio primjere iz devetnaestog stoljeća, ali ima i drugih primjera iz drugih epoha, ne samo kod Srba, nego i kod drugih naroda. Ipak, tačnost nekog stava najubjedljivije pokazuje vrijeme. Četrnaest mjeseci kasnije, u julu 1992, Mihiz ponovo daje intervju za NIN. Ovaj put s njima razgovara Milivoje Glišić.

Mihiz je sada vidno rezigniraniji. U jednom trenutku, cinično veli: mi Srbi mislimo da nas čitav svet progoni, a pobedio nas je jedan – Janša. I dalje se, dakle, suprostavlja klišejima. Godinu dana kasnije, u jednom od posljednjih intervjua koje je dao, u julu mjesecu 1993, on u jednom trenutku kaže: „Kad pomislim na Šantića, ja se sledim. ‘Ostajte ovdje’ pozivao je Mostarac komšije Muslimane kad su se selili u Tursku. Malo ljudi zna da su se Muslimani posle onog rata selili u Tursku i Šantić peva njima, a ne ekonomskim migrantima. A danas u Mostaru nema više Srba, baš kao što u Trebinju nema više Muslimana“.

U tom istom – neki bi rekli testamentarnom – intervjuu, ima baš još desetak mjesta vrijednih citiranja, ali pred kraj je možda najvažnije izdvojiti ovu poruku: „Svoj nemali doprinos sluđivanju prosečnog Srbina dali su i srpski intelektualci, a među njima i Borislav Mihajlović Mihiz“. Ta spremnost da se efekat sopstvenog rada samjerava sa njegovim posljedicama u stvarnosti, to je možda i najvažnija intelektualna lekcija koja se može usvojiti iz zapadne racionalističke misle. U stereotipnoj slici o Mihizu, taj rođeni Irižanin i Karlovački đak koji je u svojim kasnim dvadesetim špartao Parizom i otamo nam donio Beketa, sretno je spojio balkanski šarm i zapadnjački duh. Ipak, taj drugi dio njegovog intelektualnog karaktera prečesto se zaboravlja. Ova skoro deružmonovska introspekcija gdje se rezultati vlastitog angažmana mjere „dokazom putem materijalnog učinka“ u ovdašnjem intelektualnom životu skoro da ne postoji. Naročito joj nisu skloni agresivni moralisti, programski popravljači vlastitog naroda, koji se decenijama „angažuju“ i trube li trube glumeći starozavjetne proroke, a stvarnost biva sve različitijom od onoga što oni tobože prizivaju. Takvi preispituju apsolutno sve što postoji i što ne postoji, osim vlastite pozicije. Oni znaju do u sitna crevca svačiji doprinos u svačijem sluđivanju, osim svog vlastitog. Borislav Mihajlović Mihiz takav nije bio.

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU:

Piše: Muharem Bazdulj
Foto: Društvene mreže

Advertisement